Foto: Karmila Karpinska, Ilustracija Index
KUPIO sam kapu. Ok, šiltericu. Nekad, dok nisam živio u Zagrebu, to je bila kapa. Zatim je postala šilterica. Ali, još uvijek je to kapa. Promijenila je naziv, ali ne i svrhu. Uglavnom, nova je, plava, sjaji se. Zapravo, ne sjaji se ona, nego naljepnice po njoj. Okrugle, na njima piše ime brenda, size i slično. Zašto to govorim? Naime, ne bi to bilo ništa čudno da se ta naljepnica ne skida. Mislim, može se skinuti, ali "običaj" ju je ostaviti. Kako sam saznao, taj običaj zove se swag. Dugo mi je trebalo da shvatim zašto je to swag i nakon što sam pročitao određene teze konfirmacije, još uvijek ne mogu reći da sam shvatio. Swag je u ovom slučaju ostaviti ogromnu naljepnicu preko pola prednjeg dijela kape da se sjaji i da se vidi ime brenda i da tako iskače iz mase ostalih kapa koje nemaju tu sreću zvati se swagom. Znam da, i meni je tako zvučalo i još uvijek tako mislim. Nije bitno što ako jednoga dana odrasteš pa skineš tu naljepnicu ili ti padne sama od sebe pa ostane trajan tamni krug na njoj. Ne, bitno je pokazati swag i marku koju furaš. Pa tako furaju na televiziji, čitam u nastavku. To je stil. To je pokazivanje. Prestajem čitati. Kužim da mi nivo obrazovanja ne dopušta da čitam dalje.
U svojoj sam karijeri nosio neke od najvećih svjetskih marki. Jednom sam prilikom tako nosio novu kolekciju poznatog američkog brenda i pritom su mi ponudili da izaberem komade odjeće koji mi se sviđaju te će ih oni potom staviti u dućane iduće sezone, kada kolekcija krene u prodaju. Naime, ciljali su na mlađu publiku te ih je zanimalo moje mišljenje. Tako sam, za sve što sam nosio, rekao njima sviđa li mi se ili ne. Na kraju dana, bilo je tu puno stvari koje su mi se svidjele. Oni su bili zadovoljni mojim prijedlozima, ali imali su jednu ozbiljnu kritiku. Rekli su mi, naime, da je sva odjeća koju sam izabrao dosta jednostavna. Što i je istina, budući da je i moj stil jednostavan. Općenito, moto pri oblačenju mi je da, ako ne znaš kako dobro izgledati u običnom bijelom t-shirtu, trapericama i tenisicama, nećeš znati izgledati ni u najskupljem odijelu. Iako, to jest teza koja je na mjestu i s kojom su se oni složili, to nije bio moto koji prihvaća njihova klijentela. Problem je bio što na svim tim majicama, hlačama, gaćama i slično koje sam izabrao, jedva da se vidio logo, odnosno nije ga se ni vidjelo. Kako su mi objasnili, stvar je u tome što ljudi koji kupuju njihov brend i izdvajaju za to pozamašnu svotu novaca, žele da se to i vidi. Na stranu kvaliteta, žele da se vidi ime brenda. Da sjaji. Da blješti. Da vrišti (cijenu). Ako može i preko cijele majice. Čudno smo se svi pogledali i iako to nije njihov stav, takav je bio izbor njihovih kupaca i toga su se morali držati. To se prodaje, a oni koji to kupuju spremni su platiti koliko god treba. Dok god se vidi. Ime. Objasnio sam im da razumijem. Ovaj dio o ponudi i potražnji. Ali tu prestaje moje razumijevanje. Ovaj dio o potrebi da se ime marke vidi iz susjedovog stana po mraku, teško mi je bilo za shvatiti. Nekad zaista obrazovanje jest problem u ovom svijetu.
Što je to u nekima, neću reći nama, jer nije to problem svih nas, da imaju toliku potrebu pokazivati što posjeduju. Što voze, što nose, što piju. Neću suditi, jer nije moj problem, ali pokušavam shvatiti. Naročito zato što takvi to vole isticati. Ne toliko sebi, koliko tebi. I naglašavati. Jer ako ti je slučajno promaknulo ime brenda koji skače po majici i samo što se ne pali i gasi u ritmu božićnih pjesmica, onda su ti isti voljni i objasnit. Sasvim slučajno, naravno, u kontekstu razgovora, dati će ti do znanja o kojem se brendu radi. I naravno gdje su kupili. I kolika je cijena bila skupa. U kojem gradu Parizu su to kupili. I koja je temperatura vladala u dućanu. Ne samo ona u zraku, nego i ona real feel. Kako imam malo puno previše tolerancije (inače problem na kojem moram ozbiljno poraditi jer mi remeti unutarnji mir), tako se samo nasmijem i potvrdno kimnem glavom da me boli kurac o čemu govore. Da mi kažeš Chanel, Versace ili H&M, rekao bih da. Sve mi to slično izgleda. Ali dragi, pogledaj cijenu. Gdje? Trebala si i nju ostaviti odmah pored imena brenda. Zlu ne trebalo. Ako možeš, odmah na sise. Ionako svi prvo gledaju tamo. Dobra ideja. Sarkazam, srećo. Sar- šta? Versace, kažem.
