Njegova strana priče: Pet

Da kažem da nisam sanjar, lagao bih. Da kažem da nisam realan, opet bih lagao. Nisam od onih koji žive u oblacima i ne razumiju svijet kojim se kreću, ali opet nisam ni od onih koji svako toliko ne zavire u život na oblacima. I ja sam od onih koji si postavljaju beskonačna pitanja bez ijednog danog odgovora. Zašto mislimo da ne možemo više? Zašto mislimo da nismo sposobni za bolje? Da imamo bolje. Da volimo bolje. Da bolje voli nas. Da bolje može voljeti nas. Zašto je toliko teško vjerovati da se i nama mogu događati dobre stvari? Da se i nama to može dogoditi? Da ja mogu biti taj. Da ti možeš biti ta. Baš ta. Jedna jedina. Zašto je tako teško vjerovati da zaslužujemo točno ono što zaslužujemo. Da nam se vrati uloženo. Da primaš koliko i daješ. 

 

Očekivati da ljudi budu fer prema tebi zato jer si ti fer prema njima je isto kao da očekuješ da te lav neće pojesti samo zato što ti ne jedeš lavove. U kontekstu ljubavi to bi glasilo ovako nekako: očekivati da te druga strana neće prevariti samo zato jer ti ne varaš njih isto je kao da očekuješ da te druga strana voli samo zato jer ti voliš nju. Hm. Ali, što je onda ljubav ako nije očekivanje? Počinje čekanjem, a kada napokon stigne onda je vječno očekivanje. Prvo nekog, a onda i nečeg od tog nekog. I tako konstantno iz dana u dan. I onda kada to ne dobiješ, a događat će se i češće nego obrnuto, misliš da to tako ide. Tako to funkcionira kada si konačno dočekao nekog. Tako to funkcionira kada dobiješ ono što želiš. Kada ti se vrati ono što si zaslužio. Možda više ni ne možeš. Možda bolje ne zaslužuješ. A možda, sasvim možda vrijeme je pročitati stvari pravilno. Možda, sasvim možda, to "bolje" ne zaslužuje tebe.

 

Oni koji me čitaju znaju da nisam od onih koji misle da moraš patiti iznemoglo da bi zaslužio ljubav. Nisam ni od onih koji razmišljaju privremeno dok ju ne nađu. A naročito nisam od onih koji žele povremeno i kada ju nađu. Ljubav. Govorim o ljubavi. O "stvari" kod koje ne postoje kompromisi. Kod koje ne postoji možda. Kod koje ne postoji mogli bi. Kao i u mnogim stvarima životu, ili jesi ili nisi. Ljubav je jedna od tih stvari. Biti u sredini ne znači da jesi. Biti u sredini znači da to nije ljubav. Ne onakva kakva bi trebala biti. Ne onakva kakvu zaslužuješ. Ali, ti ionako to već znaš. Pa zašto je onda toliko teško prihvatiti da ono što je dobro za nas zapravo je jako loše? Zašto je teže prihvatiti stvari kakvima jesu nego po sto i prvi put spustiti glavu i reći dobro je? Kada nije. Nikada nije bilo. Ruku na srce, i ti i ja znamo da na ovakav način, nikada to i neće biti. I ti i ja znamo da to nije bolje koje si čekala. Da to bolje, nije za tebe bolje. Nije čak ni dobro. Ali, ipak: "dobro je" – kažeš i ne misliš. Ne na njega, ne na nju. Nego na sebe, jer da je imalo drugačije, nikada za sebe ne bi rekla dobro je. Kada znaš da može bolje.

 

