Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Privatne fotografije
CONCRETE jungle where dreams are made up, there’s nothing you can’t do! Evo mene, u New Yorku sam i naaaaajljepše je! Najljepše je ikad. Toplo mi je po cijelom tijelu koliko je savršeno i najljepše i najbolje ikad! Tu sam tek malo više od 24 sata, a već sam pojela hrane za 3 dana. Amerika je zemlja koja želi da budeš debeli, mekani muškarac koji se zove Chad i nema laktove, i ja ću vjerojatno postat Chad jer ima SVEGA za jest. SVEGA. Cheddar cheese nuggets. Bijeli Snickers. Dunkin fuckin donuts. Tjestenina u obliku srca (<3). Corndogs. Volcano. Znaš kaj je Volcano? To ti je lisnato, full visoko, punjeno nutelom ili nečim sličnim. Starbucks vanilla latte with hazelnut syrup majko Isusova. Grilled cheese. Mac and cheese. Rižoto sa škampima ali ne onim malim škampima za koje nisi siguran jel škamp ili je nekom pala roza žvakica u tanjur - škampima veličine dlana. Tek malo više od 24 sata sam tu, i eto vidiš koliko šansi za debelost. Živim na rubu - ne samo zato što trpam sve moguće debele hrane u sebe, nego i inače, pogle kak na primjer prelazim cestu full neoprezno.
Sva sreća da nisam u Hrvatskoj, da me CSI Osijek ne sruši na pod.
Lijepo je. Lijepo je kad dođeš, al treba doć, što nije tako lijepo. Prvo, letiš 9 sati i 20 minuta. To nije loše ako možeš spavat u avionu, ali kad iza tebe sjedi mali talijanski dečkić koji te lupa nogicom u sjedalo cijelim putem, onda baš i ne možeš spavat, a kad ne možeš spavat, onda pričaš. Ja sam na primjer pričala sa stričekom koji je sjedio do mene, i znaš ono kad jednom pogledaš film Taken pa si kažeš da nikad nećeš bit glupa i reć strancu gdje odsjedaš jer znaš da ti tata nije Liam Neeson i da neće ni findat, a bome ni killat nekog tko bi te mogao otet? E, to. Ja sam uvijek bila ta cura. “Ja ću bit pametnija od tih glupača iz filma, nikog se ne tiče kam idem ni koliko ostajem, štatebriga.” I pita me striček kamo ja idem, i ja sva pametna i suzdržana njemu kažem “Fairfield by Mariott hotel with my friend Sandra who’s already there, yes, we’re alone, we’re staying for 7 days, no, we don’t know anyone in New York.” Srećom, striček je ostatak leta spavao jer da nije, tko zna - vjerojatno bi mu sama uručila putovnicu i popila Rohypnol da mu bude lakše.
Kad sletiš, misliš da je to to, ali kao i sa Božom Petrovom - naravno da to još nije to! Kad sletiš, staneš u red za uć u SAD, koji je još uvijek kraći od reda za HM+Balmain ali svejedno. Čekala sam 2 sata još. Dva sata. Pred kraj mi je došlo da se ubijem ili da upišem neki tečaj, Ekonomiju, nešto… dva sata. I onda se još voziš sat i pol do hotela jer je rush hour, ne ko onaj na Vukovarskoj nego baš motherfucker od rush houra koji traje i traje i traje… prođeš kroz Brooklyn koji ima 9 milijuna stanovnika. Devet milijuna. Zamisli to, dvije Republike Hrvatske u jednom kvartu. Bolesno.
Prvi ljudski kontakt kad sam došla u Ameriku? Jedna djevojka koja je izašla iz istoga aviona kao i ja. U haljini, nakovrčane kose, Majkalkors torba smeđe boje, hoda iza mene ali nema osjećaj za osobni prostor pa se nogom zabija u moj kofer i malo se popikne. Ništa strašno, mislim si ja dok koračam prema land of the free and the home of the brave, nesvjesna da ću upravo ima svoju prvu vokalnu interakciju u New Yorku. “Jebooo te pas da te jebo pas da te jeboooo!” - viče Majkalkors iza mene jer je silovao moj koferčić svojom čizmicom. Okrenula sam se i rekla joj: “Oprosti.” Žena se se smrzla. Ne možeš brate ženo balkančit po Amerikama, uvijek ima netko tko te razumije. Iz Crne gore je, vidjela sam joj kasnije na putovnici, delikatan cvjetić od žene.
Hotel je lijep, ljudi su pristojni. Mi smo na 29. katu, u sobi s veliki prozorom koji jednim dijelom gleda direktno na Hudson river, a drugim dijelom direktno u prozor nečijeg ureda jer je ovo Financial district, što znači da moraš pazit kad hodaš po sobi jer inače neki random lik može vidjet tvoje sise, a ako već pokazuješ sise u New Yorku, lijepo je da ti netko prije toga plati večeru. Super grad.
I ogroman je. O.G.R.O.M.A.N. Nehumano velik. Znam da nije sve u veličini, ali ovo je toliko overwhelmingly veliko da ti zaigra srce i malo ti zasuzi oko kad ga prvi put vidiš. Prekrasan. Institucija. Bojiš ga se na prvu ali znaš da će ti bit naljepše na svijetu. I bude ti.
I skup je. Full je skup. Na primjer, kad ideš na Liberty island, to platiš 18 dolara, što je fina cifra i bude ti teško poslije, ali isplati se jer pogle kak je super:
Ovo je Sandra, moja cimerica koja je došla 2 dana prije mene jer je mogla a ja nisam. Spavamo skupa i bračnom krevetu i izložena je mom mjesečarenju. Sad ću ti nastavit pričat u slikama jer me pere jet lag i umorna sam ali istovremeno jako sretna i imam čudne osjećaje u glavi. Uglavnom, ovo Sandra i ja skačemo jer smo sretne.
Tu se gledamo u oči.
Ovo je grilled cheese sendvič s tartufima koji košta 100 kuna. Fin je, ali 100 kuna jbt! To je puno kuna.
Ovo je Dolce&Gabanna izlog. Na ulazu u dućan stoji mladi maneken koji izgleda kao Hitler approved Arijevac i gleda te onim pogledom “znam da nemaš novaca za ove ekskluzivne situacije unutra.”
Ovo su jogurti koji se zovu Chobani.
Ovo je pogled s Empire State Buildinga.
Lijepo je, ogromno je, super je. Bit ću tu još tjedan dana pa ću sljedeći tjedan napisat nešto suvislije, sad moram ić spavat jer nisam još otkad sam došla.
Yours truly,
Chad.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.