Kada govorim o cijeni i pokazivanju iste, malo me sram priznati sljedeće, ali nužno je. Naime, bio sam u društvu cure koja je ostavljala cijene po svojoj odjeći. I obući, naravno. Nenamjerno, naravno. Nemojte me krivo shvatiti, bili smo samo u istom društvu i prozborili dvije, tri riječi. Ništa više. I da hoću, ne mogu. Ne s takvom. Ne dok po njoj vise etikete s cijenom. Ne dok zuji dok izlazi iz dućana. I ulazi u isti. Ne mogu. Kažem vam, obrazovanje jest strašan problem. Jednostavno se ne možeš spustiti. Na njen nivo. Ali, to nije sve. Upoznao sam i curu koja je, citiram: "Jedva čekala da rodi kako bi mogla maloj kupiti Armani robicu". I jest.
Rodila. Armani. Mislim, kupila Armani. Ne znam doduše, ne bi me čudilo da se i mala tako zove. Uvijek je lijepo vidjeti kada netko iz pravih razloga postane roditeljem. Kao šlag na tortu, upalim neki dan fejs i kao prva slika pokaže se neka plava torba. Možda i tamnoplava, znate da mi muškarci nismo vješti s bojama. Šalim se, znadem razliku između plave i tamnoplave. Ali, ova je pak bila modra, kako je moja bivša znala reći. E za tu razliku, nisam dovoljno nijansan. Plava, dakle. Vidim tako sliku, a ispod napisano velikim slovima Chanel i neizostavni hashtags, ovim redom: #mynewprecious #amazing #milano #lovemynewbaby #expensive #richbitch. Desni kut, remove as friend, unfollow, block, delete, backspace. Odahnuo sam. Hajde srećo još da si i sama nekako priskrbila tu svotu novaca pa da se s pravom možeš nazvati rich bitch. Iako, kad bolje razmislim, i jesi bogata kuja. Ali odvojeno gledajući samo si kuja. Bogat je tvoj dečko poduzetnik, koji ti je istu i kupio. Da stvar bude bolja, nakon što sam dotičnu odzidao sa svog zida, iduća slika koja se pojavila bila je moje frendice sa dječicom koja su siročad u Africi, a o kojima ona brine. Skupocjena samostojeća torbica u blještavom izlogu milanskog dućana i klinci u dronjcima na pustinjskom afričkom pijesku. Slika do slike. Dva svijeta različita. To su trenuci kada staneš. I kada se zapitaš. S kime se družiš. I s kime ćeš se nastaviti družiti. I s kim si takav si?! Ja sam odlučio. I prije nego što sam ovu drugu sliku vidio.
Kada se baviš modom, uvriježeno je mišljenje da se i baviš istom. Što često nije slučaj. Da, znam ponešto. Ne, ne pratim trendove. Kada me pitaju o najdražem dizajneru, iznenade se kada ne znam što bih rekao. Pa izmislim čisto da pitanje ne visi u zraku i da intervju ide dalje. Nosio sam na sebi robu u cijeni novog auta srednje kategorije. Odjednom. Kako sam se osjećao? Zabrinuto. Da ne potrgam, da ne razvalim, da ne rastegnem. Sjećam se jednom sam neki markirani kaput platio 1400 kn. Deset godina kasnije, još uvijek mi suza krene kada ga vidim kako visi u ormaru. Obukao sam ga svega par puta. I stalno pazio da mi ga netko vani ne zapali, da ga negdje ne zakačim, da mi ga netko ne potrga. I na kraju skužio da se ne mogu opustiti nego stalno brinem o 1400 kn na sebi. Iako to možda za markirani kaput i nije neka velika lova, shvatiš kako nije vrijedno. Ni lipe. Od tada stoji u ormaru. Nov novcat. Kao lekcija. Da više nikada ne napravim istu glupost. To je samo odjeća. Neovisno o brendu, neovisno o cijeni, o skupoći istog. Čovjek možda čini odijelo, ali odijelo ne čini čovjeka. Znam to najbolje. Nosio sam ih na stotine svih mogućih brendova. A u svom ormaru imam jedno. Obukao sam ga točno nijednom. Ali, zato imam bar deset običnih bijelih i crnih t-shirta, ispranih traperica i tenisica. Svi svjetleći natpisi na majicama, sve zujalice na cipelama, sve cijene na čelu neće te spasiti od neukusa. Lako za stil, govorim o ponašanju. Moet u ruci, Chanel pod rukom, Armani na grudima, Versace ispod struka i Louboutin na nogama neće prekriti jeftinoću koju nosiš u sebi. Ma koliko se trudila. Isto vrijedi i za muškarce. Pod uvjetom da ne nose štikle, naravno. Ako pak nose, bojim se da su markirane stvari najmanji problem oko kojeg trebaju brinuti.
Swag. Dalo bi se o tome razgovarati. Ako si tinejdžer. I jedina ti je briga hoće li ti frendovi na Instagramu napisati #shit ili #dope. No, swag za koju godinu neće ti moći platiti račune. Obrazovanje, ciljevi koje imaš u životu i trud oko istih, hoće. Isto tako sve tvoje marke kada ih skupiš, i dalje ostaju samo marke. Ne govore apsolutno ništa o tebi. Jedino ti govoriš o njima. Onima koje to zanima. Jednom kada ih skineš sa sebe, pogledaj kome i dalje možeš pričati, a tko će slušati. Tada ćeš znati koliko zapravo vrijediš.
Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!