Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
"MOGUĆNOST da se snovi ostvare čini život zanimljivim" – kaže jedna od mnogih nevjerojatnih rečenica iz jednako tako nevjerojatne knjige. Knjige koju praktički nosim uz sebe i svako malo ju listam. Ne čitam više. Nije ni potrebno. Znam ju napamet. Knjige koja je mijenjala moj život postepeno, dok mi eventualno nije dokazala da ono što sam odavno znao i jest istina. Knjige koja je napisana za svakog, ali koju svatko ne može razumjeti. Nekada bih sebično htio da je to samo moja knjiga, da nitko drugi ne zna za nju, da ju samo ja mogu imati, ali kakva bi to šteta bila. Šteta za sve nas koji malo više sanjamo, nego što živimo. Koji malo više vjerujemo, nego što bismo možda trebali. Ili barem tako mislimo. Za nas koji bi unatoč svemu opet radije sanjali nego se pomirili. I ne bi znali da je to u redu. Da smo mi u najboljem redu. Sanjari. Od svijeta neshvaćeni, drugima smiješni, a sebi sasvim kristalni: tvrdoglavo jasni.
Kada sam doselio u Zagreb s 18 godina, nisam znao nikoga. Na prvom danu fakulteta, htio sam sjesti na prvi bus i otići doma. Pale sam na svijetu. Sam jebeno samcat, među stotinama likova koji su se poznavali. Dobar dio njih bio je iz istoga grada, iz istoga kvarta, društva ili škole. I ja. Lik iz malog grada s mora, koji stoji ispred zgrade u kvartu, koji broji deset puta više stanovnika nego cijeli moj grad i samo želi otići doma. A ne zna ni kojim smjerom krenuti. Ne zna ni koji tramvaj vozi prem trgu. U kojem smjeru. Koji broj. Nisam znao ni što radim ovdje. I da li je to ono što ja želim. Ali, svi su nešto upisali, morao sam i ja. Ipak, zanimao me taj smjer. Moji frendovi većinom su ostali u istom gradu ili su u susjednom krenuli na faks. Svi se znaju. Bit će im jebeno. Kako o tome nisam razmišljao kada sam birao svoje buduće zanimanje. Jebi se Dean, govorio sam sam sebi stojeći ispred zgrade svog fakulteta, gledajući neke druge ekipe kako se zajebavaju. Tako sam mogao i ja da sam ostao. Ali, ja sam htio drugačije. Ne mogu ja to, prošlo mi je kroz glavu kada sam sjeo sam u prepunu učionicu na prvom danu predavanja. Nekoliko godina kasnije, u ljetnom roku dao sam i posljednji od deset ispita u mjesec dana. Smijali su mi se kada sam rekao da mi je to namjera. Kasnije smo ipak svi proslavili zajedno. Moje novo društvo, s kojim sam proveo jedne od najboljih dana u životu. Partijanje, zajebancije, ispiti, ljetovanja, prepisivanja, zajednička učenja i fakultet koji sam želio, završen u roku. Ispalo je da ipak mogu.
Iako sam diplomirao menadžment, negdje na polovici studiranja shvatio sam da me zanima televizija. Rad ispred kamere, rad iza kamere, televizija u suštini, televizija kao medij. Shvatio sam i da ono što studiram baš i nije u u srodstvu s televizijom, a još i manje s novinarstvom. Ipak, od faksa nisam htio odustati, a od negdje sam trebao krenuti: statiranje se činilo kao logičan prvi korak. Dobio sam svoj broj, okinuli su nekoliko fotki i rekli me nazvati kada i ako se pokaže potreba za mnom. Samo nekoliko dana kasnije, pljeskao sam u prvoj emisiji. Sjećam se dolaska u zgradu televizije, ulaska u studio koji se nije činio toliko velik, ma da je na ekranu djelovao ogroman i promatranje voditelja u svom poslu. "Jednoga dana, tko zna", prošlo mi je kroz glavu, dok sam sjedio i razmišljao kako bih volio raditi isti posao. Jednoga dana pretvorilo se u godine i godine audicija, castinga, užih krugova, još užih, najužih krugova, finalnog odabira, snimanja pilot emisija i onda opet na početak. I tako unedogled. Dajući sve od sebe, putujući satima da bih došao na casting, vraćajući se isti dan opet satima, nadanja, iščekivanja i očekivanja poziva da mi jave da sam dobio posao. Posao koji želim. Za koji sam se borio. Koji sam sanjao. Za koji sam na kraju krajeva smatrao i da sam dobar. Ipak, posao je uvijek dobivala osoba, koja se na audiciji, odnosno castingu nije ni pojavila. Njoj nisu trebali ni sati da dođe do tamo, a ni godine pokušavanja. Jedan telefonski poziv, jedna veza bilo koje vrste, i koliko god ti bio dobar, koliko god ti mislio da nešto zaslužuješ, postoji netko tko ima ono što ti nemaš, iako je lošiji. Protiv toga se ne možeš boriti. Možeš se ustati, uspraviti i ponovno pokušati. Biti toliko dobar da te ne mogu ignorirati. "Jednoga dana", rekao sam i prijateljima, kada su me jednom prilikom, vidjevši automobil neke televizije kako prolazi, zajebavali da bi mi bilo najkorisnije da trčim za njima i molim ih da me prime. Taj jedan dan dogodio se prije dva dana. S mojom prvom emisijom. Na televiziji, koja je prepoznala ono što ostale televizije godinama nisu. Koja mi je dala priliku, jer to je sve što i jesam tražio. Istina, dugo mi je trebalo. Predugo, reći će neki. Sve u svoje vrijeme, kažem. Valjda se tako jedino stvari mogu objasniti. Onda kada si spreman. Tada to nisam shvaćao, sada mislim da mi je jasnije. Javili su mi se i s one televizije na kojoj sam godinama pokušavao. Zahvaljujem vam se na vašoj ponudi. Ne bih više. Ne zbog vas. Zbog sebe. Nekada sam mislio da je šteta što me niste prepoznali. Sada kužim da je šteta što sam gubio vrijeme. Na krivom mjestu. Ako nekoga trebaš uvjeravati da si dobar, a taj netko i dalje to ne razumije, vrijeme je da pokupiš svoj ponos, stvari i vrijeme. Nije do tebe. Ne možeš reći da nisi pokušao.
Maneken koji piše. S tim sam se riječima susretao i prije, puno prije kolumne. Usprkos tome, radio sam neko vrijeme i kao televizijski novinar, prije nekoliko godina. Dinamiku i ljepotu tog posla teško je opisati. Takav ili jesi ili nikada nećeš postati. Teško da je išta čime sam se bavio u životu moguće usporediti s tim poslom. "Teško da ćeš išta pohvatati prvo vrijeme dok si ovdje. Učiti ćeš i pomagati drugima" - rečeno mi je na samome početku. Složio sam se i prihvatio učenja toliko snažno, da sam idući dan već imao svoj prvi tekst koji je išao u eter. Za dva dana savladao sam program, software i hardware, sve što je bilo potrebno. Idućih dana, u eter mi je išlo i po nekoliko tekstova, s vremenom i prvi prilog. Radio sam od jutra do mraka svaki dan, svaki vikend, napredovao odlično i to su svi primjetili. I kada sam tako na krilima uspjeha očekivao produženje ugovora i svoju prvu plaću, od koje ću platiti rentu i režije, dobio sam nogu. Nisam bio više potreban. I opet sam bio na početku. I opet mi je bio pun k... svega. I opet mi se više nije dalo. I opet sam ustao i krenuo dalje. Računao sam to kao još jedan neuspjeh, a sada kada gledam bila je to lekcija. Naučio sam mnogo. Nije do mene.
