Njegova strana priče: I živjeli su sretno do kraja života

Foto: Kamila Karpinska, Ilustracija Index

U SUBOTU sam se oženio. Uvijek sam znao da će to biti subota. Ali nisam znao koja. Uvijek sam mislio da će to biti plavuša. A, na kraju me zapala crnka. Ali nisam se žalio. Bilo je to zanimljivo snimanje kampanje za našu metropolu za strano tržište. I kako smo snimali po frekventnim mjestima u gradu, tako su nam i mnogobrojni turisti kojih, čini mi se više ima u Zagrebu nego na moru, prilazili i čestitali nam. Nerijetko su se i poželjeli slikati sa nama mladencima. I iako sam im u par navrata rekao da se radi o snimanju kampanje, vidjevši sreću na njihovim licima i iskrene čestitke, odlučio sam se naposljetku samo zahvaljivati. Ali to su turisti. Vjerujem da je prošao netko naš, da bi se samo podsmjehnuo i zaključio da je "treba vjerojatno trudna".

I onda kako to obično biva, slike sa vjenčanja staviš na fejs. Jer poznata je ona narodna: ako nije na fejsu, nije se dogodilo. A, dogodilo se. I sliku sam, jednu doduše, morao objaviti. Uz poruku kako je to bio "najljepši dan u našem životu" i zahvalu svima koji su prisustvovali. Očekujući brdo lajkova i "Čestitam" x 100... nije se dogodilo. Ali zato kad staviš sliku bez majice, onda se dogodi. No, ono što me zaista začudilo, bile su poruke koje su više manje bile ujednačene: Ja ću te svejedno čekati i Smijemo li se svejedno naći? Sve u redu, nije frka, samo sam se oženio. I ove poruke uopće ne zvuče čudno i tajming nije nimalo sumnjiv. Pa jesam li ja jedini koji brak doživljava kao nešto sveto?! Iako je lažan, odnosno samo za potrebe snimanja, no one to nisu nikako mogle znati. Samim time bio sam im još više interesantan. Zanimljivo. A, ja sam uvijek mislio da su muškarci ti koji prvi pregaze vjernost. Na ovakvom glupom primjeru neke su pale. Srećom pa je to bio samo primjer i ništa više. Ali nevjerojatno kako pojedine još uvijek nisu ništa naučile; tuđe možda je slađe. Ali zauzeto je prokleto. Mislim da su se mnogi u to uvjerili na vlastitoj koži. U većini situacija najbolje je učiti na vlastitim greškama. Ovo nije jedna od njih. Ne trebaš baš sve probati.

Nisam nikada bio pobornik braka. S obzirom na što su pojedinci sveli brak, vjerujem da nisam jedini. Smatrao sam ga samo papirom posve nepotrebnim ako se dvoje ljudi vole. Iako nekada taj papir ima smisla. Pod nekada mislim na jedan trenutak. To je onaj posve patetičan, cmoljiv do bola i iz romantičnih komedija „aaaaah“ trenutak u kojem ju vidiš u vjenčanici. I način na koji promatra vjenčanicu. I način na koji sebe promatra u istoj. I način na koji promatra svijet oko sebe dok je u vjenčanici. I onda je pogledaš u oči i vidiš da je vrijedno. Vrijedno svakog papira. I mnogo više. Jer svaka cura sanja svoje vjenčanje. Od postanka slikovnica pa sve do dana današnjega. I svaka koja kaže da joj papir ništa ne znači... znači. I svaki bi frajer to trebao imati na umu kada dođe vrijeme i kada zna da je ona, ona prava.

Ali, u tom grmu leži zec... a, ja još uvijek tražim u kojem. Odnosno, kako znati odgovor na vjerojatno najčešće postavljano pitanje poslije onog Shakespearovog. Je li ona, ona prava? Kako iz svog iskustva ne mogu to govoriti, ulažem joker Prijatelji koji su tu da govore umjesto mene. Tako imam prijatelje koji su u vezi deset i više godina, i još uvijek su "samo" u vezi. S druge pak strane, postoje i oni koji su se uzeli nakon samo par mjeseci dejtanja. Gdje je pravilo? Pravilo je da nema pravila. Nekada se dogodi da osjetiš da je to to nakon vrlo kratkog vremena, a nekada osjećaš godinama i čekaš da osjetiš. Iako se ponekad može činiti prerano, smatram da kada se dogodi, da nemaš šta čekati. Moja teorija o ljubavi objašnjena je u nedavnoj kolumni. Postoji samo jedna osoba za tebe kao i za mene na ovome svijetu. I nije bitno kada ju pronađeš. Bitno je da ju pronađeš. I osjetiš. A kako znati? Znat ćeš, kažu. Ja im mogu samo vjerovati na riječ.

