Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
TJEDAN je tek počeo, a već ga želim ošamarit bananom. I to ne onom lijepom, žuto-zelenom bananom koja miriše na nove početke nego onom starom, smeđom bananom koju ti baka pokušava podvalit pod slatko a u razvijenim državama tipa Švedska se prodaje kao kompost. Internet mi ne radi (jesam, resetriala sam router, hvala vam na stručnom savjetu), veš mašina mi se pokvarila (unutar garancije “ali ovaj konkretan kvar nažalost ne ulazi u garanciju gospođo”, ko da sam ju kupila od Plenkovića), imamo skijanje na glavnom trgu glavnog grada države koja uglavnom oporezuje studente i ljude koji za glavno jelo najčešće žvaču tijesto, a ove karnivore iz viših razreda zaobilazi kao Eurosong Jacquesa Houdeka. Plus, iznervirao me čovjek kojem bi dala sredinu palačinke pa sam ljuta.
Sukladno toj ljutnji koja u meni tinja kao gonoreja u mladiću koji upravo negdje u toplini svog doma u Italiji Gugla “Cheap Zrće accomodation 2017”, moje lice je danas namršteno. Obrve su mi spuštene, bora mrštilica koju imam na čelu sve manje izgleda kao bora, a sve više kao pupak i to pupak sa Š, čeljust mi se uvukla pa mi usta izgledaju kao pupoljak u obrnutom cvatu… ukratko, da imam crni minival, izgledala bi kao mladi Tony Centinski, što je loše ako si žena. I ako nisi.
Ali nije problem u tome što danas izgledam ljuto, to mi je čak i sasvim ok jer volim kad mi lice prati unutarnje osjećaje - problem je u tome što ja izgledam ljuto i kad NISAM ljuta. A nisam ljuta sigurno 350 dana u godini (resetiranje routera se ne računa, tad nisam ni ljuta, samo sam tužna). Ovo je vrlo čest ženski problem o kojem se rijetko priča, a trebalo bi se pričat o njemu jer umanjuje kvalitetu života. Možda ne onoliko koliko to radi HPV ili HDZ, ali svejedno - od njega boluje svaka treća žena, a iako postoje trikovi za smanjenje simptoma, u većini je slučajeva jednostavno neizlječiv. I vrijeme je da pričamo o tome, koliko god nam teško i neugodno bilo.
Ja sam Andrea Andrassy i imam RBF - resting bitch face.
Što je RBF? To je, kako kaže Wikipedia, facijalna ekspresija (tj. nedostatak iste) zbog koje vlasnik nenamjerno izgleda ljuto, iznervirano ili nadrkano.
Na primjer, pogledaj ovu sliku.
Ja sam na ovoj slici sretna, idem se nać s dragim prijateljem iz Zadra kojeg nisam vidjela 6 ili 8 ili neki sličan broj godina i veseli me taj susret, jako me veseli. Pit ćemo kuhano vino. Jest ćemo hamburgere. Pričat ćemo o dobrim, starim vremenima. Na ovoj slici svjesno koračam ususret sreći. Ali moje lice ne surađuje. Ne da ne surađuje, nego bi samo na temelju ove slike mogla dobit jumbo plakat kampanju čiji je naslov: “Muče vas hemeroidi?” Tako izgledam, kao da upravo sad, dok hodam ulicom, vodim bitku protiv hemeroida i istovremeno razmišljam o psiću koji je stao na nagaznu minu. Enrique Iglesias izgleda sretnije od mene kad je tužan. Massimo Savić izgleda kao vedri jednorog u odnosu na ovu turšiju koju nosim umjesto lica. Cijelo moje biće je prožeto srećom, a lice, kao da je teta u referadi, jednostavno NE surađuje. Neće. Odbija jer je na pauzi.
Ovo je savršeni primjer resting bitch facea s kojim se borim od malih nogu - unutra je vaza cvijeća i toplih osjećaja boje meda, vani je Kaktus car s hemeroidima.
Pogle ovu bebu. Iznutra je sretno dijete koje uživa u toplom majčinom naručju, izvana reklama za grčeve u crijevima.
Sjećam se kad sam se kao klinka išla slikat za putovnicu, bila sam jako sretna jer je nova putovnica značila da više neću imat onu staru s ružnom slikom. Vježbala sam cijeli dan pred ogledalom - blagi smješak, dovoljno blag da se ne vidi tisuću i jedan zub, veseli pogled koji govori “nova putovnica, novi horizonti”, frizura koja je možda rodno neutralna ali je boja super, plus imam moderne šiške što znači da nema razloga za nezadovoljstvo… i eto ga.
Umjesto blagog smješka i novih horizonta, imam pogled koji govori OTMICA, UPOMOĆ, OTMICA!
Slika za indeks i moju prvu vozačku je isto trebala imati smješak - išla sam se slikat na 18. rođendan i bila sam iznimno vesela. Em sam punoljetna, em sam upisala faks, em sam položila vozački iako ne znam bočno uparkirat auto. Ovo je moj “tisuću sretnih osjećaja” pogled.
