Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
“ĐUNDASIII!” - odzvanjalo je hodnikom čekaonice u domu zdravlja. Ljudi su se međusobno pogledavali, a brat i ja nismo ni podigli pogled jer je svatko buljio u svoj strip koji nam je mama kupila na kiosku - ne sjećam se koliko su koštali stripovi, ali sjećam se da si s njima u paketu dobio mala ljigava čudovišta. “ĐUNDASIII!“ Brat i ja smo skupljali ljigavce i u školi mijenjali dupliće. Doduše ne ovaj tjedan - ovaj tjedan je brat nakupio ljigavce na grlu i morali smo kod doktora. “ĐUNDASI!” Čekaona je bila puna roditelja s djecom, tek se tu i tamo mogla naći neka prazna narančasta stolica na preklop. Već smo tu neko vrijeme. Meni i bratu je svejedno jer imamo ljigavce i strip, mami baš i nije zbog neke situacije s parkingom koja nam nije jasna. Ali dugo smo tu, to je činjenica. “ĐUNDASI???” Dovoljno dugo da su već počeli ulazit ljudi koji su došli poslije nas.
Mama i sin koji su došli sigurno 15 minuta nakon što smo mi zauzeli svoja mjesta za čitanje stripova. Pa još jedna klinka čija je mliječno bijela zdravstvena knjižica bila sigurno 4 knjižice nakon naše. Još jedan klinac. Pa još jedan. Ako ovako nastavimo, ponestat će nam stripa, a to nije bio plan. Plan je da nam ostane stripa i za doma.
Mama ustaje i kuca na vrata sestrine sobe - tad još nije bilo moderno na njih stavit natpis “MOLIMO NE KUCATI” pa joj sestra ubrzo otvara. “Oprostite”, kaže moja mama, “čekamo već dosta dugo i ne prozivate nas a ulaze već i ljudi koji su došli puno poslije nas pa samo da vidim u čemu je stvar…”
Sestra ju gleda i strogo pita: “Prezime?”
“Andrassy”, kaže moja mama, “s dva S i IPSILON.”
Sestra odlazi po bunt knjižica koje drži kod sebe i polu-ljutito kaže:
”Vas sam gospođo zvala prije više od 20 minuta, niste se odazvali.”
“Mislim da niste”, kaže mama, “mi smo cijelo vrijeme tu i čuli bi vas.”
“Jesam”, inzistira sestra, “više puta sam zvala ĐUNDASI.”
Đundasi. Glupasi.
I bila je ljuta. Ne na sebe jer je prezime pročitala toliko krivo da ga ni njegovi vlasnici nisu uspjeli namirisat - na nas, jer se prezivamo loše, “specijalno”, krivo. Jer joj otežavamo posao svojim “bizarnim” prezimenom. “Đundasi, Andrassy, kakve su to komplikacije?” - to je isijavalo iz njenog prezaposlenog pogleda dok je mamu i brata uvodila u sobu. Ja sam ostala vani jer sam bila samo pratnja. Andrea Đundasi za danas, a sutra, tko zna. Orjunassy? Možda.
Do tad sam već bila navikla da imam “neobično” i “komplicirano” prezime jer je prošlo preko godinu dana od prvog dana škole. Do prvog dana škole, moje prezime je bilo samo to - moje prezime. Andra, dva s, ipsilon. Prvi dan škole je postalo predmet analize.
“A OTKUD si ti?” - sjećam se da su me ispitivali kao da pod OTKUD misle da specificiram planet s kojeg su moji doselili jer s ovog očito nisu. Rekla sam im ime ulice u kojoj živim jer nisam znala kaj znači OTKUD. Od doma sam, ko i ti. Kasnije su se interogaciji pridružili i neki roditelji.
“Ne, ne, OTKUD si, iz kojeg grada?”
Kad si klinac, ne znaš reć puno više od toga nego da si iz Zagreba, grada koji u Pisanku A ponekad napišeš kao ZaBREG jer si još zbunjen.
“A KAKVO ti je to prezime?”
Kakvo ti je. To prezime.
I djeca. I neki roditelji. I neki učitelji. To NIJE hrvatsko prezime, to je čudno prezime - informacije koje sam sa sobom donijela doma nakon prvog dana u školi. Bilo mi je neugodno jer su mi moji novi prijatelji objasnili da ja vjerojatno nisam “odavde” i morala sam saznat otkud sam zapravo. S kojeg planeta su ti neki Andrassy ljudi koji namjerno zbunjuju djecu po školama i u budućnosti dižu tlak medicinskim sestrama.
