Foto: Kamila Karpinska, Ilustracija Index
CHRISTOPHER Poindexter jednom je napisao: "Priznajem, bilo me je strah voljeti. Ne samo voljeti, nego voljeti nju. Nju, prelijepu misteriju. Nosila je duboko u sebi stvari koje nitko nije uspio razumjeti, a ja... ja je nisam htio iznevjeriti, kao mnogi prije mene. Ona je bila ocean, a ja samo dječak zaljubljen u valove, potpuno preplašen zaplivati." John Greene bi dodao: "Da su ljudi kiša, ja bih bio lagani pljusak, a ona uragan".
Razumijem ono što govore. Ne može to svatko. Nije to ni pisano za svakog. Ne zato, jer neće shvatiti, već zato što nisu probali. Nisu imali, nisu osjetili, nisi naišli... Nisu, jednostavno nisu. Zato i nije moguće. Ali, kad tad svakome se u životu dogodi ona. Da, ona. Jedna. Koliko god da ih je bilo, jedna ostaje. One prolaze, ona ostaje. Ocean, uragan, kakogod ih nazivali, ali nju pamtiš. Ona ostavi trag. Nekada se dogodi vrlo rano u životu, nekada prođu godine dok je ne sretneš. Ne znam što je bolje. Ili gore u tom slučaju. Meni je bilo svejedno. Nisam mogao birati. Katkada mi je drago što se dogodila rano, češće pak bih da se nikada nije dogodila. Ona. Moj ocean. I uragan u jednom.
Djevojku poput nje upoznaš kada se najmanje nadaš. Da, zvuči poput floskule. Izlizana priča. Alli, priča koja drži vodu. Djevojku poput nje upoznaš kada najmanje trebaš. Nju. Takvu poput nje. Na ulici, dok trči na tramvaj, na predavanju dok čekate ocjenu, ispred kluba dok pali cigaretu, sretnu vam se pogledi i priča je gotova. A da nije ni počela. Ostalo je povijest, kaže se. I znaš, u tom jednom trenutku, u tom djeliću sekunde, kraćem od treptaja oka, znaš da je ona netko tko ne odlazi. Da je ona netko tko ostaje. Još dugo. U glavi, u mislima, puno dulje od treptaja oka, i da će biti potrebno napraviti mjesta za nju da ostane. U glavi. U mislima, jer dovoljan je jedan pogled, jedan poluosmijeh, jedna (ne)izgovorena riječ, često i tišina, da znaš da si na to čekao. Da si siguran da ćeš između mora očiju, ti tražiti samo njene. Tako je i bilo. Tako i je. Takve su rijetke. S razlogom jesu.
I onda izustiš neku glupost. Nakon nekoliko minuta mozganja, jer ne znaš što bi rekao. I trebaš li išta reći. Na koji način izgovoriti. Kakav ti je glas. I je li uistinu pametno sada pričati o vremenu. I kakav si bio. U izgovoru. Jer ne želiš ispasti glup. Ne želiš reći već rečeno. Ne želiš zvučati kao drugi. Ne želiš da misli da je to već čula. I vidjela. I nije zainteresirana. Ne, to nikako ne želiš. Ali, što god da učiniš, tako će zvučati. Tebi, barem. Ona to tako neće shvatiti, jer nije bitno što je izgovoreno, nego od koga dolazi. I ona to zna. A stvar je u tome da je zastala i razgovara s tobom. Sa mnom. Stvar je u tome da je zanima što imam za reći. Stvar je u tome da je ostala i nije uhvatila tramvaj, izgubila je red za ocjenu, i zaboravila upaliti cigaretu. Stvar je u tome da me gleda u oči i da bih ja bez problema htio biti njen tramvaj i ocjena i cigareta, koja joj stoji na usnama. I čeka da bude upaljena. Iako već gorim. Dok samo stojim kraj nje. Prebrzo. Znam i ja da je prebrzo. Ali ne mogu si pomoći. Ili te udari ili te samo okrzne. Ili osjetiš ili ona nije ta. Mene je oborilo. Do temelja.
Dogode se takve djevojke. Kada po prvi put staneš i kažeš frendovima: mislim da je ona ta. Kada po prvi put ostaneš nasamo s njom i provedeš noć pričajući, ignoriravši poziv druge koju si mogao dobiti bez ijedne izgovorene riječi, jer ti to više nije primarno. Jer ti neka druga nije bitna. Jer nijedna druga ne može se mjeriti s njom. S njenim očima. S njenim pričama. S osjećajem koji ti ona pruža kada si s njom. Dok u tri ujutro sjedite na zidiću ispred zgrade u nepoznatom kvartu, do kojeg ste stigli nakon nekoliko sati šetnje gradom. Dok ti ona govori kako misli da će sutra padati kiša, i da ne zna da li obući kožnu jaknu ili će joj biti prevruće. I dok ti uzima ruku i stavlja na svoju i spoji linije života na vašim dlanovima. Dogodi se da zaboraviš da postojiš. I da je ona stvarna. I da će ovaj trenutak kad tad završiti. Jer imala je pravo. Počinje kiša. Već je sutra.
