Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
KAD razmišljaš o mjestu na koje bi htio otputovat onako brzinski, na tri dana, šta ti prvo pada na pamet? Malo do Zadra, nije preduga vožnja, stigneš se odmorit, okupat, pojest janjetinu tamo gdje se janjetina jede kad si u Zadru, prošetat Kalelargom - tri dana Zadra je ok priča. Ili Ljubljana na tri dana? Advent u Beču? Tri dana Sarajeva? Sve su to super trodnevne destinacije.
Tri dana Tokya? To je već malo... diskutabilno. Ali tri dana Tokya je upravo ono što sam ja imala prošli tjedan - znam da zvuči nevjerojatno malo, neki su čak mislili da se sprdam s njima kad sam rekla da idem u trodnevni Japan, ali tri dana Tokya je bolje od nula dana Tokya, a ovo je moja priča upravo o takvom Tokyu.
Nažalost, nisam vidjela više od pola stvari koje je vjerojatno bilo pametno vidjet, ali u tri dana ni u Zadru ne možeš vidjet baš sve što je pametno vidjet, to su barem riječi kojima se tješim kad na Facebooku čitam savjete tipa: “Obavezno otiđi tu i tu i tu i tu” - a znam da ne stignem, znam da ne postoji šansa da sve stignem. Ono što znam je da se definitivno vraćam u Japan, jer je nevjerojapan. I znam da sam, unatoč tome što je ovo bilo stvarno kratko putovanje, prepuna dojmova - najviše o načinu života u ovoj zemlji.
Otkud da krenem s pričom o Tokyu? Možda najbolje iz Beograda, jer sam od tamo krenula. Let je bio s aerodroma Nikola Tesla (ovom rečenicom službeno otvaram meč “je li Nikola Tesla bio Srbin ili Hrvat?” u komentarima - nema pobjednika, svi ste pobjednici) u ponedjeljak ujutro. Prva stanica - Doha. Šest sati leta, još šest sati čekanja na presjedanje, pa još devet i pol sati do grada s 13.6 milijuna stanovnika (35 milijuna ako računaš metropolitansko područje Veliki Tokyo).
Aerodrom Narita je prvi “šok” - prvo, jer nema gužve, ne onakve kakvu očekuješ nakon što si skoro poginuo u stampedu pretilih, nabrijanih turista na JFK-u, ne onakve nadrkane bujice ljudi koja se slijeva niz Charles de Gaulle u Parizu, ni onakve panične, adrenalinom napumpane trke kakva te čeka na bilo kojem londonskom prihvatilištu za avione. Ima ljudi, ima ih full puno, ali nema kaosa - sve teče glatko, kao da cijelom gomilom upravlja jako iskusan igrač tetrisa. Čak i ako se dogodi da te netko slučajno očešlja koferom ili ti presiječe putanju, istog trena čuješ “sumimasen” - uz “arigatou”, najkorisnija riječ koja ti treba kad si u Japanu. Dijametralna suprotnost od: “Jebooo te pas da te jebo pas da te jeboooo!” - rečenice kojom me prošle godine skoro u ovo isto vrijeme počastila jedna crnogorka na JFK-u nakon što se popiknula na moj kofer. “Sumimasen” - excuse me, i svijet je prekrasno mjesto. Drugi “šok” vezan za aerodrom Narita je činjenica da ne izgleda kao space shuttle. Nije ultramoderan i ultra nabrijan, riječ koja ga najbolje opisuje je - korektan. Naravno, to uopće nije problem, ali bude ti čudno jer kad ideš u Japan, očekuješ robote i svemirce.
Put do smještaja je dug i pravedan - ulaziš u vlak koji dolazi na vrijeme, sjedaš na mjesto (a ima ga jer si ušao na prvoj stanici od tisuću) i krećeš. Nakon sat vremena vožnje, presjedanje na metro i izlazak na najčišću ulicu koju si ikad vidio.
