Foto: Marko Vučenik, Ilustracija Index
FETA integralnog kruha. Feta sira. Dobro jutro, kaže mi. Dobar tek, odgovaram. Sjedimo sami prije nego što snimanje počne. Još uvijek mokri, jer nijedno od nas nije imalo kišobran. Jabuka. I to je njen doručak. Draga cura. Plavuša. Izrazito mršava. Nijedne obline na njenom tijelu. Slabije priča engleski, zapravo bolje bi se vjerojatno sporazumjeli na nekom slavenskom jeziku. - Mjere nas gotovo svako jutro, pazim koliko jedem. - Ti ni ne jedeš, mislim si, ali znam donekle kako je. Šest kila sam smršavio. Na moju visinu od 188, to nimalo ne izgleda onako kako ja želim. Prejaka su mi prsa, preširoka su mi ramena, teško stajem u 46-icu, koja bi trebala biti 48-ica, ali nije. To mi je posao. Ne žalim se. Znao sam na što pristajem. Na pauzu za ručak odlazimo zajedno. Jedem sve što stignem, ona ne. Komadić ribe. Hoćeš pola mojeg, nagovaram je. Ne, zaista. Sita sam.
Završavajući snimanje, već je prošlo šest popodne, a mene čeka još jedan casting na drugom kraju grada. Navigacija na mobitelu odvela me točno do odredišta, gdje je u redu stajalo još trideset modela. Šteta što taj zastoj u prometu nije predvidjela. Važan klijent. Veliki svjetski brend. Ja izgledam kao jesenja depresija koju je na pola puta uhvatio pljusak. Jebe mi se. Razmišljam kako neću stići u dućan i kako ću ostati bez večere, osim ako cimer ne pripremi nešto. Na trenutak, samo, sam se poveselio. On ne zna kuhati.
- Bok, Dean. Kako si? Zar je potrebno razglabati o očitom - mislim. Odlično – kažem. Moje krvave oči i mokra kosa nedvojbeno su pokazivali isto. Odakle si? Hrvatska. Gledaju me u čudu. Hm... Grčka? Svi uvijek misle da sam Grk. Nedavno mi u Ateni prodavač nije htio spustiti cijenu suvenira, jer je mislio da ga zajebavam, jer ličim "na njih", a ne na turista. Grk si. Nisam. Jesi, naš si i još se cjenkaš. Ma nisam, evo putovnica. Ne, ne, Hrvatska. Ne znaju. Srbija? Pored. Hrvatska. Dubrovnik, Hvar, nastavljam, ali bezuspješno. Mogao sam govoriti i o kockama za juhu, endemskim vrstama niskog raslinja ili plinifikacije Istre, oni bi me gledali jednako, zbunjeno sa smiješkom. Nema veze. Kažu oni. Ja se složim. Kad srce kaže... Ne. Oni to nisu vidjeli. Kako i bi, kad je taj promotivni spot bio namijenjen ekskluzivno domaćima. Baš čudno kako stranci ne znaju za nas. Piši kući propalo.
A propala mi je i večera. Ništa više ne radi. Hodajući prema centru, sjetim se nje. Obećala mi je večeru. Objesim joj se na zvono. Čujem ju kako psuje na terasi. Na francuskom. Kojeg ja ne razumijem. Jedino što sam naučio u pet dana kada sam snimao u Francuskoj, bilo je: Ça va. Kako su mi objasnili, prevedeno na naški to bi bilo: Bok, kako si, šta ima? Inače? Sve 5?. I onda ti odgovoriš isto i sve ste si rekli u osam slova. Bez filozofiranja. Odrezak meni, odrezak njoj i dvije čaše vina. Terasa s pogledom na park i nas dvoje. Jesam, romantik sam. Nije to tajna. Ali, naša veza je. Ja sam njoj drugi dečko. Ona već ima jednog, ali želi biti sa mnom, dok smo ovdje. Možda i poslije, ali to još nije odlučila. Znamo pravila. Ne bunimo se. Dok ide, ide. Kako romantično. Ma nek' ide život.
Ona ionako ide van. Idem i ja. Nisam za izlaske dok radim, ali ona želi da idem. Što ona želi, to i dobije. Uglavnom. Nije bila kao ostale manekenke. Nije odlazila na besplatne večere i cuge koje su joj se nudile. Umjesto fete integralnog i fete sira jela je... Jela je. Dok su se pojedine kolegice navečer zabavljale s kojekakvim likovima u kojekakvu svrhu, ona je ležala na krevetu s čupavim čarapama do koljena, obučena samo u neku razvučenu majicu čitajući poeziju ispod lampe s crvenim svjetlom. U takvim situacijama htio sam da se odluči. Za mene. Bez onog drugog. Iako sam znao da takvo što vjerojatno ne bi trajalo. Zbog nje. Ne, zbog mene.
