Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
KATATONIJA - oblik shizofrenije koja se očituje u potištenosti i nevjerovanju u samoga sebe, zatim totalnom nepokretljivošću, tzv. katatonim stuporom. To je stanje u kojem sam se probudila jučer ujutro. Na prvu sam mislila da je to samo reakcija mog tijela na činjenicu da se moja (praktički) prva ljubav oženila - Boris Novković, treći put, opet nije Tamara, ali par minuta druženja s toplomjerom ispod pazuha otkrilo je da samo imam temperaturu. 38.7, 38.8, 38.9, i prije nego što počneš vikat na mene i govorit mi da ne mogu započet rečenicu brojkom, pročitaj te brojke još jednom, dodaj riječ celzijus iza njih i shvati da nisam najzdravija curica na internetima. A i realno, ak Lovrinović može bulaznit brojkama, onda mogu i ja - ja barem imam toplomjer koji dokazuje da nesam školovala.
Zato ću danas, poučena primjerom nekih kandidata u trenutnim izborima, umjesto da napišem nešto - prepisat nešto iz nečije knjige. Doduše, ja se ne kandidiram za ništa i prepisat ću to iz svoje knjige ali fer je fer, a fer je da ti kažem kako stvari stoje jer smo prijatelji. Kako uskoro kreće parada šupaka u novinama i na televiziji (ne govorim o novoj sezoni Kardashianki), mislim da je ova priča sasvim prigodna. A čak i da nije - meni je jedna od mojih najdražih jer je uvijek primjenjiva, kao linoladica na žlicu.
Tad sam ju nazvala “Malen ispod zvijezda”, danas ju zovem “Šupak ispod zvijezda” jer je bliže poanti. Sjećam se, pisala sam ju taman kad je Bandić (#radimkaojapanac) bio uhićen. Oprosti ako ju već znaš, ali nisam u stanju bit suvisla i ponudit ti nešto novo jer sam Katatonči Huljić. Katatoni Cetinsky. Josip Katatonić. Znam da su ovo loše fore, još uvijek nemam 41.
Uglavnom, Šupak ispod zvijezda kreće, a ja idem kašljat u šalicu čaja.
…Ovih dana razmišljam o rečenici koju je davno napisao Mladen Grdović: "Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda." Zajebavam se, A.B. Šimić. Malen ispod zvijezda. Svatko to tumači na svoj način. Većina ljudi kao poziv da iskoristiš svoj život do maksimuma. Većina ljudi u Zadru kao: "Izvoli narast i kvalitetno pucat na koš." Ja sam nedavno otkrila još jedno jednostavno značenje: "Nemoj bit mali čovjek."
Mali ljudi dolaze u svim veličinama i oblicima, i ima ih na svakom koraku.
Svatko tko je ikad bio izložen urlicima u bilo kojoj Referadi od strane osobe koja je tu da ti pomogne, zna o čemu pričam.
Mali ljudi.
Na primjer, jedna iz tajništva jedne katedre na mom bivšem fakultetu. Nećemo ju zvat pravim imenom jer se ionak zove Ivana, pa ćemo ju zvat nekak više seksi, tipa Lojnica. Da, Lojnica je bolje. Lojnicin posao je jednostavan - kad sazna u kojoj je dvorani ispit, stisne Ctrl+P, isprinta list A4 papira i zalijepi ga na vrata tajništva. Na taj način studentica Ana može pogledat kad je ispit i u kojoj dvorani. Zašto Lojnica ne objavi podatak na internete tako da ga i Karla iz Karlovca može vidjet i znat kad je ispit bez da dođe u Zagreb, pitaš se? Zato što Lojnica voli da Karla dođe iz Karlovca i provjeri na licu mjesta. Zašto? Jer je zločesta i sadist. Lojnica je koji put toliko zločesta da neće objavit sat i dvoranu u kojoj se ispit piše 24 sata unaprijed, kako je određeno u nekom glupom dokumentu koji se zove… Sapun? Kaput? Ne, STATUT Fakulteta, pa će Karla iz Karlovca doć u Zagreb i ostat bez informacije. Karla će onda paničarit, i umjesto da u miru uči za ispit, visit će na forumu fakulteta do iza ponoći ne bi li saznala GDJE sutra mora doć i u koliko sati.
