Foto: Ilustracija Index, Privatne fotografije
ZNAŠ ono kak kažu “svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”? - e, dobro kažu. Ja sam prošli tjedan išla u najljepše i bilo je lijepo. Bila sam u Parizu - gradu svjetla i ljubavi, tako kaže jedan dečko koji je ljepši možda čak i od Pariza. A Pariz je stvarno najljepši. Svi to kažu, svi mi oduvijek govore da je Pariz najljepša najljepšost koju možeš (p)osjetit, ali ja sam bila uvjerena da meni neće biti ništa posebno. Meni su najčešće lijepe stvari koje su drugima ružne, a ružne one su drugima lijepe, pa sam mislila da će isto biti s Parizom. Al nije. Lijep je. Najljepši. Znam da ću zvučat ko klišej gospođa koja voli svilene bluze i lanene torbe, ali ima neku dušu koju drugi gradovi nemaju.
Za početak, da riješimo pitanje koje su mi mnogi postavili kad su vidjeli da sam u Parizu: “Kak si se usudila ić sad kad je sranje?” Nije SAD sranje. Uvijek je sranje. Uvijek je negdje sranje. Danas može bit sranje u Berlinu. Sutra može bit sranje u Nici. Preksutra može bit sranje na Kvatriću kad neki #jelznaštikosamja Audimobil odluči da su semafori samo prijedlog ponašanja. Sranje je konstanta i ako sranje baš želi, ono će doć tebi, bez obzira gdje si ti. Ne možeš živjet život skrivajući se od sranja jer je onda sranje pobijedilo u startu. Bitno je da ljudi koje voliš znaju da ih voliš, pa ak sranje odluči da je danas zgodan dan da se upoznate, jebi ga.
Uglavnom, Pariz. Za razliku od New Yorka u kojem ti se cijelo vrijeme čini da si mala, nebitna sardina u velikom loncu još manjih i nebitnijih sardina, Pariz je grad u kojem bi mogla živjeti. Ogroman je, ali je mali, u smislu da ti se čini da ga unatoč veličini možeš učiniti svojim.
Razlog zbog kojeg sam išla u Pariz je to što je moja mama imala koncert u crkvi Madeleine. Pjevali su Mozartov requiem i bilo je prekrasno. Lacrimosu sam čula sto puta, ali u Parizu zvuči bolje. U Parizu sve nekako djeluje bolje, ljepše, vedrije.
I ljudi su super.
Puno puta sam čula priče o tome da su Francuzi nekulturni, nesusretljivi i da ODBIJAJU pričat engleski jezik. Ne kao da ne znaju, nego da NEĆE jer NO! To vjerojatno priča isti onaj lik koji laže da zna onog jednog lika koji je jednom bio u tvornici i gledao kako se hrenovke proizvode i da je vidio šta se sve stavlja i da ON otad više ne jede hrenovke, a ne bi trebao ni ti. Naravno da postoje ljudi u Parizu koji ne znaju engleski, naravno da postoje i oni koji ga znaju ali ga odbijaju pričat jer su frustrirani šupci koji se iživljavaju na gostima, ali kad je turizam u pitanju, vjerujem da smo mi ionako patentirali koncept frustriranog šupka kojem sve smeta tako da se ne smijemo žalit. Šupaka uvijek ima, ali u Parizu su u manjini. Većinom su to dragi, strpljivi ljudi koji će ti sa smiješkom donijet vodu, čak i ako umjesto EAU ili, ako ste već dogovorili da se sporazumijevate na engleskom, umjesto WATER vičeš AQUA, AQUA la FONTANA, GRAZIE - što bi trebalo značit voda iz pipe. Vodu ti donesu u litrenoj boci ČIM si naručio nešto za jesti, brzo i učinkovito, s čašama za sve ljude za stolom jer se podrazumijeva da je čovjek žedan. Kad smo već kod hrane - hrana!
