Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
S PRVIM zrakama sunca i toplim vremenom, ostaviš li mi vrata otvorena, nećeš me moći uhvatiti ni za glavu ni za rep. Inače sam tip osobe, koja kada ode na kavu, zna doći doma iduće jutro. Ljeti se to stanje znatno pogorša. Pa odem na ljetovanje koje je predviđeno da traje pet dana, a vratim se doma nakon dvadeset. – Sine, gdje si? – Svugdje, majko. – Kada se misliš vratiti? Evo, još malo. I to malo preraslo je u turneju cijelom našom obalom. U najmanju ruku kao da me financirala HTZ. Hrvatska traži zvijezdu, naravno. Niste valjda mislili Hrvatska turistička zajednica? Jok, nemaju oni para ni ideje za takvu vrstu promocije iako, brat bratu, mislim da sam dostojno i reprezentativno promovirao zemlju svojim stranim frendovima all over na socijalnim mrežama (uz zaista minimalnu potrošnju). Ali kaj buš s tim... Radije snimimo spot od par milja i prikazujemo ga godinama jednim te istim gostima koji bi ionako došli ili još bolje nama samima. Kad srce kaže... Ne.
Road trip. Dvije riječi koje mi istog trena mogu uljepšati isti tren. Volim te? Od ljubavi se ne živi. Daj mi muziku, vjetar u kosi i slobodu ceste. Iako, da budemo realni, cd mi je zaštekao, nemam kabrio, a cesta je bila sve samo ne slobodna. Dobro, nećemo cjepidlačiti, nije to ni bitno. Onaj osjećaj slobode dok putuješ je onaj osjećaj o kojem kasnije pišeš status na fejsu. Onaj osjećaj.
Zaključao sam ono što sam i dosad imao zaključano, a to su tv i novine i krenuo. Svo to vrijeme živio sam u totalnom neznanju oko toga što se zbiva oko mene, toliko da nisam znao da nam je Bdp potonuo i ispod razine... mora. Jadranskog. Dok sam se ja kupao u istom. Moru, ne Bdp-u. A, taman sam mislio kako nam je krenulo s obzirom da "turizam ruši sve rekorde", a turista u rekordnom postotku nikad manje. S vremena na vrijeme, spojio sam se bio na fejs i zaključio da sam i to trebao zaključati. Po viđenom čini se da je većina ovo ljeto provela: a) polijevajući se i pod b) u Ikei. Slike plaža i zalazaka sunca zamijenile su slike čaša i kauča. Tu i tamo pao bi neki selfie iz salona kuhinja. Razumijem, donekle. I ja volim Ikeu. A, i daleko je jeftinija od plaže. Ako ste pak izabrali pod a) onda ste sigurno upućeni u Ajs Čalenđ koji su na ovim prostorima prezentirali, uglavnom, wannabe samopromotivni hrvatski celebovi (čast izuzecima, naravno, iako, da se razumijemo, celebrity scena u Hrvatskoj ne postoji, ma štogod neki mislili o tome), koji su jedva dočekali da ih baka Kata iz Špičkovine nominira kako bi se mogli zaliti i time pohvaliti. Nepotrebno je i govoriti da je u cijeloj priči većina znala jedino čime se polila. Da, vodom. Iako je zapravo Ice bucket ledena voda, odnosno voda s ledom. Ipak, ono najbitnije palo je u vodu, a to je: što je to točno ALS kao i screenshot uplatnice donacije polijevača za borbu protiv te opake bolesti. Ali nek' ste se vi brže bolje polili, nominirali i još pritom stavili i krivi hashtag. Jeste čuli da sad postoji i novi izazov: nakon što se poliješ, ostaviš kantu na glavi i ne skidaš je. Hashtag: #YouCanLeaveYourHatOn
Kako to obično biva, kada nešto završi, okreneš se, sagledaš s razumijevanjem i doneseš zaključke. Što valja, ne diraj. Što ne valja, popravljaj. Slijedom okolnosti, na kraju mog ljetovanja, sabor je zaključio sljedeće.
Zaključio sam da mi treba odmor od odmora te da idući put idem na najudaljenije plaže na kojima nema deranja, vrištanja, kantica, krokodila i inih maltretiranja. Sve je to super i sve je to lijepo, ali ne i meni. Ne, na ljetovanju. Ja sam valjda jedini koji ode na plažu odmoran i vrati se živčan. I onda me, kada sam već pomislio da tako ljetovanje mora izgledati, prosvijetli letak jednog tour operatora na kojem je boldanim slovima pisalo: Adults-only, plaže za vaš savršen odmor posebno preporučen samcima i parovima bez djece koji žele uživati. Ja braco želim uživati. Gdje se to može?! Shut up! Take my money and run. Iduće ljeto.