U svom trodnevnom boravku, komad smeća na cesti sam vidjela točno tri puta. Znam točan broj jer sam svaki put u nevjerici viknula: “Gle, smeće!” Dođe ti da ga uslikaš kao uspomenu, ali sjetiš se da takvih “uspomena” imaš dovoljno kod kuće pa odustaneš. Jedna od prvih stvari koju primijetiš u Tokyu je nedostatak koševa za smeće na cesti. Prvi dan misliš da jednostavno nemaš sreće. Drugi dan ti je već čudno. Treći dan je jasno da nedostatak koševa nije slučajnost nego, kao i većina ostalih stvari u Japanu, pametno napravljen i još pametnije implementiran plan - zapravo, ne toliko plan koliko životna strategija. Prosječni Balkanac bi nedostatak koša za smeće protumačio kao poziv da svoje “đubre” odloži gdje mu je drago - prosječnog Japanca tijekom odrastanja konstantno podlijevaju odgojem, jednako kao što podljevaš puricu sokom od pečenja da bude bolja. Oni su naučeni da je smeće koje naprave njihova vlastita odgovornost, a kako odlaganje usput, na cesti, nije opcija, naučeni su i da optimiziraju proizvodnju smeća - po mogućnosti, da ga svedu na nulu. Na ulicama Tokya nećeš vidjeti ljude koji jedu usput, kao što je uobičajeno u većini drugih gradova, a upravo tako se smanjuje obujam smeća. Prosječni turist sa zrnom soli u glavi brzo prepoznaje i prihvaća takvu kulturu ponašanja. Čak i ako imaš neku “to go” šalicu u ruci, nosit ćeš tu šalicu sa sobom dok ne naiđeš do prvog koša za smeće, što može itekako potrajati. Iznimka su stanice podzemne, na kojima u većini slučajeva ima koševa - najčešće prozirnih, zbog incidenta 1995., kad su pripadnici kulta smaka svijeta Aum Shinri Kyo izvršili napad sarinom na podzemnu željeznicu. Dugo nakon toga nigdje nije bilo koševa, a i danas su desetkovani. Na prvi mah ti se situacija s koševima čini jako nepraktična, ali opet, ako u mozgu imaš plodno tlo za uzgajanje zdravog razuma, brzo se prilagodiš. U svakom dućanu ti pri kupovini daju vrećicu, koja osim kao sredstvo za nošenje stvari predstavlja i prostor za skladištenje stvari kojima je mjesto u košu - brzo shvatiš da je to izvrstan način za uklapanje u littler free način života. “Ulice su tako čiste” - je prva misao koja prirodno dolazi kad šećeš kroz Tokyo, ali zapravo, nisu ulice te koje su čiste - čisti su ljudi. Ne uštogljeni, ne ukočeni, ne isprani mozgovi koji se boje stvarat otpad - samo civilizirani ljudi koji poštuju sebe i svoju okolinu.
I ljubazni su.
Ljubaznost koja je nezamisliva u hrvatskom ugostiteljstvu je u većini zemalja odavno standard, ali japanska ljubaznost nema veze s onom zapadnjačkom kakvu možeš doživjeti u Americi. “Hi honeyyyyy, how are youuuuu?” je u većini američkih dućana i restorana minimum, često popraćen komplimentom o tvojim cipelama koje su “sooo cuuute” ili “OMGooosh I loooove your haaaat!” - i uvijek znaš da je fejk. Uvijek je fejk, fejk ko “I woke up like this” slike na instagramu, sve s ciljem da potrošiš pare. I dalje bolje nego kod nas gdje te žena u Dubrovniku praktički ispičkara kad ju u dućanu u kojem radi kao prodavačica pitaš pitanje o proizvodu koji prodaje, ali i dalje fejk. Japanska ljubaznost je next level ljubaznost. To nije uštogljena, šablonska ljubaznost, to nije ni samo ljubaznost, to je poštovanje prema tebi kao kupcu i prema svom radnom mjestu, to je čovjekoljublje protkano kroz svaku riječ i svaki pokret. Pogle.