I svi ti se smiju, jer konačno si pao. I svi ti se smiju, jer misle da ne znaš razliku između ljubavi i požude, zaljubljenosti i zaluđenosti, bajke i realnosti. I svi ti se smiju. A ne žele priznati da bi rado i oni htjeli biti ismijavani. Iz istog razloga. I ne mogu razumjeti da tebe nije briga tko se tebi i zašto smije, dok god je ona nasmijana. I ne žele prihvatiti da je moguće. Da postoje takve djevojke. Radi kojih se promijeniš. Radi kojih više ne želiš one koje si mislio da želiš. Koje te uvjere da ne tražiš nemoguće. Zbog kojih shvatiš da pored njih ne trebaš više nijednu. Da nikada nisi ni trebao. Da neće biti potrebno. Da si sasvim u redu sam sa sobom i s njom pored sebe. I gotove su priče da ćeš ostariti sam, i pod stare dane nalaziti duplo mlađe, ne bi li barem na trenutak osjetio ono što nikada nisi pronašao. I gotovi su vikendi, pijane noći i buđenja ujutro kraj djevojke upoznate sinoć. I gotovo je s druženjima po potrebi i brojevima telefona djevojaka koje si volio kada ti je bilo dosadno. Poziv je to koji je završio. Gotovo je. Ali, s jednim nije. Vjerojatno je da nikada i neće biti. Da, nikada neće prestati. Da će uvijek negdje postojati... Osjećaj da to ne može trajati.
...
Jer ona je uragan. Jebeni uragan koji se iznenada dogodi i ruši sve oko sebe. Ona je tu dok je. Baš poput pljuska ljeti koji te samo na kratko rashladi i ostavlja da i dalje goriš od vrućine. Od želje. Za njom. Jer ona je takva. Djevojka poput nje ne ostaje. Ma što god ti mislio o tome. Djevojka poput nje odlazi. Ona je samo u prolazu. I na svom putu slučajno je naletjela na tebe. Nije htjela, vjerojatno nije ni računala, ali dogodilo se. Dogodio si se ti. A ti si nju trebao. Ja sam ju trebao. Da nisam ni bio svjestan. I još uvijek nisam, nakon svih tih godina. I još uvijek je se sjetim, iako jesam svjestan da je to smiješno. Smiješno koliko ti netko može značiti u tako kratkom roku. U djeliću sekunde, kraćem od treptaja oka. Smiješno, kada se sjetiš što si sve htio ostaviti zbog nje. Samo zbog nje. Jer dogode se takve djevojke. I dobro je to. Prije ili kasnije. Svatko će na takvu naići. Svako će takvu imati. Ili barem tako misliti.
I apsolutno je nebitno jesi li samo dječak zaljubljen u valove, koji se boji plivanja. I apsolutno je nebitno jesi li samo kiša ili uragan. Jer nije do tebe. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Koliko god se trudio, koliko god joj pružio, koliko god se zaljubio, ona se samo okrznula o tebe. A tebe je udarilo. Ona nije ta, a ti si osjetio. Potpuno krivo. Ona je to znala. I nastavila. Njoj je to bilo zabavno, tebi je to bio provod života. I ne treba ti biti žao. Osjećaj da nikada nećeš biti dovoljan, strah da to neće potrajati, činjenica da ona može imati koga kod poželi nije nešto s čime se trebaš nositi. I ne treba ti biti žao. Što ona je ocean. Što ona je uragan. Nekada se treba smočiti da bi znao kako se spasiti sljedeći put. Nekada treba pokisnuti da bi znao kako plesati na kiši. Nekada ti treba potop da bi shvatio požar. I da je dovoljna samo iskra za plamen. Ali i da sve što brzo plane, još brže i izgori.
...
Jer ona je uragan. Jebeni uragan koji se iznenada dogodi i ruši sve oko sebe. Ona je tu dok je. Baš poput pljuska ljeti koji te samo na kratko rashladi i ostavlja da i dalje goriš od vrućine. Od želje. Za njom. Jer ona je takva. Djevojka poput nje ne ostaje. Tako kažu. Ma što god ti mislio o tome. Kažu i da djevojka poput nje odlazi. Da je samo u prolazu. Govore i ne mare za istinu. Istinu koja je daleko od onog što oni govore. Istinu koju je teško prihvatiti, jer istina je da oni nisu znali kako s njom. Pa je lakše pričati. Nego priznati.
Da, ona je jebeni uragan. Elementarna nepogoda. U pravo vrijeme. Pravim riječima. Da, ona je djevojka koja je uvijek samo prolazila. Rijetko se zadržavala. Gotovo uvijek nekog okrznula, ali nikada nije osjetila. Nitko nikada nije osjetio nju. Ne, na način na koji je htjela. Na način koji je željela. Zato je bježala. Dok su svi bili kiša, pokušavajući stvoriti oluju, misleći da joj treba moći parirati, sve što je ona tražila bilo je sklonište. Mirna luka. Mjesto na kojem može odmoriti. Svoje misli. I ostaviti svoje kovčege, koje je već predugo nosila. I njoj je apsolutno nebitno jesi li samo dječak zaljubljen u valove, koji se boji plivanja. I apsolutno joj je nebitno jesi li samo kiša ili uragan. Jedino što je njoj bitno jest da treba tebe i da je ona netko koga ti trebaš. Da je ona netko s kim se možeš nositi. Ili da si barem voljan probati. Da si voljan zaplivati. Da nećeš odustati. Da ćeš je znati smiriti. Tada uragan postaje kiša. Tada ona postaje djevojka koja ostaje. U djeliću sekunde, kraćem od treptaja oka. Osjećaj da je ona ta. Osjećaj da će ona trajati. Osjećaj koji te po prvi put neće prevariti. Zaista, dogode se takve djevojke. I to je dobro. I spreman sam sve ostaviti. Zbog nje. Samo zbog nje.(Opet).
Pssst! Ostale kolumne našeg Deana pročitajte ovdje!