U Milano sam stigao kada sam u Hrvatskoj u modelingu napravio sve što se dalo napraviti. Imao sam godine i godine trka u nogama, neprospavanih noći, putovanja i tjeranja samog sebe da ne stanem, nego da još jednom probam. Još jedan odradim posao. Da niti jedan posao ne propustim pa makar i putovao šest sati, cijelu noć, ne bih li prije sedam ujutro stigao na reviju, iako ona počinje u deset. Umoran, neispavan, gledao sam ostale modele kako dolaze sat vremena prije revije odmorni i poletni. A znao sam da me nakon revije čeka isti toliki put nazad. To sam znao ja. I nitko drugi. Nije bilo ni potrebno da znaju. Drugi su samo primijetili da sam malo žut i iscrpljen u licu. "Nisam dobro spavao, to je zato" - govorio bih. Nisam se htio pravdati, nisam htio da me itko žali. Nije bilo ni potrebno. Zaradio bih nešto, ne previše, a iako bi mi pola zarade otišlo na putne troškove i to je bilo bolje nego ništa. Svaki posao je nova mogućnost da ti se otvore vrata za nešto drugo. "Nikada ne znaš" - mislio sam si uvijek. Jednako mislim i danas. Zato me valjda i posao manekena jest odveo diljem Europe, da radim s ljudima koje u protivnom vjerojatno nikada ne bih upoznao, na lokacijama koje isto tako sigurno ne bih skoro posjetio. Samo nekoliko dana u Milanu i dobio sam posao za jednog od najjačih dizajnera današnjice. Nekoliko tjedana i mnogo poslova kasnije, sjedio sam u Armanijevoj zgradi razmišljajući kako sam kao klinac praktički došao u Zagreb na studij, počeo kao statist, a završio preko novinarstva u modelingu. Nitko mi nikada nije pomogao. Nikada nisam ni tražio. Nikada nisam ni moljakao. Samo sam htio priliku. Da pokažem što mogu i što znam. Iz Milana sam otišao dalje, kada su me tražili da smršavim. Rekao sam da neću i pokupio svoje stvari. Znam što želim, ali i na što ne pristajem pa ni pod koju cijenu. Znam da ću se opet tamo vratiti, ali sada su se i prioriteti promijenili. Želje i snovi također. Vidjevši da uskoro krećem s emisijom, stiže mi neki dan poruka od osobe koja je uvijek bila uz mene, i kada sam uspijevao i kada sam padao. I koja je vjerovala. A koja kaže: "Rekli su da nećeš uspjeti. Zato i jesi." I zaista, na kraju dana, sve se ipak svodi na ljude koji su uz tebe oduvijek. Obitelj i prijatelje. I samog sebe. Ako vjeruješ da možeš i imaš uza sebe nekolicinu koja misli isto, ništa ti drugo ne stoji na putu. Svejedno, zahvali se i onima koji su sumnjali i govorili suprotno. Bez njihove podrške nikada se ne bi toliko trudio.
Ako ćeš išta zapamtiti iz ovog teksta, neka to bude sljedeće: ne odustaj. Od svojih snova. Od svojih principa. Sanjaj i bori se. Ti to možeš. I to nije klišej, to nisu obične floskule koje pročitaš u knjigama, za kojima posegneš kada ne znaš kako dalje. To je realnost. Uspjeh ne dolazi preko noći. Kada i dođe, u istom vremenom roku i prođe. Mnogi koji su uspijevali "kraćim putem", dok sam se ja još uvijek penjao, danas više ne postoje. Ja još uvijek jesam tu negdje: nisam na vrhu, ali postepeno koračam. Ne slušaj ljude usputno oko sebe koji ti govore da ne možeš. Da odustaneš. Ne dopusti nikome da te odgovori od onoga što želiš. Ako je netko odustao od svojih snova, to ne znači da ti moraš isto. Uostalom, tvoji ciljevi i snovi, samo su tvoji i jedino ih ti moraš razumjeti. Ne i oni. Kada nešto sanjaš, probudi se i kreni po to. Nema čekanja i sažalijevanja. Ako misliš da će netko četkati samo tebe, shvati: neće! Kreni glavom kroz zid. Nametni se. Pokaži se. Grizi. Budi dosadan.
Najdosadniji. Ali, toliko dobar da te ne mogu odbiti. Da vide koliko ti nešto znači. I ako te odbiju, njihova greška. Ti ideš dalje cestom. Autocestom. Ovo je ionako bio samo krivi izlaz s autoputa. Ja sam ih imao masu. Možda i previše. Meni dovoljno. Svjestan sam da će ih biti još. Ne kažem da sam uspio u svemu što sam naumio, no polako, ali sigurno ostvarujem sve što sam sanjao. Trebalo je vremena. Trebati će i više, vjerojatno. Ali, neka. Tu smo negdje. Na planini. Borimo se. Ne damo se. Kako ja, tako i ti, i svi oni koji nešto pokušavaju i sanjaju. I ne odustaju. Jer znaju: "Kada nešto zaista želiš, cijeli se svijet uroti da ti se to i ostvari".
Pssst! Ostale kolumne našeg Deana pročitajte ovdje!