Da se razumijemo, nismo u Versačetu ni u Šaneletu ni u nekoj fensi robnoj kući u čijoj je poslovnoj politici zapisano da se prodavač mora uvlačit kupcu u najskrivenije dubine analnog trakta - ovo je 7/11. Znači benzinska, bez benzina. Jednaku razinu uslužnosti možeš očekivati i od random osobe koju na cesti pitaš za upute do nečega. Sve je pristojno - djeca su pristojna. Odrasli su pristojni. Policajci su pristojni. Kad su na ulici kojom prolaziš neki radovi, među tim radnicima postoji jedan striček čiji je posao prolaznicima govorit: “Evo izvolite, prođite ovdje, hvala.” Sve je toliko pristojno da čak i poriluk izgleda kao “gospodin poriluk:”
Pristojan je i gospodin wc.
Ovaj ima grijanu dasku, a većina ih ima i funkciju bidea, što je korisno ako voliš higijenu, a voliš ju jer je divna. O činjenici da se ne može dogodit da negdje nema toalet papira neću ni pričat, kao ni o činjenici da je svaki javni wc besplatan jer je pišanje temeljno ljudsko pravo. Kao i čaša vode koju dobiješ na stol ČIM sjedneš u restoran, bez da te itko išta pita. Za sve daljnje čaše vode, na stolu je dvolitreni vrč prepun vode koji ti stoji na raspolaganju. Da, to za ugostitelja može značiti da gost neće naručiti ništa za piće, ali to uopće nije predmet rasprave. Voda je super, izvolite vodu. Super je i hrana - ne samo da je super, nego nije ni skupa. Ovo sa slike košta 900 yena.
Ramen miso juha prepuna mesa i zastinih rezanaca, yakitori don piletina s rižom i 6 gyoza koje se ne vide na slici jer sam ih pojela prije fotkanja - 900 yena, tj. 55 kuna. U našim japanskim reastoranima u kojima se popularno check-inat čak i ako nemaš za grijanje ovaj mjesec, ovo bi platio puno, puno više.
Kad smo kod para, postoje dvije stvari koje moraš znat kao “gaijin” (stranac) u Japanu - prvo, ostavljanje napojnica nije običaj. U velikom broju slučajeva, osoba kojoj pokušaš ostavit napojnicu će te pristojno odbit i vratit ti novac. Ako inzistiraš na napojnici, najbolje ju je stavit u kovertu i reć: “Kore wa kimochi desu” - izvolite, vaša napojnica. Ali generalno, bolje ne. Druga stvar - cjenkanje je… zajeban i ne pretjerano popularan sport. Neki ga čak smatraju nekulturnim. Finalna cijena je najčešće finalna cijena, što ljudi koji putuju u Japan vole ignorirat jer: “Ja kad sam jednom bio u Aziji onda sam ti ja…” Ako baš jako jako jako želiš snizit cijenu jer misliš da je nešto što kupuješ preskupo, možeš zamolit za popust uz jedan ljubazni “Benkyo shite kudasai”, ali nemoj očekivat da će te prodavač vuć za rukav i molit da ostaneš ako kažeš da ti je preskupo. Iako su pomalo zatvoreni za zdravo-seljačko cjenkanje, Japanci su skloni davanju popusta vjernim kupcima koji se vraćaju, kao i onima koji kupuju velike količine nečega. Ali Istanbul varijantu cjenkanja zaboravi, to jednostavno nije kulturno, a kad ideš u drugu zemlju, lijepo je poštovat kulturu u koju penetriraš. Ne samo zato što bi ti odgoj to trebao nalagati, nego zato što je japanska kultura toliko kompleksna i fascinantna da je bahato nametati išta svoje, jer tako prljaš ljepotu koja se nudi na sve strane.