Hrana u Parizu je b.r.u.t.a.l.n.a. Gdje god sam jela, šta god sam jela, bilo je fino. Znaš ono kad kod nas sjedneš u neki bezveze restoran u kojem su ok cijene pa ti bude žao što si uopće sjeo kad takvo (ili bolje) jelo možeš napravit doma? Rižoto sa “škampima” u našim morskim gradovima je savršeni primjer, ono kad ti kažu da su škampi, pa su onda ipak gamberi, pa su onda ipak bili i smrznuti iako je pisalo da su svježi/domaći/fresh/majkemi pa je onda to ipak zapravo riža s češnjakom i nečim što može bit račić, a može bit i čungalunga jer nema okusa… jer jebeš turista, nek plati pa ćemo lako. E, toga tamo nema. Gdje god smo sjeli, hrana je bila izvrsna. Na svakom mjestu, svaki dan. A nismo sjedili po skupim restoranima jer a) nismo dovoljno bogati da idemo po restoranima u kojima se poslužuju ravioli s pilećom dušom i rižoto od srnećih klitorisa; b) nema b. Prvi dan, dok smo čekali checkin u hotel, sjeli smo na hot dog. Čudan neki restoran, svi oko nas su jeli omlete a kad smo mi htjeli naručit “omelette du fromage” i imat Dexter moment, frajer nam je rekao da NEMA. No, only sendviš! I naručimo mi hot dog, jbg, jest ćemo nešto pametnije kasnije… i dođe ON.
Prva stvar, dvije hrenovke (nemoj reć Marko, imaš foru na double penetration, vrlo neočekivano nešto). Apsolutni win. Tak se to radi, elegantno, bez previše objašnjavanja, odmah dvije, jer zašto bi bila jedna kad mogu bit dvije? Drugo, SIR. Ja fakat volim sir, volim sir do te mjere da bi, da netko stavi sir na Bujanca, vjerojatno imala potrebu polizat Bujanca (samo dio na kojem je sir). Znaš koja je jedina stvar bolja od sira? Neočekivani sir. Sjediš i čekaš hot dog i onda ne samo da dođe, nego dođe sa sirom i to onda više nije samo hot dog - to su emocije. Treća stvar - senf. Senf mi je generalno jedna od najdražih stvari na ovom svijetu, ali ovo što smo mi dobili s hot dogom nije bio samo senf. To je bio sakrament u maloj čaši. A pazi, to je tek prvi obrok i to bezvezni obrok koji jedeš usput jer si tu i zgodno ti je. Bok Ivana, oćeš mi reć da kod tebe u pekari ima za kupit ovakav hot dog za 3 kune? Bless your heart, dear, hvala ti što si to podijelila s nama.
Probala sam i puževe. Ko marshmallowsi su, samo potpuno drugačiji.
Znam da je nekim ljudima odvratna sama pomisao na stavljanje puža u usta i poštujem to, ali evo, kad malo scrollam po telefonskom imeniku, stavila sam i gore stvari u usta, a vjerujem da je i svatko od vas. Ok su mi. Nisu mi spektakularno fini ali nisu ni odvratni. Dobiješ ih 6 u porciji i onda ih vadiš iz kućice s malom viličicom. Ovo zeleno je ko neki toć u koji možeš tunkat kruh poslije. Nije loše, al nisam se zaljubila.
Ono u što se jesam zaljubila su njihove… pekare? Nisu to pekare, to su čarolije. Ima ih na svakom koraku i svaka je ljepša od one prije. Oćeš sendviče koji izgledaju ljepše od Branke Bebić ’94., tartove i tartlete i skulpture od malina i jagoda i šlagova i čokolada, ma ne mogu ti ja ni napisat toliko koliko ti slika može reć:
A i slika ne može dočarat lijepost situacije jer je sve u izlogu i teško je uslikat bez sjaja i refleksije i odraza japanskih turističkih tijela koja isto sline nad izlogom. I naravno, macaronsi.