Hrpa ljudi. Stol pun pića. Najpoznatiji klub u gradu. Ovdje valjda izlaze svi modeli. Ili barem tako izgledaju. Nije ih teško skužiti. Uvijek su to neke originalne odjevne kombinacije. Čudne na prvu, ali prolaze. Sjetio sam se svojevremeno nekih, tada In, zagrebačkih klubova koji su držali do odjevnog kodeksa pa tako nisi smio u tenisicama ući u isti. Koliko sam puta znao tako visjeti vani, jer nisam bio "dovoljno dobar". Kakva iluzija i debilizam istih. Kakva razlika. U mentalitetu. Ne, u klubu. Dolaze prijatelji do nas, pozdravljaju nas i ljube prvo nju, meni pružaju ruku i da će me poljubit, ja se odmaknem. Nije im jasan moj stav, meni nikako da postane normalan njihov. Prijatelji, poznanici, ljudska bića ljube se u obraz kada se vide. Pružaju ruku, grle. Gdjegod da sam radio, situacija je bila ista. No, meni i dalje čudna. Nisam navikao na takvu vrstu interakcije. - Što, vi u Hrvatskoj se tako ne pozdravljate? - Prijatelju, tamo odakle ja dolazim, možeš se smatrati sretnim, ako ti netko samo i mahne na ulici, iako se poznajete. Ispričao sam se za moje primitivno ponašanje i pozvao na cugu. Kakva razlika. U mentalitetu. U ljudima.
U curama, također. Iako i dalje stojim pri činjenici da su Hrvatice jedne od najljepših žena svijeta, stvar je u tome da su vani cure puno otvorenije. Za zabavu. Za druženje. Za uletavanje. Za plesanje. Za ne-stajanje na šanku i promatranje tko što ima, a kome što fali. Za neopterećenost ima li na sebi MK ili KM, štogod to potonje bilo. Onda shvatiš da ti paše takva opuštenost. I da se na to lako navikneš. U jednom trenutku doletava frend Brazilac i pokazuje mi na mobitelu sliku brazilske manekenke, Alessandre Ambrosio. Naime, neki dan smo pričali o ženama. I o nogometu. Iako ne zna engleski, ni talijanski i nijedan drugi jezik osim portugalskog, uspjeli smo se sporazumjeti. Kako? Ženama i nogometom. Alessandra Ambrosio, Adriana Lima, Santos, Neymar. Kako nijedna Hrvatica nije u Victoria's Secretu (još) tako sam se odmah prebacio na Modrića i Mandžukića. Ne zna. Ni tko su oni, ni gdje je Hrvatska. Nema veze. Daj ti opet Alessandru pokaži. Vrti on tako slike manekenki, kad odjednom uleti fotka cure koja pokazuje sise. Close up. Bez face. Svejedno izgledaju poznato. I majica. I sise. Bez majice. To je ona. Ona moja. Iako kužim da baš i nije samo moja. U jednom trenutku navlači čarapu do glave čitajući poeziju obasjana red-lajtom, u drugom strancima pokazuje sise. U takvim situacijama shvatim da mi baš i ne paše takva opuštenost. U takvim situacijama htio bih da se radije odluči za onog drugog dečka. Nije to za mene.
- Već ideš? - Da, ujutro rano moram biti u agenciji. - To je zbog slike? Mislila sam ti reći. Bila sam pijana. Bila je to samo zajebancija s dečkima vani. Ništa više, kunem se. Daj, pa sve to rade. - Nema veze, ne moraš meni ništa objašnjavati. Možda svom drugom dečku budeš morala. Ili prvom. Od kad si ti svatko?! - Čudan si ti neki lik. Umjesto da ševiš tu bilo koju kao i ostali manekeni, ti si zapeo za mene. Znao si od početka kakva sam. I znao si pravila. I pristao si. Jebi se, znaš. Vratila se u svojima unutra, dok sam ja na kiši čekao taksi.
Iduće jutro u agenciji njen mi je agent rekao da mu je javila da ide doma na neko vrijeme. Ali, da će se vratiti. - Rekla mi je da te pozdravim. Mora da si ti sad aktualan, kaže kroz smijeh. Sada možeš ići raditi polaroide, a u 9 te čekaju na snimanju. Stigavši na snimanje, nikoga još nije bilo osim plavušice. Čita knjigu u kutu. - Jutro. Ne izgledaš kao netko tko se naspavao sinoć. Napravila sam ti sendvič. S obzirom da vjerojatno, kao ni inače nisi stigao doručkovati. - Integralni i sir? - S Nutellom. – I za tebe? – I za mene. – Pa nek' ide život. – Jebi moj život – kaže ona na klimavom hrvatskom. Može i tako. Stranci... koliko god se trudio naučiti ih pojedine hrvatske riječi, neke jednostavno zapamte lakše nego ostale. – Je*i onu tvoju curu. Je*i sir. Je*bi moj život. Je*i sve. Lijepo. Biti će ovo zanimljivo snimanje.
Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!