Ovo je prodavaonica palačinki u četvrti Harajuku - mjestu na kojem ćeš svako malo vikat woooow! U Harajuku žive mali, nezavisni dućani prepuni stvari koje želiš ponijet doma u koferu. Čudnovate šećerne vune.
Čudnovate žene-curice.
Čudnovati dječaci.
Cijelo vrijeme imaš osjećaj da si u crtiću, a zapravo, nitko od ovih ljudi nije čudan - čudan si ti, u običnoj odjeći, s običnom kosom. Kao što si ti čudan kad nisi šaren na Harajuku, tebi bi čudni mogli bit ovi ljudi.
Prvo da riješimo ove s maskom i zašto Japanci nose maske preko lica. Jedan od razloga je da ne prehlade druge ljude - u Japanu je loše (nemoguće čak) izostat s posla zbog prehlade pa koji put ideš radit i balav, a u tim slučajevima je lijepo ne zabalit ostale. Neki se samo ne žele zarazit od drugih pa nose masku. Neki samo žele izać iz kuće i ne brinut se o šminkanju, brijanju i slično - ne šalim se, maska je njima savršeno rješenje za bad face day. Nose ih i kad čiste kuću pa se ne žele nadisat prašine, nose ih zbog alergije na pelud, nose ih kao zaštitu od hladnog zraka, a neki samo kao fashion statement, pa tako možeš kupit razne maske s u raznim bojama i bit “kawaii” - riječ slatkica koju Japanci mrze. Ajmo se vratit na sliku iznad.
Grozno. Roboti. Pogle ih, svi bulje u mobitel. Jezivo. Strašno. Užasno. A sad pogledaj opet drugim očima.
Jedna uči strani jezik na putu do doma. Jedna čita knjigu. Jedna se dopisuje s dečkom koji živi na drugom kraju grada, dogovaraju šta će večeras. Jedna spava, jer to radiš kad živiš u ogromnom gradu - drijemaš u podzemnoj. Svi nešto rade, nešto za sebe, i ono što je najljepše - nitko nikoga ne gnjavi. Japanci nisu asocijani ljudi koji samo bleje u mobitel - Japanci su ljudi koji optimalno koriste svoje slobodno vrijeme, imaju minimum praznog hoda i poštuju tuđi osobni prostor. Nitko nikog ne odmjerava, nitko nikog ne uznemirava, NITKO ne pušta cajke na mobitelu kao što se radi u našim tramvajima - ovi ljudi ne njeguju pristup zabadanja nos tamo gdje mu nije mjesto jer jednostavno imaju puno pamenijeg posla. Ako bilo koga od njih pitaš za pomoć, pustit će sve što rade i potruditi se da ti pomognu koliko god mogu, ali do tad, žive mirno, tiho, bez potrebe za privlačenjem pozornosti jer je to jeftina, površna karakteristika. Bave se sobom, a ne drugima, što je apsolutno osvježenje u današnje vrijeme.
Osvježenje je i ponašanje u prometu. U Beogradu iz kojeg sam krenula su na svakom raskrižju odzvanjale trube i vika ljudi koji su si međusobno jebali kevu, a ništa drugačije nije ni u Zagrebu, Parizu, New Yorku, Londonu… U Japanu sam zvuk trube čula samo jednom. U većini ostalih gradova vozači na promet gledaju kao na mjesto u kojem sam JA najvažniji - Japanci vrhovnu važnost daju dobroj organizaciji i skladu, što ponekad znači da moraš staviti svoje potrebe na stranu. State of mind koji bi puno značio na zagrebačkim raskrižjima u pet popodne.
Tu dolazimo i do najpoznatijeg raskrižja na svijetu, onog u shopping districtu Shibuya. Kod nas nastane kaos kad je na semaforu više od šest ljudi - kod njih je ovo.
U Shibuyi možeš kupit sve - suvenire za ponijet doma. Odjeću. Obuću. Možeš se najest i napit. Igrat igre na sreću. Pokušat dokazat Beatlesima da su bili u krivu i kupit ljubav.
