Foto: Karmen Poznić, Privatne fotografije, Ilustracija Index
PONEDJELJAK, 20.3.2017. Međunarodni dan sreće. Prvi dan proljeća (znam da smo učili u školi da je 21.3. ali kažu da je “zapravo” 20.3. što meni u ovom slučaju paše tako da se držimo toga). Međunarodni dan sreće. Prvi dan proljeća. I dan kad me pogledao Ed Sheeran. Dvaput. Ravno u oko.
Dobro tehnički ne mene u oko nego u moj mobitel u oko ali potejto potato. Pogledo me Ed Sheeran, vidi.
Zumirala sam, pogledo me, to je u osnovnoj školi bio znak da ste u vezi. Zapravo, znam i odrasle osobe koje nakon par pogleda zaključe da sudjeluju u spektakularnoj ljubavnoj priči tako da zašto ja ne bi sudjelovala u ovom samozavaravanju barem sljedećih 15 minuta? Ako Kolinda može nakon rukovanja od 8 sekundi s američkim podpredsjednikom reć da su bili na ozbiljnom sastanku na kojem su pričali o važnim temama, mogu i ja reć da mi je Ed Sheeran dečko. Seems legit.
BTW, ako nekog zanima, Kolinda se NIJE došla naklonit nakon Edovog koncerta… ovaj put. Što ne znači da joj to neće past na pamet u budućnosti.
Koncert je bio super. Ed je najbolji čovjek koji se ikad dogodio svijetu. Toliko talentiran, a toliko skroman u svom talentu. I najljepši je. (Drugi najljepši). Meni je. Jer sam Edofil.
Pogotovo sad kad sam ga doživjela izbliza. A doživjela sam ga full izbliza, skoro kao kad ti se u redu na blagajni gospođa iza tebe nalijepi na tijelo jer misli da će red ić brže ako ti uđe u auru. Skoro tako blizu ali malo dalje.
Nije loše za jedan ponedjeljak.
Na putu do Minhena (ne da mi se tražit ono u s preglasom jer sam umorna) sam kupila ovo.
Se sjećaš?
To su bili najbolji dani. Nismo imali internet i Bravo je bio jedan od rijetkih načina da saznaš šta radi Nick Carter, a zapravo nisi saznao ništa jer sve piše na njemačkom. Nema veze, ionak smo kupovali zbog postera. Dobivanje mega postera Backstreet boysa je i dalje jedan od najsvečanijih trenutaka mog života. Četrnaest kuna je bio Bravo, što je 10-godišnjakinji 1400 kuna, ali sreća je bila neprocjenjiva.
Čuvali smo te postere (osim kad je jedan od postera bio DJ Bobo).). Cijenili smo ih. Crtali srca na njih jer tad nisi mogao otić na instagram i napisat Edu Sheeranu <3. Čini mi se da su ti dani bili puno posebniji od ovoga što imaju današnji klinci.
Jučer je na koncertu puno manje ljudi gledalo Eda, puno više ih je gledalo u svoj mobitel koji snima Eda. Ja sam pokušala što manje, jer sam htjela gledat što SAD radi, ne sutra na mobitelu gledat što je radio jučer. Onda sam mogla ne ić, imam ga na Youtubeu, bez laktova koji me pikaju sa strane. Dvije klinke pored mene su cijeli koncert slikale selfije i to ne obične selfije nego one s filterom koji ti umjesto tvoje, nalijepi pseću facu. Uši. Njušku. Jezik.
To će bit njihova uspomena na koncert - gle, bile smo u prvom redu i imamo pseći jeziiiiik hešteg lol.
Drago mi je da nisam odrastala u ovo doba nego u ono kad smo “imali manje.” Manje mogućnosti nego današnji klinci. Manje igračaka. Manje koncerata. Imali smo manje svega ali smo zapravo imali puno više. Mogućnosti koje smo imali smo koristili i cijenili. Igračke koje smo imali smo obožavali. Kad bi uspjeli uhvatit neki koncert, bili smo TAMO, ne samo tijelom nego i glavom. Ne fotićem nego očima.
To je bilo doba kad klinci nisu bili opsjednuti skupljanjem lajkova nego skupljanjem naljepnica. Ovih tu na primjer.