Ima od svega, u svim bojama, okusima i veličinama - od čokolade i maline, pistacija, kokosa, kave karamele stračatele pizze ajkule drakule, od čega god želiš, ima. Ja ne znam kak Francuzi nisu najdeblji ljudi na svijetu, ja sam se ukrmila u 5 dana što sam bila tamo.
A sirevi? Pa pogle ovo.
Želim rodit dijete svakom ovom siru.
Jebote, 1170 riječi do sad, a još se nisam maknula s hrane.
Nakon nekog vremena poludiš i prestaneš se divit svim tim lijepim torticama i počneš ih psovat na glas jer je neprimjereno da tak izgledaju.
Mučka đubrad!
I ove prostote koje traže da ih se divljački pojede.
Shopping je super - ima svega za kupit. Malih butika u latinskoj četvrti u kojima žive najljepše haljine na svijetu. Velikih dućana na Champs-Élysées-u u kojima žive sve one stvari za koje Kim Kardashian ima novaca a ti i ja nemamo. Kad uđeš u dućan, lijepo te pozdrave i kažu ti Bonjour Madam i ulizuju ti se, ali ne onak loše i jeftino kao Amerikanci nego dobro i pametno, ko onaj frajer koji te bari na šanku jer želi one night stand a ti imaš osjećaj da te čeka prava romansa. Tak.
Najzanimljiviji shopping je kod Moulin Rougea - sex shop na sex shopu i možeš kupit ČUDA. Oćeš lutku na napuhavanje koja izgleda realističnije od onih cura u Zagrebu koje se kvarcaju i idu na ekstenzije? Može. Oćeš strap-on u bojama francuske zastave? Može. Oćeš Eiffelov toranj čiji vrh je ujedno i dildo? Može i to. Sve može.
E kad smo kod Eiffela, bila sam, lijepo je. Nema se tu šta puno reć, uživo izgleda isto kao što izgleda na slici, pogled odozgora je super, e da - vidjela sam prosidbu na vrhu. Kajaznam, bezveze je bilo. Ona je stajala pored ograde i mama ju je slikala, onda je on došao sa cvijećem i kleknuo, ona je rekla “da” i sve je nekak djelovalo kao da si je naručila takvu prosidbu. Ljudi su pljeskali ali sve je bilo nekak… klišejasto. Zaprosio ju u Parizu na Eiffelovom tornju, ko repriza Dadilje, vidjeli smo to sto tisuća puta. Misilm, lijepo je to, ali meni bi bilo draže da me netko zaprosi negdje drugdje, tipa štajaznam, dok jedemo hot dog u Karlovcu. Al dobro, sto ljudi, sto ćudi.
Što se ljudi tiče…
Crnci u Parizu su predivni. Generalno ima hrpetina prekrasnih muškaraca (i žena), što je uvijek korisno vidjet, pogotovo ako u životu imaš onog jednog koji te kontinuirano jebe u mozak a ti ne želiš otić jer “ne postoji nitko drugi osim njega.” Postoji, u svim bojama i veličinama, na svakoj stanici podzemne, u kojem god horoskopskom znaku želiš.
Naravno, ima i idiota, zapamtila sam ih nekoliko.
Na primjer jedna kosooka Amerikanka, koja je zamolila beskućnika i njegovog 14-godišnjeg sina koji sjede na dekici na cesti na kojoj žive: “OMgooosh can I take a picture with youuuu?” I onda je stala pored njih u #travelblogger #fashionblogger #ootd pozu i slikala se za instač na kojem će vjerojatno napisat “charity work” #blessed. I na majici joj je pisalo “quinoa and kale”, jer zašto ti na majici ne bi pisalo kvinoja i kelj?
Ili žena koja prosi po vlakovima i dijeli papiriće na kojima piše da je homeless i da ima dvoje djece i “I do not work”, a ima svježe pramenove, novi novcati french na noktima, lijepo je obučena i na ušima joj se ljuljaju biserne naušnice. I ljudi joj daju pare iako je očito da sere, tako da zapravo, nije ONA idiot.