Iako, nadam se da ću iduće ljeto ići u paru. I da će ona voljeti picigin i frizbi više nego ovi moji džabalebaroši. U protivnom ću i dalje solo svako malo na plažu. A, to tek nije fora. Jednom sam krenuo solo i požalio istog trenutka nakon što sam spustio ručnik. Osim što svi pomno poprate tvoj dolazak kao jedinke, sama činjenica da među svim dual ručnicima, ti stršiš kao štap, jadan i sam na vjetru, ostavljen od svih, nije cool. A, da ne pričam da su svi oko mene bili ili se bar pravili nadasve pametni. Načitani. Doslovno. Naime, svatko, ali baš svatko imao je knjigu u ruci. I čitaju, brate. Ali ono zapravo čitaju, ne sad da glume već on čita na njoj, ona na njemu, pa knjigu u nebo, pa knjigu u jednu ruku, pa s dvije, pa gle mogu i bez ruku. Iako vjerujem da se u cijeloj toj masi pronašla i koja malverzatorica te u korice knjige uštekala Cosmo. Nemoj me je*at da se možeš toliko udubiti u Zločin i kaznu na plaži. I onda osim što nemaš na kome čitati, shvatiš da nemaš ni što čitati i u moru NSB-ovaca na moru, staviš slušalice na uši i pokušaš se infiltrirati praveći se da zapravo slušaš audiobook djelujući nadasve zainteresirano zabrinut. Vi možda jeste načitani, ali ja sam bome naslušan. No, svejedno, ne bih više, hvala. Rađe bi se udala. Može, odmah... E, ne može. Kaj bi moglo odmah, nije to samo tako. Ali ipak, stavka broj jedan: rješiti status veze do idućeg ljeta. Pod hitno. Ovo čitanje na plaži u paru ubija. Crvenim: urgent.
Zaključio sam i da ako ću imati svoj +1, svojski ću se potruditi da od nje ne napravim frustriranu ženturaču. Mislim, ima li što ljepše za muškarca, ali i za turista, ali i za hrvatski turizam kada želiš bukirati turu brodom, a naletiš na štand frustracija "Odbij me nježno". Oh, da je bar bilo nježno...
-Dobar dan, zanima me koje opcije nudite za prijevoz brodom na obližnji otok? – (Bez pozdrava) Toliko i toliko kuna, brod ide tada i vraća se tada. – Ok, malo mi je to skupo, s obzirom da je katamaran, koji nažalost vozi samo jednom dnevno, troduplo jeftiniji. Ima li možda nešto jeftinije? – Nije istina, katamaran ti je toliko i toliko, pogledaj si malo bolje račun drugi put, tu ti još ide PDV, to si zahvali Liniću. - ?? Gledao sam cijene, znam koja je cijena katamarana i nije toliko. – Slušaj, znam ja takve kao ti: misliš na temelju svog izgleda dobiti nekakav popust. To ti kod mene ne prolazi. I ja sam nekad bila takva. Idi tam preko kod one druge cure na štand, izbaci bradavicu i možda ju uspiješ šamrirati. -???? – Ovo ti je još i jeftina cijena, a ako ti se putuje jeftinije idi tamo, imaš onaj neki prastari brod kod onog lika (zaboravio ime) i vozi se dva i pol sata. Ja to ne bih nikad. – Ok. – Uostalom, kod nas na brodu imaš i doručak, fish picnic... – Ali, meni ne treba doručak, treba mi samo prijevoz na otok na koji gledam odavdje, udaljen jedva dvadeset minuta. – Da, vidi se da ti ni ne jedeš ni ne piješ ništa. – Kako to misliš? – Pa vidi se da se baviš nekim sportom, sigurno paziš na sve. –Kakogod. Ako se odlučim ići s vama, jeste sutra tu pa da to bukiram? – Ne, ovog trena dajem otkaz i nema me više. Pa, naravno da sam sutra tu, svaki dan sam tu... Šteta, mislim si u sebi. Kraj razgovora. Odlazim. Okrenem se jednom da se uvjerim da se ovo zaista dogodilo. I stanem. I krenem pisati post na Fejsu. Napišem do kraja i obrišem. Pa razmislim. Zašto, naime, priču podijeliti samo sa par tisuća ljudi, kada ju možeš predstaviti milijunskom auditoriju?! Pa ova priča vrišti za kolumnom: uzmi me, upotrijebi me, napiši me. Been there, done that. I dalje me onda pitajte, izmišljam li ja žene u svojim kolumnama? Da bar. Ni sam ne bih mogao ovakve bolje izmisliti. A zamišljati ni ne želim. Uostalom, tko bi i htio: niti jedan muškarac, ni turist, a sigurno ne ni hrvatski turizam. No, gledajući da je u mnoštvu odličnih iskustava kroz tri tjedna ljetovanja, ovo bio jedini i izolirani, nazovimo, nesretan slučaj, da se tako izrazim (čitaj: da me ne cenzuriraju), hrvatski turizam: sjedi, 4+. Frustirane žene ipak, ne bih hvala. Rađe bi se udala... Ma bježi, nesrećo, ako na ovo trebam pristati kao na svoj +1, radije se pravim da slušam audiobookove još desetljećima, sam na plaži među kanticama i krokodilima.