Se sjećaš? To je bilo super vrijeme. Sve je bilo jednostavnije i ljepše.
Ok, imali smo ružnije tramvaje ali barem si se mogao primit za šipku u tom tramvaju. I nismo se bojali SVAKOG lika koji ima pederušu.
Od igrica smo igrali lopova i pajkana, skrivača i gumi gumi. Zvonili smo po portafonima random haustora i bježali. Igrali graničara.
Do kad smiješ bit vani? Do mraka. Nakon toga te mama s prozora zove da dođeš doma. Vrlo često nas je morala doć fizički uklonit iz parkića. Danas mame fizički pokušavaju odlijepit klince s kauča i otjerat ih u park. Pod uvjetom da te iste mame nisu zalijepljene za vlastiti instagram.
Ručak je išao u usta, ne na Fejs.
Kugla sladoleda nije bila 10 kuna. Bila je dvije i pol, eventualno tri i nitko nam nije govorio da je okus “plavo nebo” čista kemija i da bi trebali uzet nešto prirodnije.
Paradajz je imao okus po paradajzu.
Jagode po jagodama.
Voda nije imala okuse. I svi smo ju pili iz pipe i ostali živi.
Toalet papir nije dolazio u 17 aroma.
Šampon je od obećanja nudio čistu kosu, danas još jedino ne nudi surogat majčinstvo i obnovu fasade.
Kad si se zaprljao vani, to je bio znak da si točno shvatio djetinjstvo.
Kad si bio nemirno, dekoncentrirano dijete, to je bio znak da si dijete. Danas je to ili znak da si “indigo” ili da trebaš pit tablete protiv djetinjstva, ovisi o tome koliko su ti roditelji otvoreni za bulšit.
Od dječjih ozlijeda smo imali razbijeno koljeno i/ili usta jer smo pali s penjalice. Danas klinci od ozlijeda imaju karpalni tunel i išijas jer previše sjede za kompom.
Mame su djecu vodile u park, ne u shopping centar jer su taman sniženja u zarama.
Tinejdžeri su izgledali kao tinejdžeri. Danas tinejdžerke u prvom srednje izgledaju kao 40-godišnjakinje koje se jako dobro drže.
Žene su imale obrve kao detalj na licu. Danas imaju lice kao detalj na obrvama.
Riječ fontana je bila asocijacija na bombonijeru, ne na Milana Bandića.
Oko fontana su se skupljali klinci, ne prosvjednici.
Nije se kasnilo na dogovore jer se znalo da pola 9 ispod sata znači pola 9 ispod sata i da ne možeš javit da kasniš.
Pisala su se pisma. Slale su se razglednice. Zvali smo se na telefon i jedva smo čekali da zazvoni.
Danas kažemo “koji k me zove, kaj ne može poslat Whatsapp ko normalna osoba?!”
Ispričavali smo se kad bi sjebali nešto igrom Mir mir mir, nitko nije kriv! Danas se na prvi problem unfriendamo.
Telefoni su bili fiksni, a životi mobilni. Danas su ljudi fiksni, tj. fiksirani za mobitel.
Nismo se ispričavali zbog svake pizdarije samo da bi ostavili dojam političke korektnosti.
Žileti nisu imali REVOLUCIONARNIH 5 oštrica nego dvije i svejedno su bilo dobri.
I nisu stajali pod alarmom na blagajni da ih netko ne ukrade.
Kad ti teta na blagajni nije imala za vratit kusur, uzeo bi čungalunge. I roditelji su si mogli priuštit da ponekad ostanu bez kusura.
Plastične boce su se skupljale za pretakanje rakije a ne za preživljavanje.
U pekari nisi mogao kupit lisnato s nojevim suzama, ali bilo je pereca (probaj danas nać perec).
Imali smo KINDER ladu. U šalici s kravicom. I mazali smo ju na najobičniji bijeli kruh koji je tad bio KRUH, a ne lošija opcija.
Nitko nije bio alergičan na gluten.
Na rođendanima smo bili zalijepljeni za društvene igre, ne za društvene mreže.
Pokloni su bili leksikoni, spomenari i kasice prasice.