Imam nekoliko prijatelja koji su me u gotovo istom periodu tražili za savjet. Ne volim se petljati u tuđe živote, naročito ne u onaj ljubavni dio. Davnih sam dana shvatio da koliko god tvoj savjet bio dobronamjeran, kao takav nikada neće biti shvaćen. A ti ćeš biti prozvan. I prozivan. Blago rečeno, neshvaćen. Ako pak ne kažeš ništa, svejedno za tebe vrijedi isto. Kada me prijatelj kojeg poznajem dugi niz godina ili sam barem mislio da ga poznajem, upitao što mislim o njegovoj dugogodišnjoj vezi, nisam rekao ni riječi. Kada me, vidljivo izbediran, to upitao opet nakon nekog vremena, rekao sam riješiti ćete to. Dugo ste zajedno, prijeći ćete preko toga. Mjeseci su prošli, pitanje je i dalje visjelo u zraku. Njegovim riječima, situacija između njih dvoje nikada nije bila gora. On je dobar dečko. Cijeli život radi, zarađuje, privređuje. Ostvario je mnogo. Sve je sam postigao. Ona je tome pripomogla - nije. Kuća, auto, putovanja. Na njega. Ona samo živi. Kod njega. Na njegov račun. Pri tom se najmanje trudi ne pokazati nezahvalnost. I sve ono što nezahvalnost nosi sa sobom, a ima prefiks ne. Kada mi je rekao da misli da može bolje, ja nisam rekao ni riječi. Kada mi je rekao da su mu to i drugi rekli, ja sam se samo smijao. Potvrdno. Kada mi je nakon nekog vremena rekao da se više nećemo družiti, jer mu je to cura zabranila, rekao sam da razumijem. Zaista i jesam razumio. I pas laje kada je ugrožen. I najveći lažljivci pogledaju u stranu kada ih suočiš s istinom. Ali, činjenica je da sam ja samo slušao i pustio njega da sam da zaključak svojoj situaciji. Često puta ljudi koji traže savjet, znaju i odgovor. Priznati ono u što si i sam siguran puno je veći problem. Problem veći od toga da ovo nije tvoja priča, da ovo nije tvoj kompromis, da to ne moraš prihvatiti. Problem čije je rješenje toliko jednostavno, kada bi se usudio. Problem koji će i dalje ostati problem, jer si nećeš dozvoliti. Suočiti se. Uspjeti. Biti sretan. "Ženim se idući mjesec", kaže mi neki dan preko telefona. Dobro nam je sada. Kaže on. Nesigurnim glasom. I ponovi. Dobro. Od 1 do 5, dobar je ocjena 3. Čestitke.

 

Kada sam prvi put upoznao curu u koju sam se zaljubio nakon prvog razgovora ili sam barem mislio da jesam, bila je tek prekinula s dečkom. Dečkom s kojim je bila u vezi, ako se to istom može nazvati. U kojoj je on od nje dobivao novac, a ona od njega dobivala ljubav. Kupovala, bolje rečeno. Moja greška. Odnosno njena greška. Njena ogromna greška, jer je dozvolila da od nje napravi budalu. Budalu koja mu je dozvoljavala sve što bi htio i onda bi je zbog istog učinio da se osjeća jadno, jer je dozvolila da od nje napravi ovisnicu, ovisnu o njemu, o svakom njegovom koraku, o svakoj njegovoj riječi. Budalu, jer ona bez njega nije znala kako će živjeti. Budalu, jer i kada ju je varao, ona je njega i dalje voljela. I on je govorio njoj da ju voli, samo ne na isti način. Kaže ona. Znam da me nikada nije volio. Samo je tako govorio, jer je htio novac. A ja nisam znala kako da ga ne volim. Ja nisam znala kako da ga ostavim. Na kraju je on ostavio nju. Budala. Ona, također. On je takav kakav je. Ona si je dozvolila biti takvom. Ona je dozvolila njemu da ju učini takvom. Nekoliko mjeseci kasnije, ona se i dalje dopisuje s njim. Meni govori da nije istina. Mene više nije briga. Lako za mene. Ali, zašto sebi lažeš. Tim bitnije, do kada ćeš sebi lagati. Tim bitnije, koliko ćeš još novaca potrošiti kupujući nešto bi trebalo biti besplatno?!

 

Prihvaćamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo, naslov je jedne od mojih starih kolumni. Ali, zašto je to tako? Zašto to svjesno radimo? Zašto svjesno pronalazimo, padamo na i ostajemo s onima za koje mislimo da zaslužujemo, a koji ne zaslužuju nas? Zašto dobri dečki završavaju s lošim curama, a dobre cure s lošim dečkima? Zašto trpimo nešto što nije u opisu ljubavi, kada su nam prvi put govorili o njoj? Zašto toliko teško razaznajemo naviku od ljubavi? Zaluđenost od zaljubljenosti? Kraj od početka? Što ako je ovo moj maksimum? Što ako ne mogu bolje? Kraj je kolumne, a nikakav odgovor ti ja ne mogu dati. Nikakvu pouku koju sam ne bi mogao izvući. Možda nikada nećeš ni moći. Možda nikada nećeš znati. Nikada dok se ne usudiš probati. Ostaviti. Otići. Pronaći. Sebe. U nekom drugom. Nikada dok ne odlučiš. Biti sretan. Biti sretna. Beskompromisno.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!