Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
NA POČETKU, isprika. Svim ženama. U moje ime i u ime svakog normalnog pripadnika muškog roda. Nekada me je sram gledati što pojedinci čine vani ne bi li dobili. Vas. I sve što vam pripada. Žao mi je. Uistinu. Meni je bolno gledati. Rekao bih da ne mogu ni zamisliti kako je vama ali...
Kada se muškarac i žena spremaju za izlazak, i to po mogućnosti u zajedničkoj kupaonici, u omjeru to izgleda 20:80. Dakle, bez izgleda. Odnosno, ne izgleda. Muškarac, naravno. U deset izlazimo. Spremanje počinje nakon povratka s plaže, cca dva sata prije izlaska. Putem nazad već počinje ratni plan: „Moram oprati kosu“ – „Ma ne moraš. Dobra ti je kosa.“ – reći ćeš sve samo da ne mora prati kosu. Jer kad žene peru kosu, muškarcima je to ravno iščekivanju Godota koji stiže hrvatskim željeznicama po snježnoj mećavi kroz Gorski kotar. U startu kasni(mo). A, da i ne govorim kako su po putu odnosno u procesu moguće i dodatne zavrzlame, poput: nema tople vode, pegla mi ne radi, gdje mi je četka, nemam balzam i slične pojave. I onda kada napokon opere kosu, kosa se treba prirodno osušiti. Vrijeme potrebno je otprilike kao i mojim kupaćim hlačicama kada nema sunca. Zatim kosu treba osušiti i fenom. Pa to traje. Voliš cure s dugom kosom, to ti je napeto, a jel ti napeto i čekanje svaki drugi dan dok traje radnja pranja/feniranja/peglanja?! Nisam ni mislio. Nakon sušenja, peglanje. Ali prije toga, pegla se treba ugrijati, a u međuvremenu na kosu nešto staviti. Ne znam točno što, ali siguran sam da nešto ide. I onda, stigne Božić. Skoro pa i doslovno. Svakom frajeru i zapravo jer nakon, otprilike, tri sata, kosa je spremna za izlazak. –„Ok, gotova sam. Sad ti možeš u kupaonu. Ali što ću obući?“ – kaže i otvara ormar sretno gledajući sve te komade kao da ih nikada prije nije vidjela. A, ni probala. I to mora učiniti sada. Tog trenutka. Sve izvući i sve isprobati pa spojiti, pa odvojiti nespojivo, pa iskombinirati, pa nešto baciti, pa vratiti u ormar, pa uzeti ponovno, pa ponovno vratiti... –„Gotov sam. Idemo“ – pola sata mojih, brat bratu. Tuš, frizura, odjeća. Hat-trick. „Kaj ti je. Još se nisam ni našminkala!“. Palim TV od muke, dopisujem se, odradim pola Champions leaguea s Manchesterom na Fifi, napravim smoothie od 8 sastojaka, slikam smoothie, stavim na Instagram #healthymeal, popijem, operem čašu, odigram polufinale, uhvatim kraj filma na TV-u, završim razgovor na Skype-u... –„Kaj misliš, jel se vidi ova fleka od pudera na haljini?“ – „Gdje srećo, koji puder, koja haljina... izgledaš fenomenalno“. Da, mrlja od pudera se vidi. Ne, ne želim čekati još dva sata otvaranja - zatvaranja ormara, proučavanja i debatiranja. Okupacija kupaone, ormara, hodnika i ogledala napokon je završena. Neprijatelj je kapitulirao. Ako ste se pitali tko je neprijatelj. Moi. Kao i uvijek.
Klub. Muzika. Cuga. Atmosfera. Ekipa. Sve po mjeri. Gužva. Probavljivo. Šlatanje po dupetu. Mojem. Nedopustivo. U prolazu, nekoliko njih i svaka je ostavila trag ruke na mojoj pozadini. Okrenem se, pogledam ih, a one oblizuju je*ene usnice i nestaju u gužvi. Frendovi ne kuže, a cura koja je izašla sa mnom gleda i ne razumije. Naime, iako nismo zajedno, izašli smo u paru i stojimo jedno pored drugog i misliš si kako tako nisi mamac za budale jer svako normalan će odstupiti kada vidi da si s nekime. Svako normalan. Zaboravio sam da postoje i oni drugi. Nije prošlo pola sata, dolazi druga female iz nigdjezemske i bez pardona krene mi skidati košulju. Polako nindža, ovakve stvari se prvo pitaju, a potom i naplaćuju. -„Kol'ko para?“ – „Nemaš ti tu lovu“ – skratim priču i fino joj u rukavicama u celofanu s mašnovitom mašnom dam do znanja da bi bilo lijepo od nje kada bi skinula svoje šape sa mene i pronašla ljubezen negdje drugdje. Ne obazire se. Vuče me i dalje i ovoga puta gure svoje ruke u moju majicu. Kako mi se neda za*ebavati sa polupijanim ______ (izaberi naziv, ja neću jer nijedan koji mi je na umu nije prikladan za moju profinjenu kolumnu), promijenim pristup ozbiljno govoreći da je ovo zadnji put da tako nešto pokušava i da bi bilo zaista hvalevrijedno kada bi od*ebala od mene.
