Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index
KAKAV švedski stol od događaja u zadnjih tijedan dana! Bez brige, znam da se ne piše tijedan, ali tako kaže moj prijatelj Slovenac koji misli da se svaka hrvatska riječ piše s “ije” pa umjesto nemam vremena, kaže nemam vrijemena a umjesto Ivan Dečak, Ivan Diječak.
Za predjelo Shale i Gruica, a onda za glavno jelo nešto šokantnije i neočekivanije čak i od činjenice da je Hrvatska ispala u osmini finala - prekinuli su Rozga i Hauser.
Sva sreća da su najavili smak svijeta za 23.9. jer tko zna što bi nas dočekalo da imamo još malo vr(ij)emena.
Naravno, količina komentara ispod članaka o prekidima je opet na zavidnoj razini. Toliko ljudi koje boli kurac a kliknuli su, toliko ljudi koji se ljute na Šalkovića jer se rodio, toliko ljudi koji prognoziraju Hauseru sretnu vezu s nekim tko ima više… muda. Često se pitam tko su ti ljudi koji troše vrijeme na komentiranje stvari koje ih zapravo ne zanimaju. Čime se bave? Gdje žive? O čemu sanjaju - ili kako bi rekao ovaj moj Slovenac, o čemu sanovaju?
Nemam nikakvu namjeru sudjelovat u kolektivnoj laži i glumit da sam ikad vjerovala u uspjeh veze između J.Ro i ovog kojeg moja mama zove “onaj koji nije Luka Šulić”, ni da je njihov prekid veliki šok koji će se osjetit i na cijenama benzina. Pričalo se o tome otkad su prohodali, u rukavicama ili potiho na subotnjim kavama, jasno, jer se o tome nikad ne smije pisat javno, ali ja hoću jer se neke stvari jednostavno moraju izgovorit i nazvat pravim imenom.
Ja sam iz vrlo povjerljivih izvora čula, a vjerojatno su čuli i mnogi drugi, da je cijela ta veza od samog početka osuđena na propast jer Stjepan Hauser zapravo uopće ne voli plavuše. A čula sam i da Jelena Rozga uopće ne voli čeliste.
There, I said it.
Naravno, to možda je istina, možda i nije, ali činjenica je da kad radiš nešto što zapravo baš i ne voliš stvari kad-tad dođu u fuck this shit fazu.
A kad smo kod fuck this shit situacija - počela je škola.
Tisuće šarenih školskih torbi već treći tjedan hopsa u službeno o(ne)sposobljavanje za budućnost (u Irskoj). Tisuće pernica punih olovaka kojima se ispisuju imena simpatija na klupe i bilježe usputne informacije koje ti nikad neće koristit, tisuće malih i velikih snova…
Za koje će netko uskoro reć “a ne možeš baš to, sinko.”
Sjećam se svojih srednjoškolskih dana - išla sam u matematičku gimnaziju (zapravo opću ali matematički smjer ako ćemo bit precizni), a sa mnom u razred je išao dečko koji je, sasvim slučajno i prigodno za danas, svirao čelo. Ne znam jel volio plavuše, ali znam da smo se u jednoj stvari slagali - ni on ni ja nismo htjeli bit u matematičkoj gimnaziji. Ne samo zato što smo svaki tjedan imali minimalno 7 sati matematike, što je već sasvim dovoljan razlog, nego zato što su nas za našu osobnu budućnost zanimale potpuno druge stvari.
Ja sam htjela upisat glumu ili engleski, on je htio svirat, ali kad je u četvrtom srednje trebalo odabrat BUDUĆNOST SAD BIRAŠ BUDUĆNOST FAKULTET JE TVOJA BUDUĆNOST, doma su nam sa švedskog stola iz opcija maknuli slatki desert koji nam se sviđa i umjesto njega ponudili da popijemo čaj od zdravog razuma. Bez šećera, jasno.
“Nemoj glumu, glumci su često nezadovoljni i nezaposleni, treba ti plan B, nešto s čim ćeš se moć zaposlit, nešto konkretno. Engleski nije konkretno, Andrea, treba ti nešto konkretnije, moja prijateljica je završila engleski i nezaposlena je, a ova druga radi za jako malu plaću… Ekonomija je super izbor jer s njom možeš sve, s njom ćeš najlakše pronać NEKI posao.” Upiši nešto gdje je manji strah da ćeš izvisit, što je a) tužno i b) još tužnije kad se kao solucija nametne Ekonomija. Snove sanjaj po noći.
Čaj od razuma koji je popio moj prijatelj čelist je bio još gori - on je htio svirat, njegovi su htjeli FER.
Bio je pametan i upisao ga je odmah nakon mature. Odustao od čela na prvoj godini. Odustao od FER-a na drugoj. Na petoj godišnjici mature je bio student Ekonomije - da lakše pronađe NEKI posao. Na desetoj godišnjici nije završio ni to, ali ima NEKI posao. Ne voli to što radi, ne voli ni šefa za kojeg radi, više ne svira čelo. Ali posao je tu. NEKI. “Važno je da negdje radiš, u nekoj ok firmi.”
To su rekli i mojoj mami kad je imala 18.
“Ne možeš se PROFESIONALNO bavit plesom i pjevanjem, to je hobi. Ići ćeš na Pravo, to je ozbiljan faks koji donosi ozbiljan posao. NEKI posao, ali ozbiljan.”
Prije toga se profesionalno bavila klizanjem.
“Klilzanje je hobi” - čak i nakon penjanja na postolje s peharom u ruci.
Ples je hobi. Pjevanje je hobi.
Smiješ Pravo, sve ostalo je krivo.
Gluma je hobi.
Čelo je hobi.
Bicikl je hobi.
Uozbilji se.