Plus imaš free wi-fi.
Možeš otić na karaoke, što ja nisam stigla jer je u Tokyu vrijeme tvoj neprijatelj, pogotovo kad imaš samo tri dana.
Neprijatelj ti je i žeđ, a najbolji prijatelji hrpetina automata za cugu koji se nalaze na svakom koraku.
Zbog njih ti se Tokyo ponekad može činiti kao jedna velika benzinska, ali kad si žedan, sretan si što su tu. Naravno, kad kupuješ nešto za žeđ (i za glad), moraš pazit šta kupuješ jer u većini slučajeva sve piše na japanskom. Na primjer, ovaj moj mali, slatki, rozi sokić koji je vjerojatno od maline…
… je zapravo sake, tj. rižino vino koje mi je generalno ok, ali osjećaj koji imaš kad u ustima očekuješ malinu i dobiješ sake nije baš najbolji osjećaj. Ja sam još dobro prošla, znam ženu koja je u Japanu kupila losion za tijelo koji je zapravo bio vrhnje, što je saznala kad se namazala nakon tuširanja.
Nemoj stavljat u usta stvari kojima ne znaš ime nije samo savjet za ljetovanje na Zrću, vrijedi i za Japan, pogotovo kad si na najvećoj veleprodajnoj tržnici na svijetu - Tsukiji fish market, poznatoj po velikim aukcijama tune. Tamo ti ili sve smrdi po ribi ili ti sve miriši po ribi, ovisno o tome koji si tip osobe.
Možeš kupit začine i čajeve. Zdjele i noževe, one prave, japanske noževe koji režu nerezivo. Ribu svih vrsta i veličina.
I “poor unfortunate souls” iz Male sirene.
Sushi koji nije sushi nego su slatkiši.
Sushi koji je sushi, tj. sashimi.
Sad ću bit ko oni ljudi koji su jeli sushi u Japanu i govore da ovo što mi jedemo doma nema veze sa sushijem: Ovo što mi jedemo doma nema veze sa sushijem. Tuna koja se topi u ustima, losos o kojem razmišljaš još danima nakon što ti se rastalio pod nepcem, wasabi koji ti očisti sve nevolje iz duha i tijela.
Možeš kupit i ovo…
… ali nemoj. Ne znam šta je, ali izgleda kao grkljan s đumbirom.
Šta još?
Sobe su male - ja stojim na ulazu i sve što vidiš na slici je sve što vidiš i u stvarnosti, nema dalje ni dublje.
Ali realno, u Tokyu si, ne treba ti velika soba jer si u TOKYU - ak želiš bit u sobi, ostani doma.
Djeca su najslađa.
Na svijetu.
Ikad.
Ljudi su nevjerojatno upečatljivi…
… i nevjerojatno nenametljivi u isto vrijeme.
Čak i kad bi mogli bit.
Lijepi kao lutke.
Uredni i u najneurednijim životnim situacijama.
Skromni i dobri kao kruh.
Ovo mi je jedna od najdražih slika, pogle mu oči. Na tim ljudima vidiš da hrane dušu samo dobrim stvarima. Male sobe, velika srca, čini mi se da je to esencija Japana.
Hrane se i nevjerojatnim slatkišima - od 20 vrsta Kitkata koje možeš nabavit po raznim dijelovima ove nevjerojatne zemlje, ja sam uspjela pronać ovih pet.
Tri dana Tokya možda nije dovoljno da vidiš svu silu turističkih atrakcija koje nudi, ali dovoljno je da vidiš ljude koji ga čine onim što jest - oni su ti zbog kojih se definitivno vraćam u Japan. Čim prije, tim bolje.
P.S. Poznate građevine i ostale situacije nisam stavljala, to možeš guglat - malu slatku japansku curicu u podzemenoj ne možeš. Mislim, možeš, ali možda bolje nemoj.
Sayonara!
Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!