Naposljetku, najveći zaključak ide na djevojke i moje, uglavnom, nekonkretiziranje istog. Bilo je tu uleta, šarma, flerta i još mnogočega što nije za kolumnu (bako, ne moraš više čitati, uglavnom ništa posebno nema do kraja, same old, same old) ali ipak ostaje onaj neki dojam da se moglo više. Tako sam u Splitu vidio djevojku da je moj nagon krenuo za njom. Prvo samo pogledom,a kasnije i fizički. Slika se ona pored palače, idem se i ja slikati pored palače. I kao najveći kreten cijelo sam vrijeme gledao samo u nju. Nepotrebno govoriti da se od cijele palače sjećam samo njenih plavih očiju, plave duge kose i najljepšeg osmijeha. Toliko glup nisam dugo bio da nisam ni skužio da ona pored palače slika dečka. Pa on slika nju. I ja sam htio nešto reći, i nisam znao da li na hrvatskom ili engleskom jer mi se malo činilo da pričaju na jednom pa na drugom, i nisam znao da li je on njen dečko ili samo f*ck-buddy ili jednostavno buddy za putovanja i za slikanje u Splitu kod palače... i onda je otišla. Kasnije sam si pokušavao objasniti da ne možeš uletit zauzetoj curi. I što glupson napravi kad skuži da je možda zabrijao? Nađe prvi free Wi-fi, otvori Instagram i satima pretražuje slike pod hashtagovima Split i Dioklecijanova palača; da nije možda ona stavila kakvu sliku pa da joj ja lajkam pa komentiram da sam i ja bio tamo, pa ona misli wtf?, pa zaključi da sam weirdo pa me blokira. Tjedan dana nakon, još uvijek ništa. Ziher ima private profil. Weirdo. Ja, ne ona. Svejedno, cure take a note: ako ste slobodne i želite biti dostupne, manite se muškog društva, bio on frend, brat, bratić iz drugog koljena, iz prvog može, naravno da ne, bilo koga tko liči na muško ili se tako osjeća. Uletavanje je ionako mukotrpan proces, nemojte ga otežavati još i više. Možda je ona mogla biti moj +1 iduće ljeto. Možda ona sada traži mene. Možda smo zajedno mogli čitati knjige, ona na meni, ja na njoj... Možda. Sada to nikada nećemo saznati.
Kako god bilo, uvijek je tužno kada ljeto završi. Kao blizancu ljeto je ljeto ljeto. Baš tako kao što piše. Meni je ljeto isto sve to i još malo više. Iako je ovo bilo jedno od najboljih unazad mnogo godina, koliko god trajalo, uvijek je prekratko. I da taj kraj bude još teži, kada se vratiš doma, kiša ne prestaje padati. Lagana melankolija i sjećanje na bolje dane, samo nekoliko dana unazad, nagnaju me na to da se vratim fotkama. More, plaže, zalasci i slične ljepote ali nešto fali. Gdje su ljudi, frendovi, stari i novi koje sam upoznao putem?! Kakav kreten; tri tjedna putešestvija, tri tjedna landranja, partijanja i upoznavanja, a nijedne slike istoga... No, kad bolje razmislim, mora da je u pravilu to tako; najmanje slika imamo s ljudima s kojima smo sve to i toliko toga proživjeli; bit će da je važnije bilo živjeti u trenutku. Zaključujem da je.
Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!