A kaj ćeš mi napraviti ako neću?“- bahato će. I zaista, što da joj čovjek napravi. Pa ženska glavo, neda mi se raspravljati, došao sam se van (pre)(o)(ras)pustiti, a ako si htjela komunikaciju, ulet ti je pušiona. Bananasitos totalni. No, čini mi se da tvoja vrsta baš i ne zna komunicirati. Ili barem, to nije komunikacija kakvu ja poznajem. Ne kažem ništa iako bi se toliko toga dalo reći ali nekada je mudrije šutjeti, okrenuti se i nadati se da će, kako je i došla, otići. Nakon par minuta, to je i učinila na radost svih okupljenih.
No, pitanje ostaje... kako otkantati dosadnu trebeštinu (najpristojniji izraz koji sam mogao upotrijebiti, vjerujte mi) koja ti se, bi se, i ne zna za ne? Ne možeš joj objasniti, ona se ne zna kontrolirati, a ti stojiš ko' kreten čekajući da shvati kako joj je ulet idiotski Sa velikim Č. Koji dio od Ne ti nije jasan. Go, take a selfie. Moj frend bi to bario. Ja kažem: „Samo daj, ne bi se o nju ni u prolazu očešao“. „Kako se cure mogu tako je*eno srozati?“ – ponavljala je cura s kojom sam izašao. „Sram me što sam žena i što sam ovo sve morala večeras gledati“. I onda ti postane jasno kako je većini žena koje slične situacije doživljavaju svako malo. Od strane raznoraznih krkana. Čast izuzecima. S obje strane. Prije su mi te priče o bjesomučnim uletima ljeti bile fora i zabavne, nešto kao ona stvar „Summertime“. Sada pak na to gledam potpuno drugačije, i dalje je to „Summertime“ ali više kao „Summertime sadness“. Kad osjetiš na svojoj koži, osjećaj je... prljav. Siguran sam da nekima to paše. Prljavi igraju prljavo. Većini ipak ne paše. Frajeri ne budite ljigavi, cure ne budite jadne. Od*ebaus miki maus. Žalosno je gledati.
Ali ne želimo biti žalosni. DJ diže i spušta. Muzika je na vhuncu. Ljeto, također. Šalim se, pa tko je još vidio ljeto ovo ljeto?! Plesanje na najjače. Šalim se, pa tko je još vidio plesati vani?! Ja. Mi. Jedini valjda. Nekada zaboravim da kada se kod nas ide van, onda se stoji i promatra i zaključuje. Nekada i uletava. Često neslavno. Potom se malo pije i gleda u mobitel. Fejs, Whatsapp i zašto mi nitko ne piše. Možda zato jer je 4 ujutro. No shit, Sherlock. I svi spavaju, osim onih koji su vani, a koji ne gledaju u mobitel nego se zabavljaju. Jer zato se i ide van. Da se zabaviš. Ne virtualno, nego realno. Ne sjedilački, nego skakalački. Ne zato da možeš reći da si bio vani, nego da možeš osjetiti da si bio vani. A, bome osjećaš. Idućih nekoliko dana.
Svjetla se napokon ugase i krene dizalica, a potom i lagano kišiti ali tek toliko da osjetiš par kapi na licu... I u tom jedinstvenom trenutku zaboraviš gdje se nalaziš. Zaboraviš na peterosatno spremanje i njenu stratešku okupaciju kupaone feniranjem i peglanjem i konstantno maltretiranje ogledala: najljepši na svijetu tko je. Zaboraviš na razne kurabe koje te pokušavaju izrabiti cijelu večer hvatajući te po strateškim mjestima i na one suptilnije, koje te „samo“ pokušavaju skinuti, ali „neće ti ništa“. Zaboraviš na sve oko sebe, i živiš ali na nekom posve drugom mjestu. Drugom svijetu. Drugom svemiru. Onom paralelnom. I plešeš kao da nitko drugi ne gleda, ali činjenica je da svi gledaju. Jer im nije jasno zašto. Zašto to radiš od sebe vani. I zašto ne stojiš kao i svi ostali i promatraš komentirajući one koji ne čine isto. Tada se netko iz mase usudi, pristupi i upita te ono što svi bi htjeli znati: „Oprostite, na čemu ste vi?“ -„Prayer in C“ – odgovaramo –„A to je? Neka pjesma?“ – „Njet, to nije pjesma, nepoznati čovječe. To je himna“ .Tanzen. I samo tanzen, mein Freund.
Devet ujutro. Sviće novi dan. Sunce već prži. Budimo se na plaži. Nedaleko kluba koji se već dobrano ispraznio. Dobra, stara prijateljica Vodka brćka se u plićaku. U daljini se i dalje muzika čuje, a ekipa ne odustaje. Nije moguće da ima i gorih od nas. Pogledavamo se mamurni i mokri i nije nam jasno: „Na čemu ste pak vi?“ Ne, nego... Who goes out on Mondays?!
Prethodne kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje.