Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
-BOK, kako si? – Ćao, šta radiš? – to je to. Ne moraš više ništa ni reći. Nakon takvog uleta, dođe mi da se zaletim - licem o dlan.
I iako volim kad cure ulijeću, jer tu zna bit stvarno dobrih primjera i nemalo puta završimo u ugodnom razgovoru i još koječemu, nekima to jednostavno... Ne, jer ne. Neće ići, rekla bi moja profesorica iz matematike, kada je razmišljala dati mi dva ili potopiti sve moje nade o postanku vrsnog matematičara jednog dana. Pogađate što je odabrala. Pa kad ti ne ide brojanje, postaneš model. Tako nekako svi razmišljaju. Moj narode, prepun predrasuda. Ali, da sam postao matematičar, cure mi vjerojatno ne bi ulijetale. Opet predrasude. Iako bi im po mom mišljenju to bilo korisnije nego uletavati modelima. Modeli nemaju para. Enough said. Punto. A bome cure danas znaju o parama. Vješte su u brojanju. Svojevrsne matematičarke. Kad zatreba. Sigurno su briljirale iz matematike, a ne poput mene "provlačile se kroz iglene uši", kako bi moja druga profesorica iz matematike rekla. One su za razliku od mene, koji sam kroz cijelo školovanje govorio "koji će mi k... matematika u životu", znale da će im brojanje kad tad trebati. Pošteno. S druge pak strane, tu su i cure kojima bi bilo bolje da su koji put pazile na satu, umjesto da su lakirale nokte i slale papiriće do zadnje klupe. Tada bi vjerojatno znale kako se pojedine riječi pišu, jer nije sve u brojanju, nešto je i u riječima.
Nekad se tako dogodi da ti se jave neke nevjerojatno zgodne cure. I onako sav sretan, odgovorim im i krene razgovor. I dok čekam odgovor, gledam njeno lijepo lice i u sebi izgovaram mantre: "Samo da ne fula u pravopisu" i "samo da ne sluša narodnjake". I kako to obično biva, kad kreneš coprati, onda i zacopraš. "Ti si najlijepši čovijek na svjetu" ili "Koja ti je najdraža pijesma". Ne, nemoj, ne mogu... Pas ti glavu lizo, postoji li veći faktor odbijenosti od nepismenosti?! Mislim, sigurno ima, ali ovaj je visoko rangiran. Iako vidim da je riječ o očitoj nepismenosti, jedan dio mene (točnije, jedan od one četvorice blizanaca) uvijek se nada da je možda slučajna greška posrijedi ili typo. I onda pogledam na tipkovnicu i provjeravam koliko su blizu slova koja su krivo napisana, a koja su trebala biti... I to ne može nikakvog smisla jer nije greška posrijedi i ja to znam. Ali opet; tako zgodna cura, a tako „krive“ riječi. I ne znam jesam to ja ili su svi takve picajzle ali neće ići. Pa ni kroz iglene uši. Onako nikako. Pa jebemu, ja kad idem uletavat nekoj i po tri puta provjerim ono što pišem i ako nešto ne znam, obratim se starom dobrom frendu koji sve zna, Google-u. Istina, gubi se na spontanosti, ali bolje i tako nego ispasti glup. Pa danas je barem teško ispasti glup, mada bi se to teško dalo zaključiti.
Kod cura koje ulijeću, na njih 10, jedna mora biti, kako da se taktički izrazim, najpametnija. Bez pokrića. Ovo isključivo mislim na one koje se ne libe dati svoj komentar, u ovom slučaju, na moje pisanje, odnosno kolumnu. Jesam li možda pretjerao nazvavši to uletom? Možda. A možda i nisam. Često puta poruke znaju počinjati s "Nemoj misliti da ti se upucavam" ili "Nemoj misliti da ti se nabacujem" i onda kad ja odgovorim i završim razgovor i više ne odgovaram, jer mislim si to je to, rekla si mi, ja odgovorio, čiča miča... E, onda krenu poruke. "Zašto ne odgovaraš" i "Jesi za kavu - Opa, pa mislio sam da je ovo isključivo nemojmislitidatiseupucavamilinabacujem vrsta razgovora?! Ili možda nije. Ali, nije ni bitno. Bitno je da većina takvih uleta dolazi od onih "pametnih". Onih koji nemaju ništa konkretno ili lijepo za reći, ali svoje mišljenje uvijek, baš uvijek moraju izraziti. I dok cijenim svačije mišljenje, ono koje dolazi iz usta "ja sam najpametnija i moje mišljenje je svetinja" nekako ipak najviše volim, a najmanje cijenim. Ne cijenim uopće, da se iskrenije izrazim. "Kaj tu neki manekenčić meni piše kaj bi ja trebala" ili "Kakve su ti to pričice za glupačice" ili "Kaj se to fakat tebi dešava u životu, mislim tko to puši?" Pa, srećo, očito ti. I nekako sam siguran da je to i jedino kaj pušiš. Ak me razumiješ. Jer ne znam tko bi to trpio. Vjerujem da ako možeš pametovati frajeru kojeg nikada nisi srela, niti sa njim popričala, što li tek radiš onome s kojim jesi. Ne, nemoj mi ni govoriti. I onda shvatim da su nepismenost i narodnjaci pljuga naspram ženskom pametovanju ničim izazvanom, koje je ujedno i totalno nepotrebno, a da i ne govorim neumjesno. A nije ni na mjestu. Ni približno. A muškarci obožavaju žensko pametovanje. Bez pokrića, dakako. I to ne govorim, o onom običnom kvocanju, već o onom "ja sam najpametnija i ja znam najbolje i moje mišljenje je jedno i jedino". O da, takve volim. Ako ništa drugo, uvijek je dobra zajebancija kada se u društvu pokrene rasprava pa svako navede pokoji primjer "kuje". Opa, rekao sam naglas. I onda se pitaš zašto si sama. Makes me wonder.