Vremena su se promijenila. Ljudi su se promijenili. Odnosi također. I opet se mijenjaju. Na bolje, rekao bih. Sve češće slušam cure kako nisu zainteresirane za financijski, automobilski i ini status kod frajera. Nekada to nije bilo tako. Nekada, mislim prije nekoliko godina. Sponzoruša je uvijek bilo kao što je i snijega zimi bilo. Nekada je taj snijeg bio redovan, čak i gust, a znao je pasti i van zimskog perioda. S vremenom se počeo topiti, pa i potpuno nestajati. Sve dok ga jedne zime u potpunosti nije bilo. Danas još uvijek zna pasti, zimi samo, ali vrlo rijetko. I iako sponzoruše zimi zbog hladnoće sjedaju i u Yugo, činjenica je da je sve to lagana prošlost. Lanjski snijeg. Nema tu kruha, rekli bi. Od para se ne živi, ma što god drugi govorili o tome. Ali može se preživjeti. Slušam cure kako traže onog nekog da bi osjetile ono nešto, faktor x, kemiju, nešto nedefinirano, nazovi kako god hoćeš. Traže konverzaciju, traže smijeh, traže ljubav. Pa nije to mnogo, rekli bi. Zašto je onda to tako teško pronaći, složili bi se ostali. Zato što sve što vrijedi u životu, nije lako dobiti, rekao bih.

Vraćajući se nedavno u Hrvatsku, upoznao sam strankinju u vlaku. Putuje Europom tako da smo imali dobrih par sati za razgovor do destinacije u kojoj smo oboje silazili. Pričali smo o raznim stvarima i naravno dotakli se pitanja veze. – "Ja mislim da žene moraju biti neovisne. Završiti studij i kasnije se zaposliti. Majka mi je uvijek govorila da nikada ne smijem ovisiti o muškarcu. Moram se znati izboriti. Neku večer neki dečki za šankom poslali su mi piće, ja sam ga po konobaru uljudno vratila i rekla da mi ne trebaju platiti piće, da si ga mogu platiti sama i ponudila da ja njima platim piće. U čudu su me gledali kao da sa mnom nije nešto u redu." – pričala je, a ja sam se pretvorio u uho jer ovako nešto ne čuješ svaki dan. –"Tamo odakle ja dolazim, većina cura bi uzela i čašu i bocu i šankomat da im ponudiš" – kažem ja njoj kroz smijeh. Rekao sam većina, ne sve. Ne mislim da su sve takve. Uostalom, mog se pravila i dalje držim: koga upoznaš vani, vani i ostaje. Vani, kao vani u klubu. One koje upoznaješ vani kao vani u vlaku i u sličnim situacijama, znaju biti svojevrsni eye opener. Na kraju je dodala nešto što me još više razveselilo: "U mojoj državi su sve cure plave i imaju svijetle oči... i vole crnokose dečke sa tamnim očima". Poznavajući sebe i moju slabost za plavušama i zelenim očima, mislim da bi moja iduća destinacija mogla biti zemlja Djeda Mraza. Ako ne zbog starog onda svakako radi plavih, visokih, zelenookih cura sa fenomenalnim razmišljanjem. Iako, siguran sam, takvih je cura svugdje. Pa možda i u susjedstvu. Samo treba tražiti. Baš kao što ni dobri frajeri ne mogu doći do izražaja pored onih malo manje dobrih, tako i one stoje u pozadini onih malo manje zanimljivih, samo sebi važnih, nereprezentativnih primjeraka. Ali, sve što vrijedi u životu, nije lako dobiti. Ponavljam.

U porukama koje dobivam cure žele da pišem češće na tjedan, da pišem duže, da napišem knjigu, da im šaljem tekstove unaprijed da čitaju na plaži... strpljen spašen kažem i njima, a i sebi. Bio je ovo naporan tjedan. Ljeto kojeg nije bilo, a kako se čini neće ga ni biti uskoro. Svejedno vrijeme je za lagani off, i mozga, i wifi-a i svega nepotrebnog. Uzimam "Alkemičara" i sjedam na sunce, otvaram gdje sam stao, a iduća rečenica glasi: "Mladić je u onom trenutku jedino shvaćao da se nalazi pred ženom svog života, i da je, bez imalo potrebe za riječima, i ona to znala. Bio je u to sigurniji nego u išta drugo na svijetu, mada bi mu roditelji, i roditelji njegovih roditelja govorili da se najprije treba zaljubiti, zaručiti, upoznati se i prikupiti novac, i tek se onda oženiti. Onaj tko je tako govorio možda nikada nije upoznao Jezik Svijeta, jer kada se u njega uranja, lako je razumjeti da na svijetu uvijek postoji netko tko na nekoga čeka, bilo to usred pustinje, bilo usred velikih gradova. A kad se te osobe nađu, i njihovi pogledi sretnu, sva prošlost i budućnost gube na važnosti, i postoji samo taj trenutak, i ona nevjerojatna izvjesnost kako je upravo sve pod suncem zapisala ista Ruka. Ruka koja pobuđuje Ljubav, i koja je načinila srodnu dušu za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blaga pod ovim suncem. Jer da nije tako, snovi ljudi ne bi imali nikakva smisla". Slučajnost? Ne vjerujem u njih. Ali drago mi je što imam slično razmišljanje kao i Coelho. Knjigu "Alkemičar" smatram poklonom ovom svijetu i iako nisam od onih koji često čitaju, ovu čitam svako malo. Vjerujem da nekima moje kolumne i moja razmišljanja zvuče kao bajka. I neka. Iako smo možda prestari za slikovnice, za bajke i snove nikad nismo.

I živjeli su sretno do kraja života.

Prethodne kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje.