Foto: Kamila Karpinska, Ilustracija Index
"Buona mattina, Dean! Come stai?", prvo je što čujem ujutro. Moj booker provjerava da li sam budan i imam li popis castinga, odnosno poslova za tekući dan. Ponedjeljak. Kiša ne pomaže. 8 ujutro, već sam u metrou, u 9 na poslu. Dok se vozim, bacam pogled na današnji plan: 9-14 snimanje za magazin na kraju grada, 14 – 17 nekoliko castinga, svaki na drugoj strani grada,u 18 go&see kod Armania. Gle čuda, pa modeli odnosno manekeni zaista rade. I to po cijele dane. Nekad i vikendom.
Vozim se. Skužim da se neki gospodin u finom odijelu zalijepio za mene. Prvi put, mislim, dobro jebiga, metro, slučajno. Drugi put. Mislim si stari, fulao si. Jako si fulao. Bulji u mene i gura se na mene i onda kada vlak ne koči. I ne miče se. Malo fali da mi počne dahtati za vratom. Guram ga od sebe, pošaljem ga na tečnom dvojezičnom u ono što ga očito ne zanima i odlazim na drugi kraj vlaka. Da smo u mojoj državi, drugačije bi prošao. Ovdje mi se kao strancu ne da, a i ne isplati zajebavati s bolesnicima. Nisam mislio da ću slična sranja imati i stotinama kilometara daleko od kuće u stranoj zemlji. Ponedjeljak. Može li gore početi. Silazim na svojoj stanici i prije nego li izađem iz nesretnog metroa, gospodin kontrolor, ne jedan nego njih 5 čekaju na izlazu. Imam pokaz, jebe mi se. Ali no, signore! Kako je ovo zadnja stanica, tu treba imati i dodatnu kartu, što ja naravno nisam znao. Na moje, ne znam talijanski (ma jok, samo sam ga učio zadnjih deset godina), kontrolor mi pokazuje da ne razumije engleski i da platim sad jeftinije ili stiže puno skuplja kazna. Ne jebem ga i hoću krenuti dalje, ali ne pušta me. Na skoro naguravanje, prilaze i drugi kontrolori. Kužim da gubim i dam mu karticu. Spušim pare, da mi račun. Bacim račun pred njega, odlazeći derem se: "Fuck you, you understand English now?!" Ponedjeljak. Usrani. Da usraniji ne može biti. Predikatna rečenica.
Obuci, poziraj, presvuci. Ekipa super, snimanje brzo odrađeno. Volim raditi s ljudima koji znaju šta rade i kada se skužite, sve ide brzinski, kako treba. T. mi u međuvremenu šalje fotke sa svog snimanja. Ona snima u centru, a u pauzi se slika kako grize nožne nokte. Pokušava. To mi je trebalo. Kakva treba! Nikad nisam mislio da ću tako nekog upoznat, a još manje da ćemo se družiti. Često. Dogovaramo večeru nakon mog Go&see-a.
U metrou za centar srećem modele. Nas odmah skužiš. Visoki i pomalo izgubljeni, s kartom grada u ruci. Iste scene srećem i gradom. Najzanimljivije je kad dođeš na veliko raskrižje, držiš kartu u ruci i pokušavaš se orijenitrati i naći ulicu kojom da kreneš dalje. Ekipa se vrti u krug. Druga ekipa za prvom ekipom. Svi vrte kartu na jednu, pa na drugu stranu. Pa ne znaš. Pa se vratiš. I onda skužiš da je pametnije imati navigacijski app na mobu i nemaš brige. U protivnom sam se i po sat vremena znao gubiti sporednim ulicama s kartom u ruci. Silazimo grupno na stanici i svi skupa idemo put castinga. Dio grada u koji nikad nisam zašao. Malo dodgy. Putem sretnem frenda. "Upoznao sam neke bitches, imam stol u Cavalliu u srijedu, idu i one, samo za tebe". Jebote, pazi da me ne nagovoriš. Count me in. Pao sam čim si rekao "bitches". Fakat sam karakter. Na castingu hrpa ljudi. Book i comp card spremni, još samo doći na red. "Ciao Diiiin, da dove sei?" – "Croazia" – "Grecia?" "No, Croazia". Zašto ekipa ne zna gdje je Hrvatska i zašto uvijek misle da sam Grk?!
Na četvrti casting stižem već poprilično kasno. Za manje od sat vremena trebam biti u Armani Hq. A na castingu, barem 50-ero njih ispred mene. Zovem agenticu da neću stići, jurim na bus i pravac Via Montenapoleone, točnije ulica pored. Armani kvart, moglo bi se reći. Znojan, umoran, prošao doslovno pola grada, pješke, metroom, busom, bolesnike i kontrolore i sad moram ući i izgledati najbolje što mogu i ostaviti dobar dojam na ljude koji me očekuju na mom prvom Go&see-u. Inače, Go&see je nešto što u Hrvatskoj praktički ne postoji, iako je u modelingu oduvijek prisutan. To je zapravo dogovoren sastanak na kojem klijent želi osobno upoznati modela, razgovarati i općenito steći dojam o modelu, tj. da li je model ono što klijent želi za neki posao. Eh, da si sad barem kao na Simsima mogu šifrom povećati needs odnosno energy. I kupiti auto i kuću, i staviti bazen, i upisati šifru za pare... I oženiti sisatu plavušu. Gdje bi mi bio kraj. Motherlode. To je šifra za pare. Eto, ne moraš guglat.
Hq izgleda prva liga. Ogromno, mirišljavo, labirint-avo. Ulazim i upoznajem se s ljudima. Standardno odakle si, koliko se baviš modelingom, pa malo zafrkancije, priče, gledanja booka, slikanja, poziranja, hodanja... Nikada nemam tremu prije bilo kakvih važnih poslova, castinga, sastanaka. Gotovo sedam godina sam u ovom poslu: moj prvi posao bilo je snimanje za jedan lanac trgovina u Hrvatskoj i tad me, sjećam se prala jebena trema. Deseci, a vjerojatno i stotine snimanja za sve moguće magazine, gotovo stotine revija, tv reklame, jumbo plakati, snimanja po raznim europskim destinacijama, inozemna karijera i eto sedam godina kasnije, sjedim u Armani Hq. Nevjerojatna godina, nevjerojatan dan.
19h. Kasnim. Čudno za tebe, rekao bi nitko tko me zna. Trčim do metroa pa jednu stanicu do Duoma. Nedavno sam bio rekao da ono malo vremena što ne radim, provedem ispod zemlje. U metrou. Još je malo dana. I još je toplo. Ulice su pune. Sa strane frajer na saksofonu svira Cesariu Evoru. Moja Cesaria. Moj glazbeni lijek. Kao da zna da mi to treba. U daljini vidim T. u nekoj samo njoj poznatoj modnoj kombinaciji. Ali, ovo je ionako Milano. Sve prolazi i sve dobro izgleda. Uhvati me za ruku, priča o svom danu, ja joj kažem da ne želi ni čuti za moj, iako je zadnji sastanak bio uspješan. "Andiamo a mangiare", kaže ona i jednom rečenicom mi popravi raspoloženje. Hrana. Tako sam lagan. Volim jesti više nego vodu piti. Vodi me u njezin najdraži restoran. Hodamo glavnom ulicom prepunom ljudi. U jednom trenu ona zastane. Pogleda me. Podigne haljinu i ostane stajat samo u tangama. Nasmije se i nastavi tako hodat dalje. Centrom Milana. U predvečerje. Cesaria se i dalje čuje u pozadini. Zrak je još uvijek topao. Meni postaje čak i prevruće. "Jesi dobro sad?" Upita me. "Da samo znaš!". Ponedjeljak. 'Ko bi rekao.
Pssst! Prethodne Deanove kolumne možete pročitati ovdje.