Ili Japanac koji je hodao prema Louvreu i zabijao se u svaki drugi stup jer je igrao Pokemone - rekla sam da podržavam Pokemon GO al nemreš bit u Parizu na razgledavanju grada i skupljat Pokemone, nemreš.
I moj najdraži idiot, muškarac koji mi je uletio na cesti. Znaš one lijepe, filmske ljubavne priče koje započinju magičnim susretom u Parizu nasred ceste i završavaju bajkovitim vjenčanjem? E super, ovo nije takva priča - ovo je priča o frajeru koji mi je uletio na semaforu, s leđa (znači kriterij za ulet ženi mu je da je žensko). Excuse moi, modemoiselle, viče on i zaustavlja me. Esku la blažaž flažare caffe? I’m sorry, I don’t speak French, kažem ja njemu, a on se odmah prebaci na engleski i pita: “Would you like to go drink some coffee with me?” Ja njemu ljubazno odgovorim no tenkju i svatko krene svojim putem - ja lijevo, on ravno. Zašto je onda idiot, Andrea? Zato, Marko, jer ima još. Hodam ja lijevo i mislim si kako divan, neopterećen čovjek spreman za nova poznanstva - on te pita oćeš kavu, a ako nećeš, nije bed, on ide dalje, ti ideš dalje, život ide dalje. Al on nije išo dalje. Jer taman dok sam tako šetkala u svom lijevom smjeru i mislila lijepe misli o njemu, on se odlučio vratit iz svog ravnog smjera i krenut mojim, lijevim smjerom. Projurio je pored mene kao strijela, malo me odgurnuo rukom i dok je žurno odlazio od mene, viknuo je “bitch!” Zapravo, nije viknuo bitch, to je na njegovom francuskom engleskom zvučalo kao BIŠŠ. I zrisao je dalje, u nove pobjede. Grad romantike.
Mona Lisu vidjela nisam. Kak možeš otić u Pariz i ne vidjet Mona Lisu? Sad ću ti objasnit. Prvo, jer ne volim muzeje. Dosadno mi je tamo, i trebalo mi je jako dugo da se usudim to reć jer kad kažeš tako nešto, ljudi ti vole reć da si plitak i da ne znaš kako se živi život i ostala sranja. Kad putujem, želim doživjet grad, lizat sladolede, sjedit u parku i promatrat život oko sebe - stvari koje su u muzeju mogu Guglat i ne da mi se provodit sate gledajući slike i skulpture koje ću zaboravit. A i iskreno, nakon 10 slika, sve ti se pomiješa, kao kad kupuješ parfem pa više ne možeš osjetit koji je koji. To sam ja, ja ne volim muzeje, ti ih slobodno voli, život je raznolik. Ali Mona Lisaaaa, Andrea, to je opća kultura, to se mora! Ne mora se. Mona Lisa je jedna od rijetkih stvari za koju SVI, ali S.V.I. koji su ikad bili kažu identičnu stvar: “Vidio sam ju, jako je mala, mislio sam da je veća a zapravo je tak nekak… mala i bezvezna. Nije baš impresivna, očekivao sam više.” Doslovno svatko s kim sam pričala o tome kaže istu stvar. Za TO neću stajat satima u redu. Vidjela sam Mona Lisu milijun puta, zadnje prije mjesec dana na nekoj škrinji za sladoled u Zadru - neću stajat satima u redu da vidim MANJU “verziju” za koju se moram laktarit s Japancima, neću.
Shit, skužila sam da su samo slike hrane ovdje, evo jedna ne-hranska.
To je to, vjerojatno sam zaboravila još hrpu stvari koje sam vidjela i radila (tipa penjanje na Sacre coeur po 300 uskih stepenica), ali previše je toga. Uglavnom, Pariz, prekrasan je, odi ako možeš, više novaca ćeš skršit za tjedan dana u Vodicama a tamo nema hot doga s dvije hrenovke.
Au revoir!
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.