Skupljali smo Polly pocket. Žvakali shock žvake, one kisele, odvratne. Imali gatalice i kihalice.
Potpisivali se u bilježnicu prezimenom simpatije, čisto da testiramo kako bi izgledalo.
U razredu si bio faca kad bi ti se u leksikon upisala hrpa ljudi. Danas si faca ako imaš ajfon.
U školi smo se bojali učiteljice. Danas se učiteljice boje roditelja.
Internet je bio luksuz koji je mama mogla prekinut jednim dizanjem tefefonske slušalice.
Pjesme su se slušale na walkmanu, od početka do kraja. U kaziću je uvijek bila spremna kazeta ako na radiju bude stvar koju čekaš snimit. Uvijek bi ju uhvatio tako da fali prvi dio ali nema veze. Imaš pjesmu i cijeniš ju više nego što ćeš ikad cijenit torrent albuma koji danas imaš na hardu za 3 minute.
Imali smo malo izbora i borili se da slušamo dobre stvari. Danas klinci imaju neograničen izbor i svejedno guglaju Daru Bubamaru.
VIVA je vrtila Metallicu. Danas Metallicu vrti haundem na natpisima majica.
Nirvana je bila bend, ne pjesma od Rozge.
Ombre se zvao izrast.
Josip Katalenić je bio samo loš pjevač.
Filmovi su se posuđivali u videoteci. Polica s erotskim filmovima je bila jedino mjesto na kojem si mogao vidjet gole sise. Nije bilo pornhuba, klinci su dulje bili klinci.
Televizori su bili mali i imali su groznu sliku, ali kad se gledao film, gledao se film. Danas propustiš pola filma jer na Facebooku ljudima daješ do znanja da gledaš film.
Fotkalo se samo kad je bitno - 12, 24 ili 36 fotki po filmu, ovisi koliko para imaš kad kupuješ film. Nije bilo "daj da vidim kak sam ispala" ni "joj daj opet, žmirila sam" - ak si žmirio na fotki, to ćeš saznat kad se film razvije. Tu i tamo bi se film "osvijetlio" i sve bi otišlo u k ali zato smo cijenili svaku sliku koja je uspjela. Manje smo slikali situacije, više smo ih živjeli. Nije nam trebao hešteg nofilter jer se filter koristio jedino kad bi baka kuhala kavu za goste.
Na kiosku nisi mogao podignut novac, fotokopirat potvrdu o prebivalištu ili napravit ultrazvuk nožnog palca. Kupovale su se Efekte za kunu, sličke s nogometašima i tončip kartice za govornicu na bubamare i Baltazare.
Zvalo se s govornice, ako ništa drugo, samo da čuješ kak dečko koji ti se sviđa s druge strane kaže "halo" pa poklopiš. Brojevi su se znali napamet.
U kino se išlo s 25 kuna - 20 za kartu, 5 za kokice i to je to. Nismo se check-inali da svi frendovi vide da smo u kinu - svi frendovi su bili s nama u kinu. Platno je bilo manje, stolci su bili neudobniji, ali reklame nisu trajale 17 sati. Nije bilo potrebe za reklamom MORRRRON jer nitko nije bio MORRRRON. Kokice su bile pakirane u papirnate škarnicle i nisu imale putar na sebi, ali su bile svježe i pojeo si ih s guštom, do kraja, do zadnjeg zagorenog kukuruza.
Vozili su se šugavi auti i živjeli bogati životi. Danas se radije živi šugav život da bi se mogao vozit skupi auto.
Na kraju kazališnih predstava se pljeskalo IZVOĐAČIMA, ne političarima.
Imali smo manje, ali smo od tog manje napravili više.
Ljepše je bilo tad, čini mi se.
Nema poante, samo me Bravo bacio u nostalgiju.
Još uvijek imaju mega postere btw, samo ne znam koliko su još uvijek svečani onima koji ih lijepe na zid. Ako ih uopće lijepe.
Ljepše je bilo prije, u doba kad su jagode bile od jagoda, sladoledi od neba i djetinjstva od djetinjastih stvari.
Ljepše. Manje. A više.
Srdačno,
Andrea Sheeran
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!