Foto: Kamila Karpinska, Ilustracija Index
NETKO je jednom napisao: 2 ujutro je doba stvoreno za pisce, pjesnike, vizionare, ljubavnike i one koje previše razmišljaju.
One koji traže tišinu. Slažem se sa svakom napisanom riječju. Pronašao se u svakoj. Dodao bih još puno toga, no nije na meni da mijenjam napisano. Noć je predivna. Prijelazno razdoblje između dva godšsnja doba: dan je kupilo ljeto, dok noći još uvijek podsjećaju da proljeće ne popušta tako lako. Dobar je osjećaj zavaliti se na terasu i gledati u nigdje. Mrak na horizontu. A opet u toliko toga. Svjetla milijunskoga grada. I slušati tišinu. Iako bi svakih nekoliko sekundi vjetrom do mene dopirao zvuk Stereophonicsa i meni najdraže "Maybe Tomorrow". Rijetke su stvari koje mogu držati na repeatu satima. Ovu držim danima. Iako ju slušam zadnjih desetak godina. Neke su stvari stvorene za noć. Ova je u samom vrhu playliste. Istina, nisu ni sve noći iste. Ipak, ova je u samom vrhu. Da pušim, bio bi ovo idealan trenutak da ugasim prvu i zapalim drugu cigaretu. Čaša Hennessyja je na stolu. Prva. I jedina. Dobra godina, reći će oni koji uvijek moraju nešto reći. I pogriješiti. Kao i uvijek. Hennessy koji stoji već nekoliko godina, od onog nekog rođendana kada sam ga dobio na poklon. Dobra je ovo noć. Predobra da bi se išlo na spavanje.
Ima takvih noći. Jedne takve nastala je Njegova strana priče. U engleskom obliku. Na mom blogu. Koji sam pisao radi nje. Njoj, jer hrvatski nije razumjela. Ne razumije ga još uvijek. Ja i dalje pišem. Na hrvatskom doduše. Njoj još uvijek. Ali, samo ponekad. Češće ipak o njoj. Svaki pisac ima svoju muzu. I tako mora biti. I dobro da je tako. Moja je miljama daleko, u drugoj vremenskoj zoni, ide na spavanje kada ja ustajem, ustaje kada ja idem na spavanje. Noć je, moja, jedino doba kada se uspijemo svađati. Kaže ona. Ja se ne slažem, pa kažem da razmjenjujemo razmišljanja. Nekada zna proći cijela noć. Moja. Na telefonu. Ionako ne volim spavati. Najrađe bih kada ne bih trebao spavati. Nikada. Kako precijenjeno gubljenje vremena, kada postoji toliko zanimljivih načina za gubljenje istog. "Fade into you, strange you never knew", moja je himna noći, sljedeća na repeatu. Probaj, naime, ovu stvar poslušati samo jednom. Ne prođe nijedan kasni sat, a da nisam odvrtio barem jednom ovu hipnotizirajuće nestvarnu stvar Mazzy Stara. Fade into you... Svi se mi gasimo s nekim. Završavamo dan, najčešće i cijelu noć, imajući nekoga u mislima. Razmišljajujući, ne željeći zaspati, sa čašom Hennessyja u ruci i izgorjelom cigaretom u pepeljari. Čekajući. Nju. Noć. Da se javi. Da prođe. Samo da nestane. Da nas više ne drži budnim. Sjebana je. Noć. Baš svaka. Ona, također. Često. Ipak, ne bih ju mijenjao.
Da nije ona bilo tko, bilo mi je jasno nakon prvog razgovora. Jedino u što sam bio siguran, bilo je da u mislima moram napraviti mjesta za nju, jer ona nije netko tko je samo u prolazu. Ona je netko tko ostaje. Tako je i bilo. Zadržala se znatno više nego sve ostale. Zajebavala me barem duplo više nego sve ostale. Zajedno. Ne bih ju pak pustio ni da me sve zajedno žele. Odjednom. Kažu da jednostavno osjetiš kada je ona, ona prava. Kažu još puno toga. Tko je lud da vjeruje svakome. Naročito netko poput mene, tko ne vjeruje nikome. Ipak, nakon prve svađe bilo mi je jasno da ne želim nijednu drugu. Da, ma koliko god ljigavo zvučalo, radije bih noć proveo svađajući se s njom, nego spavao s bilo kojom drugom.Tako je i bilo. Toga sam se i držao. Budala. Kažeš ti. Tko si ti?, pitam se ja. Zašto misliš da me tvoje mišljenje zanima. Retoričko pitanje. Nemoj se truditi.
Njegova strana priče nikada nije trebala biti svačija strana priče. Ni dan danas nije. Iako ju svatko interpretira po volji. Samo je moja. Na samom početku pisanja kolumne, bilo mi je jasno da je moje razmišljanje nešto drugačije od uobičajenog. Uobičajeno kao i općenito izrazi su koje i inače izbjegavam u životu, u kontekstu bilo čega. Svega. Naime, uvijek je bolje biti nevjerojatno čudan nego nevjerojatno dosadan. Očekivan. Uobičajen. Općenit. Nazovi kako hoćeš. U današnjem svijetu, naročito. Njegova strana priče i nije za takve. Samim time nije za svakoga. Sviđa ti se, odlično. Ne sviđa ti se, nije ni bitno. Neću se ni praviti da me zanima, zašto i dalje redovno čitaš svaku kolumnu, svaki redak, upravo ovu riječ. Njegova strana priče još je uvijek moja priča. I tvoja. Pod uvjetom da razumiješ. Njena je također. Noću. Kada joj prevodim kolumne na engleski. "Tebi" joj zvuči kao bajka, a ona je uvijek htjela biti princeza. "Dovoljna si" je nešto što bi mogla čitati satima, a "Meni" je previše savršena da bi bila istinita. Kaže ona. Ne znajući da je inspiracija. Sumnjajući u iskrenost istih. Zaboravljajući da savršenstvo ne postoji. Da ništa nije toliko jednostavno. Da nema odnosa bez prepiranja. Da je lako samo u teoriji, ali da je zapravo jako teško. Puno češće. Ali, i da sam ja tu. Ne odlazim nigdje. Spreman na svaku moguću svađu i rješavanje iste. To je moja strana priče. Samo kod rijetkih, ona se zove i Njegova.
4 am. Svi pjesnici, pisci i ljubavnici već su odavno zaspali. Samo još koje svjetlo u daljini i dalje svijetli. Čaša je odavno prazna. Ni vjetar se više ne javlja. Tišina se nadvila na grad koji spava. Da bar potraje još malo. Stotine zvijezda. Ona i ja. Lijepa je noć. Ona još i ljepša.
I think it's strange you never knew.
Pssst! Ostale kolumne našeg Deana Pelića pročitajte ovdje!