Kod mene, a vjerujem i kod većine frajera, stvar je vrlo jednostavna. Siguran sam da i dobar dio žena razmišlja tako. Ma svi normalni ljudi, da skratimo. Kada me nešto ne zanima, šutim i idem dalje. Ne komentiram, ne govorim, ne lajkam, ne pričam drugima, ne reagiram... Jednostavno ne pridajem nikakvu pažnju. Moje mišljenje je moje mišljenje. Tvoje mišljenje je tvoje mišljenje. Nekada se dogodi da su nam razmišljanja ista, češće se dogodi da su nam razmišljanja slična, a još češće se dogodi da su nam razmišljanja različita. I to je odlično. Ja poštujem tvoje, ti poštuješ moje i ne tiče nas se. Kraj priče. Ne namećemo se, ne prsimo se, ne nadglasavamo se, ne pravimo se pametni ni ne kritiziramo. Pravilo svakog normalnog odnosa. Za sve drugo tu je - kompromis. Jednostavno, zar ne?! Eh, kada bi svi barem razumjeli jednostavnost, kao što razumiju i kompliciranost.
No, na stranu nepismenost, na stranu i narodnjaci i pametnjakovićke, jer postoje cure koje su vještije u ulijetanju od bilo kojeg frajera. Frajeri znaju biti previše sladunjavi, uvijek iste priče "pa koja padne, padne", a sjetimo li se samo uleta o kojima sam govorio u jednoj od prethodnih kolumna, možda bi bilo bolje da ulijetanje u cijelosti prepuste curama. Cura koja je vješta na riječima, ne mora biti vješta u gotovo ničem drugom više. Rekao sam, gotovo. Nije potrebno da je polugola, napiturana, najpametnija ili najsmješnija da bi zavela frajera. Iako ovo najpametnija i najsmiješnija nije na odmet, nije potrebno biti naj, ali je poželjno posjedovati iste osobine. Malo vještine i spretnosti, ali najviše hrabrosti i većina posla je odrađena. Zašto? Zato jer su frajeri samim time što im je cura prišla, na pola osvojeni. Dečki vole kad su cure hrabre i kada preuzmu inicijativu. U bilo kojem pogledu. Jer iako frajeri izvana djeluju tvrdo i stava "ja mogu sve" i "nema koja neće pasti na moj šarm", činjenica je da je dobar dio njih u konstantnoj frci oko toga kako prići curi, a naročito kako prići curi, a ne ispasti papak. Da, gle čuda, i frajere zna prati trema. Pa ako se već gledate i on ne dolazi, onda dovedi sebe k njemu. Pa čak i ako se ne gledate odnosno ne znate, kreni. Na kraju krajeva, što možeš izgubiti? Začudila bi se koliko frajera ima, ali nema muda i koliko uspjeha zapravo ima kada cura prva priđe dečku. Dok god imaš spiku, koja ne uključuje "Bok, šta radiš?" ili "Ćao, kako si?" smatraj se uspješnom. Znam i slažem se, dečki su ti koji bi trebali prvi prići, jer tako je pisalo u slikovnici i tako je u svim romantičnim komedijama i tako je... Neka je. Vremena su se promijenila. Ako nekog stvarno želiš, kreni i osvoji. Nije bitno jesi ti prva ili je on prvi ili ste se našli na pola puta dok si ti prva i on je prvi. Alii, ipak budimo iskreni, na kraju krajeva, prvi se pamte, nije li tako?!
Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!