Tad sam naučila da je moje prezime mađarsko, iz Mađarske, zemlje koja je blizu, ali ipak dalje od Crikvenice u kojoj smo ljeti uranjali ljigavce u more. Mađarsko, iz Mađarske. Ok, riješeno - jesam “odavde” ali netko prije 200-tinjak godina nije bio odavde nego odande, tamo blizu ali dalje od Crikvenice. Ok.
I svejedno nije bilo idealno.
Nekima je mađarsko objašnjenje bilo dovoljno, neki su me zvali Agassi jer je bilo jednostavno, neki su me tjerali da pričam mađarski (prespostavljam da su i curu koja se prezivala Schuster tjerali da im popravi cipele i priča njemački dok to radi).
Ali naviknula sam se i brzo naučila da ću često morat slovkat, objašnjavat i dobro slušat kad sjedim u nekoj čekaoni - možda je netko viknuo moje prezime, a možda je samo kihnuo pa je zvučalo kao Đundasi, što na hrvatskom znači Andrassy.
Još se zovem Andrea, što je zbunjujuće jer kad nekom diktiram ime i prezime, taj netko često pomisli da samo ponavljam ime i da sam mutava. “Već sam zapisala ime, treba mi PREZIME!” - nije rjetkost da mi netko živčano kaže ovo kad dogovaramo neku dostavu. Ali to sam naučila očekivat - nakon Đundasi, sve je moguće.
Ono što nisam očekivala je da ću ikad morat objašnjavat ljudima da moje prezime nije riječ koju sam si sama zakeljila na ime da zvučim kul, kao što je Jenna dodala Jameson na svoje. A to unatrag par godina radim prečesto.
Svaki izlazak sa sobom donese barem jednu osobu koja me ili pita kak se zapravo prezivam ili meni još draža varijanta, otvoreno me napadne da prestanem “glumit s tim prezimenom i počnem se potpisivat na pravi način.” To je nedavno ispljunuo jedan intelektualni abortus s kojim sam imala čast općit u jednom zagrebačkom klubu:
“Andrassy, šta ti to znači?” - pita on mene dok po podu proljeva pivu iz plastične čaše.
“To mi je prezime”, kažem ja i nastojim ne djelovat bahato, jer kad si jednom bio na telki, više nemaš pravo kretenu reć da je kreten jer si odmah bahata, nepristupačna glupača.
“Misliš Andrašić?” - pita on mene i nastavi izrazom lica koji govori da je otkrio moju najskriveniju tajnu: “To je iz Hercegovine?”
“Ne, iz Mađarske” - kažem ja automatizmom koji sam razvila u prvom osnovne.
“Da ziher, kaj sereš, kaj glumiš ti?” - true fucking story. U 2017. godini.
“Ja san Stipan, baj d vej” - kaže ponosno.
“I imam glavu insertiranu u šupak” - pomislim ja i ponesem svoje mađarsko-marsovsko-hercegovačko prezime natrag prema šanku. Nek misli da sam bahata, jebe mi se, bahata Hercegovka, sigurno imam bogatog tatu koji ima bijeli Mersedes i bijele čarape, zato i jesam bahata glupača mala, mala glupača koja izmišlja ipsilone.
Ovo možda zvuči kao potpuna glupost na koju se ne treba obazirat, ali zamisli da stojiš vani u subotu navečer, minding your own business i da te neki random Stipan krene drkat s ovakvim glupostima jer, kao što u mojoj obitelji postoji dugogodišnja tradicija slovkanja prezimena, u njegovoj postoji dugogodišnja tradicija guranja glave u guzicu. Treba se obazirat, jer Stipan nije prvi potop zdravog razuma s kojim sam imala čast pričat o ovoj temi, a ni zadnji. Ove subote mi se u inbox javila još jedna mala, Butićka neka, kaže: “Zašto koristiš to lažno prezime kad SVI znamo da se prezivaš Andrašić?”
Pa jebemti kefir. Domaći, naravno.