To su govorili mom prijatelju koji danas zbog svog “hobija” živi u Los Angelesu i izvodi akrobacije biciklom na svim najvažnijim svjetskim natjecanjima. Oni likovi koje gledaš na televiziji dok lete biciklom po zraku i rade salto - to je on. Nije poznat u ovim Rozga-Hauser krugovima, ali na biciklističkoj sceni je zvijezda. I on je bio pod pritiskom da popije čaj od razuma i pobrine se da jednom pronađe NEKI posao, ali je odlučio pronać SVOJ posao.
Živi u prekrasnoj zgradi s bazenom, s curom, plesačicom iz Rijeke koja se isto trebala uozbiljit i pronać NEKI posao, ali nije, pa ju danas zahvaljujući njenom “hobiju” možeš vidjet na pozornici dodjele Grammya, spotu od Fergie, Justina Biebera i Roba Thomasa.
Nemaju bogate starce, samo su imali muda reć “ne hvala” kad im je ponuđen čaj od razuma jer im NEKI posao nije zvučao dovoljno dobro. Imali su plan B, ali prvo su htjeli pokušat s planom A.
Dok smo sjedili na kavi u njegovom kvartu koji se zove North Hollywood, moj prijatelj s biciklom i ja smo pričali o reakcijama naših roditelja kad smo napokon odbili čaj od razuma i krenuli drugim putem. Nisu bili zadovoljni, ni moji, ni njegovi.
Ne samo da su bili nezadovoljni, bojali su se.
I njegovi su htjeli da pronađe nešto stabilnije, nešto klasičnije, nešto sigurnije. Nešto što vodi u NEKI posao. Bilo koji. Važno je da imaš.
Kao što je i moja mama htjela za mene.
Kao što je i njen tata htio za nju.
Moja mama se usrala kad sam joj rekla da ću počet pisat za Index jer se bojala da će me to odvuć od nekog “konkretnog” posla u banci, za što me pripremila moja diploma iz financija. I odvuklo me, hvala Bogu, zbog toga danas imam rasprodanu knjigu. A da sam do kraja popila čaj od razuma, ne bi ju imala.
Ne bi ni moj prijatelj s biciklom imao karijeru u Americi da se ušuškao u sigurnost plana B prije nego što je dao planu A dovoljno vremena.
I da je popustio pod roditeljskom panikom.
Roditelji se ponekad toliko boje za tvoju budućnost da im je draže da se uguraš u neki siguran kalup nego da ideš za onim što voliš i da riskiraš. Umjesto da te uče da gradiš svoje snove i boriš se za njih čak i ako su netipični, iz straha te tjeraju da ih zaboraviš, kao što su i njih tjerali njihovi roditelji.
“Završi školu, završi faks, ne nužno nešto što voliš nego nešto što će ti donijet NEKI stalni posao u nekoj ok firmi, s nekom stalnom plaćom koja će ti jednom donijet i neku penziju” - znam da je u najboljoj namjeri, ali to su full usrani snovi koje možeš usadit djetetu.
Pogotovo u današnje vrijeme kad NIŠTA nije stalno. Ni stabilno.
“Konkretan” faks ne znači da ćeš se dobro zaposlit, dobre ocjene u srednjoj ne znače da ćeš bit uspješan u životu - nedavno je izašlo istraživanje koje pokazuje da ljudi s najboljim ocjenama u školi ili na faksu zapravo rijetko mijenjaju svijet i ne iskorištavaju svoj puni potencijal. Ne zato što nisu pametni, nego zato što su naučeni živjet poslušno, po šabloni i ne ispadat iz kalupa.
A mislim da roditelji, koliko god bili moderni, i dalje prečesto uče klince da budu takvi. Uči da imaš dobre ocjene, da se jednom dobro zaposliš, da budeš dobar mali zaposlenik kojeg će šef voljet.
Dobar, poslušni, mali rob koji jer sretan s NEKIM poslom, a od snova ima samo simpatičnu penziju.
A to su full glupi snovi.
Kaj nije bolje učit dijete da napravi nešto svoje iz nečeg za što ima ljubav?
Da proba radit za svoje snove, a ne za nečije tuđe?
Ne kažem da klincu treba punit školsku torbu i glavu idejama da će uvijek moć radit samo ono što voli, ali ako nešto voli, zašto mu pakirat snove u kutije i gurat ga u kalup?
Dobro je imat plan B, ali on ne bi trebao bit važniji od plana A samo zato što je “sigurniji.”
Kad klincu spremiš snove u kutiju i gurneš ga u plan B, možda mu činiš dobro, a možda mu kradeš šansu da bude najbolji u nečem što voli. Ili barem dovoljno dobar da ne mora radit NEKI posao.
Bickl je samo hobi, ali netko od bicikla stvori Ameriku.
Ples je samo hobi, ali neki plesači plešu u spotu od Justina Biebera.
Čelo je samo hobi, ali netko će postat Stjepan Hauser.
Netko neće.
Ali te šarene školske torbe koje hopsaju u budućnost ne bi trebale živjet plan B.
Pogotovo ne tuđi.
Jer kad živiš plan B koji ti je netko nametnuo i radiš NEKI posao, onda ti je dosadno na tom NEKOM poslu. I ljut si. Na Shaleta. Na Rozgu i Hausera.
Na tuđa posla koja gledaš jer tvoja posla nisu dovoljno zanimljiva.
A nisu jer živiš plan B.
To je ok plan, ali nije te mama zato rodila, čak i ako je sama zaboravila da nije.
Upiši šta oćeš.
Probaj bit svoj šef prije nego što kreneš tražit šefa.
Možda ćeš failat, ali ako ni ne probaš, već jesi.
Slovenija je košarkaški prvak Europe, sve je moguće kad se jako potrudiš.
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!