I stvarno sam sretna, ali meni se sreća očito nakuplja u gušterači i ne stigne do lica.
Na drugoj vozačkoj izgledam ko one žene što ti zvone po kućama i prodaju magnetske pojaseve za koljena starim ljudima, a vikendom švercaju cigarete, sir i Herbajalf u Bosnu.
I fejk najkice, one koje se zovu Mike ili Dike.
Slika za američku vizu je trebala bit trijumf svih slika jer sam bila crnija nego inače, imala dobre obrve i bila maksimalno zaljubljena.
Hello, Clarice. Jel vidiš ljubav u ovim Hannibal Lecter očima? Ni ja.
Jednostavno nemrem, kakvo god je moje unutarnje stanje, lice mi je acceto balsamico. Imam frendicu koja izgleda seksi čak i kad je nadrkana - ja izgledam nadrkano kad sam sretna, a kad slučajno pokušam izgledat seksi, ljudi misle da ću kihnut.
Zato me časopisi rijetko i zovu na fashion/beauty snimanja - jer moje lice ne odgovara na upute fotografa. Kod mene nema zamišljenog pogleda, seksi napola otvorenih usta i zaigranog polu-smiješka - možeš ili dobit histeričnu sreću, što nije baš fashion ni beauty, ili sliku s međunarodne tjeralice. There is no inbetween, ili je Siniša Cmrk, ili je resting bitch face.
Ali problematika resting bitch facea nije u činjenici da loše ispadaš na slikama - to s vremenom naučiš zaobić, disejblaš tagove bez odobrenja na društvenim mrežama i pronađeš lice koje izgleda veselo kad te fotkaju - snađeš se, druže. Problem je kad ideš van.
Jer kad ideš van s RBF-om, dogodit će se neizbježni razgovor koji na svakom izlasku čeka svaku RBF djevojku.
Stajat ćeš pored šanka, gledat u prazno i razmišljat o nečem lijepom, tipa o jaglacima u proljeće ili lazanjama. Možda ćeš se i dopisivat s nekim lijepim dečkom, smješkajući se iznutra. Možda ćeš lagano cupkat u ritmu pjesme koja svira i zadovoljno čekat da ti se frendica vrati s wc-a. I onda će doć ON.
On koji ne zna što je RBF, on koji nije čuo za djevojke koje se smiju gušteračom, a ne licem, on kojeg zanima nešto o tebi a to nešto će te i pitat jer mora znat, ne može izdržat a da te ne pita…
“Bok, ZAŠTO si tako TUŽNA?”
“Nisam tužna.”
“Ma jesi, jesi.” - kaže on iako se ni ne znate.
“Nisam, stvarno, hvala ti.” - kažeš i pokušaš završit ovu razmjenu rečenica.
“A kaj je bilo?” - nastavit će on, jer nije čuo za djevojke koje se smiju gušteračom.
“Ništa, sve je ok, čekam frendicu” - uz histerični smješak jer je to sve što imaš od facijalnih talenata i nadaš se da će otić.
“Ali izgledaš ljuto… ko te ljutio?”
“Stvarno je sve ok, nitko me ne ljuti, sve je u redu, hvala ti!” - reći ćeš malo strože jer stvari više nemaju smisla.
“KAJ si nadrkana jebote?!” - uvijek, svaki put. I onda resting bitch face postane active bitch mouth jer više ne možeš.
“Nisam ni nadrkana ni ljuta, samo želim stajat u miru dvije minute dok mi se frendica popiša bez da me netko ispituje zašto sam ljuta. Ne znamo se, ne možeš uletavat ljudima sa spikom zašto su ljuti ili tužni ako im ne znaš lice. Nisam ljuta, imam resting bitch face, to je moje lice, s njim sam se rodila, da sam Helena Šopar izgledala bi ti seksi ali nisam pa izgledam kao teglica krastavaca, što svejedno ne znači da sam ljuta, samo sam kisela po prirodi i to samo izvana, iznutra sam lužnati buketić mirisnog cvijeća, molim te pusti me na miru!”
“Bahata si malo, znaš. I vidiš da JESI ljuta.”
I to je glavni problem resting bitch facea.
Dođeš van i nisi ljuta, samo imaš takvo lice. U sat i pol te troje ljudi pita zašto si ljuta, tko je umro i kaj se dogodilo. Kažeš im da je sve ok. Oni te uvjeravaju da nije sve ok i ne odustaju sve dok ne popizdiš i stvarno se naljutiš. I onda ispadneš ljuta kučkica i pitat će te zašto si uopće išla van ako si nadrkana. A bila si sretna, duboko dolje, u gušterači, gdje se računa.
Zato je važno da proširimo riječ o RBF-u. Jer mi djevojke kučkastog lica imamo problem o kojem nitko ne priča. Nismo ni ljute, ni tužne, ni bahate.
Iako na van izgledamo kao Steve Buschemi, duboko dolje, u gušterači, gdje se računa - mi smo Helena Šopar.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!