Foto: Josipa Uzelac
NAŠA Index Rouge fotografkinja Josipa Uzelac nedavno nas je iznenadila viješću kako odlazi na Tajland! Premda smo već navikle na njezina stalna putovanja i život u avionu, moramo priznati kako na je oduševila kad nam se, samo nekoliko dana nakon sastanka u snježnom Zagrebu, javila fotkom sa zanosne tajlandske plaže! Kako bi dio svoje uzbudljive priče prenijela i vama nagovorili smo je na napiše putopis te ga bogato upotpuni čarobnim fotkama! Uživajte!
Što stvarno ideš na Tajland? Idem! :)
Odakle ti lova? Plaća iz Amerike. :)
S kim ideš? Do Tajlanda sama, a tamo me čekaju prijateljice koje su došle iz Australije.
Gdje ćeš sve ići? Krećemo s juga Tajlanda prema Bangkoku pa nastavljamo prema Cambodiji. Imamo 32 dana bez plana!
Kad putujem nikad ne planiram unaprijed nego, kada me pukne, kupim kartu, spakiram se i odletim. Ista situacija je i ovaj put bila, tjedan prije leta kupujem kartu i svoje najbliže obavještavam kako ću za sedam dana biti na plaži i kupati se. Tata misli da se šalim, mama isto baš ne vjeruje, sestra je malo ljubomorna, prijatelji govore da sam luda i uzbuđeniji su od mene.
Obično kad putujem nisam ni svjesna destinacije na koju odlazim - tek kad sletim shvatim gdje sam. Ipak, moram priznati kako je ovaj put uzbuđenje bilo na nivou već u avionu; pomiješali su mi se neki ludi osjećaji - malo straha, malo sreće, malo adrenalina, malo mira i nemira...vjerojatno zato što sam krenula sama.
Zašto Tajland?
O Tajlandu sam uvijek maštala, ali s obzirom na svoje prihode, moram priznati kako nisam očekivala da ću tako brzo vidjeti ovu daleku zemlju. Prošlo sam ljeto radila u Americi pa sam doma donijela sam i nešto dolara koje je trebalo i potrošiti jer ja ne znam štedjeti. Ili će nestati ili ću uložiti u nešto isplativo. Kupiti laptop, objektiv ili otići na Tajland... Presudilo je ono najbolje :)
Obožavam Azijate, rižu, noodlese, voće, slonove, majmune, more, palme, sunce, vrućinu i osmijehe, a kažu kako se sve to nalazi upravo na Tajlandu! Jedino se komarcima nisam veselila...
Otvorila sam ruksak, potrpala sve lagane stvari, pola ljekarne, kremu za sunčanje, fotiće, naočale, šešir, iPod, napolitanke, japanke, jedne tenke i eto već se nakupilo 10 kg.
Ovo je moj prvi backpackerski trip!
Dan je bio predivan, gledala sam oblake, bio mi je imendan, odlazila sam na plus 35 i mislila kako je život lijep.
Let je trajao sto godina (barem se meni tako činilo), ali sam svejedno uživala i nisam se bunila. Sletjela sam u Budimpešti pa u Dohi gdje sam imala sat vremena do sljedećeg leta. Bila sam sve uzbuđenija, gledala sam sve te ljude na aerodromu i razmišljala o tome koliko smo različiti. Čak ni u NY nisam vidjela toliko raznolikih ljudi na istom mjestu, toliko različitih vjera, rasa, kultura. Bilo mi je žao što sam imala tako malo vremena. Mislila sam "Gdje svi ti ljudi idu i koja je njihova priča?". Neki trče, neki spavaju, plaču, smiju se, ljubuju, kupuju, svađaju se, čitaju, jedu, vesele se, opraštaju - sto emocija pod istim krovom.
Ukrcala sam se na let za Bangkok u najduži avion koji sam ikad vidjela. Svaki put kada letim avionom iznova sam fascinirana njihovom konstrukcijom: ne samo da letim u njima, već mogu gledat filmove, slušati muziku te se odjednom stvorit gdje god poželim.
Treće polijetanje: gledam kroz prozor, u ušima mi svira Oasis, pjevušim si njihovu "Live forever" i zamišljam se na obali Tajlanda. Pozdravljam iz zraka prebogatu i osvijetljenu Dohu i mislim si kako ću navratit jednom, ali na malo duže...
Sletjela sam napokon u Tajland, ali ne i na konačnu destinaciju. Trčala sam brzo do Thai šaltera jer sam morala kupiti avio - kartu za Krabi gdje su me cure čekale. Bilo je riskantno, jer da je nisam uspjela kupiti morala bih ostati u Bangkoku i to ama, što me nije veselilo nakon toliko sati putovanja.
Na šalteru mi Tajlanđanka govorila kako je, nažalost, ostala samo jedna karta, no meni je i trebala samo jedna, lucky me :)
U Krabiju napokon osjećam kako sam došla na drugi kraj svijeta, smijem se i sretna sam te tražim bus za Ao Nang, mjesto gdje trebam presjesti na brod za Ton Sai beach.
Krabi je, kako bi moja frendica Petra rekla, Tajlandska Bosna. Vožnja u drndavom busu u kojem je vjerojatno +50, panoramsko razgledavanje i iščekivanje, no, bez obzira na to, i dalje sam super sretna.
Treća stanica, vozač izgovara neko ime, ali ne Ao Nang. Ja mirno sjedim, ali onda ulazi Tajlanđanka i govori: "yellow ticket!". Ja imam žutu kartu i izlazim sva zbunjena i nadam se da je to Ao nang.
Oni sve potpuno drugačije izgovaraju tako da nije čudno što sam skoro propustila stanicu. Uspjela sam pronaći i barku te dala 100bht=20kn za prijevoz.
Skidam tenisice, dižem trenirku, ubacujem backpack i smijem se toj sceni. Napokon sam došla do te plaže na kojoj su me cure čekale! To je jedna jedina plaža, a oko nje su ogromne stijene (to je inače najpoznatiji raj za free climbere). Nadala sam se da će tamo biti neke hrane i pića jer je izgledalo kao da nema ničega. Sišla sam s broda, hodala sam po pijesku s 10kg na leđima i nadala da su cure tu negdje.
Bilo je 18h, sigurno plus 40 i sama vlaga u zraku. Pokušavala sam uhvatit neki wi-fi, ali nije bilo ničega. Nije mi baš bilo svejedno, ali nisam ostavila mjesta za paniku. Našla sam internet caffe, upalila Face i vidjela da su cure u nekom baru sa zastavicama, zalijepile su mi sliku na wall.
Olakšanje! Gazila sam po pijesku, jedva disala od vlage i onda ih napokon ugledala!Nakon tri mjeseca na Tajlandu, skoro ih nisam ni vidjela koliko su bile crne.
Nakon dan i pol putovanja, cure su me odvele do našeg bungalova u džungli (jJungle hat) kojeg smo plaćale 50kn za ve nas. Bungalov je bio simpatičan, cijeli drven, rupičast, s jednim bračnim krevetom, bez struje preko dana, bez ogledala, umivaonika...
U sljedećem nastavku počinje avantura, hip hip hura!
Do čitanja! :)