Zamisli čime se bavi hrvatska mladunčad. Još mogu shvatit da su se mom prezimenu čudila djeca u osnovnjaku, kad je pretraživanje informacija zahtijevalo odlazak u knjižnicu i listanje teških enciklopecija, ali danas, kad ti je brže doć do Google search taba nego izut čarapu, ovo je jednostavno tužno. Jebe se meni što mala misli da sam ja “izumila” svoje prezime, ali strah me takvih ljudi. I nje i Stipana. Jer su njihova pitanja samo mali komadić puno veće torte netolerancije i potrebe da prozivaš nekoga jer se ne preziva onako kako su tebe učili da je “ispravno.”
Dragi roditelji, naučite djecu da izvade glavu iz guzice. Naučite ih da ne prozivaju ljude koji se prezivaju Hudovsky i traže da se predstavljaju kao Hudovskić, da Webere ne mole da se preimenuju u Veberović, naučite ih da vole svoju zemlju ali i da postoji SVIJET izvan Republike Hrvatske i da nije sve što ne završava na -ić automatski izmišljena ili protuhrvatska situacija. Naučite ih da ne ispituju ljude OTKUD su, s argumentom da OČITO nisu odavde. Tak je svejedno otkud je netko - il je dobar ili nije. Doktor koji će ti pregledat mandule će ti ih pregledat jednako dobro i ako se preziva Müller i ako se preziva Milić i ako se preziva Mulabegović. Malo lošije će ti ih pregledat ako ga, umjesto da mu dozvoliš da radi, ispituješ kak mu se piše prezime i otkud je to. Naučite ovu svoju djevojčicu kojoj je lakše meni poslat poruku i napisat "svi znamo da se prezivaš Andrašić" da radije iskoristi to vrijeme i Googla moje prezime - ne zato da meni bude lakše, nego da ne sramoti samu sebe jer ovako razmišljaju samo zatucanci koji nisu kročili nogom iz vlastitog kvarta. Je, imam drugačije prezime, ali nosio ga je i moj djed Juraj (onaj kojem na Međunarodnom pravu psujete cijelu familiju jer je napisao debelu knjigu), nosio ga je moj tata, nosimo ga moj brat i ja. Nosimo ga svjesni da će nam svako toliko netko krivo pročitat prezime i reć Đundasi, svjesni da će nam svako naručivanje dostave od Kineza bit komplicirano jer je objasnit kinezu ipsilon teže nego objasnit Ivanu Pernaru pojam suptilnosti i svjesni da će se svako toliko naći neka seljačina koja se vodi logikom: "Ja nisam čuo za ovo, to ne postoji!!!”
Naučite djecu da ne budu zatucana i da se bave pametnijim stvarima od dešifriranja tko kamo pripada po prezimenu jer to nije budućnost - u 2017. godini, tužno je da se ljude češće opominje i pita OTKUD SI TI, a manje zbog toga što su nenačitani, neuki, i u krajnjoj liniji, nevjerojatno glupi. Učite djecu da čitaju knjige i stječu nova znanja o svijetu oko sebe, učite ih da pišu ljutite mailove zbog činjenice da su nam udžbenici iz informatike pisani 1993., a ne da iz udobnosti vlastite spavaće sobe broje "ić"-eve po internetu. Jer ako ih ne naučite, odgajate čovjeka koji neće cijenit različitosti. A vjerojatno ni STEM revoluciju, jer STEM u sebi nema “-ić” pa je sigurno isto neka crna magija. Ako vam ih se ne da odgajat (znam da je danas to mrzak “hobi”), onda im na tablet - pardon, na tablet-IĆ stavite Star Trek i kažite im da toleranciji i različitosti uče od Spock(ić)a.
Naučite ih da se bave nečim korisnim za društvo, a ne da šalju poruke kakvu je meni nedavno poslao jedan Ivan:
“Ipsilon ne postoji u hrvatskom jeziku, dakle IZVOLIŠ svoje prezime pretvorit barem u Andrassi.”
NEĆU. Jer želim nosit svoje prezime. Ne zato što nisam dobra Hrvatica koja odbija “nehrvatska” slova nego zato što ja nisam samo stanovnik Hrvatske nego stanovnik Svijeta. U Hrvatskoj samo plaćam porez - za razliku od mnogih -“ić”-eva koji to ne rade. A ne rade to jer mogu, i moći će dok god nam se mladunčad u slobodno vrijeme bavi tuđim ipsilonima a ne vlastitom budućnosti.
Srdačno,
Andrea Andrassy - Hrvatica, Mađarka, Marsovka.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!