Karla iz Karlovca je stvarna cura koju sam srela jednu večer na faksu, kad sam tražila bilo kakav podatak o tome gdje se ispit piše. Čast da upoznam Lojnicu sam imala jednom, 20 minuta prije ispita.
Nisam znala gdje se ispit piše jer je Lojnica do trenutka kad sam ja došla provjerit lokaciju već uklonila A4 papir i otišla doma. Znam vrijeme, ne znam dvoranu, što je na fakultetu od 30-ak dvorana nezgodna situacija. Ali dobro, mislim si ja - sutra prije ispita ću pokucat Lojnici na vrata i saznat sve.
Kucam na vrata u 9:40 ujutro… ulazim. Ispit je za 20 minuta. Stignem.
Ja: "Dobar dan, ispričavam se na smetnji, ali imam ispit za 20 minuta, a nema podatka gdje se piše pa…"
Lojnica: "Kolegice radno vrijeme za studente je od 12 sati" - kaže nadrkano ko da sam joj pokušala uzet nasilni papa test nalivperom. Pogled na njen kompjuter otkriva da igra Farmville.
Ja: "Znam, oprostite, ali ispit je sada a ne piše…"
Lojnica: "Kolegice NAPUSTITE PROSTORIJU" - reče ona i nastavi hranit virtualne kokoši, svjesna da je odmogla studentici da pristupi ispitu.
Mali čovjek, Lojnica.
Kao i jedna teta u dućanu koja prošli tjedan jednoj ženi nije htjela prodat krafnu jer joj je falilo 40 lipa. Ne znam kak se zove, ali možemo ju isto zvat nekak seksi, tipa Gnojnica. A znaš kak je slatka ženica bila. Ko štrudlica od sreće. Stvarno vidiš da se iznenadila jer nema 40 lipa, obećava da će donijet sutra ujutro, na putu do posla. Ali Gnojnica joj ne da da bude debela i sretna, pa ju odbija. Nije stvar u tome da joj nije htjela oprostit 40 lipa, stvar je u tome što joj je u tom trenutku iz pogleda frcala vesela iskra nadmoći i sreće, sjajna kao Bandićevi katadiopteri u Mesničkoj (BTW tko će sad to maknut?)
Mali čovjek, Gnojnica.
Kao i jedna teta u tramvaju koja te traži kartu, ali namjerno požuri do automata za poništavanje karte i blokira ga prije nego što si ju ti stigao poništiti. Vidjela sam ju već nekoliko puta, i svaki put radi isto. Znojnica ćemo ju zvat, jer joj se od uzbuđenja kad te siluje svojom kaznom oznoji brk. Zadnji put sam platila kaznu jer sam ušla u tramvaj u kojem je Znojnica već blokirala automat iako se još nisu bila zatvorila vrata. Nisam imala poništenu kartu - ne. Zakonski sam kriva. Ali Znojnica mi je poništavanje karte onemogućila, što i sama zna jer me vidjela da ulazim nakon nje. Dok mi je pisala kaznu, obraćala mi se tonom iz kojeg bi, kako kaže jedan dečko na Fejsu, čovjek dao zaključiti da ima 18 završenih fakulteta, 10 magisterija, 6 doktorata i kao da priča Klingonski na 3 dijalekta. "Je li vama cilj da ljudi plate kartu, ili da vršite teror po tramvaju blokiranjem automata prije nego što ljudi stignu do njih?" - pitam Znojnicu, na što se ona samo smije jer je ŠEFICA. "Napišite žalbu službi za žalbe" - kaže s istim sjajem u očima koji je imala Lojnica kad me izbacivala iz tajništva katedre. Služba mi je odbila molbu, jer "niste imali poništenu kartu i ne vidimo osnovu za oprost kazne." Jbg, ne može Služba znat da imaju tramvaj zvan Sjeverna Koreja u kojem radi ženski Kim Yong Un.
Mali čovjek, Znojnica.
Daj čovjeku moć, i vidjet ćeš kakav je, kaj ne?
Kad sam imala 10 godina, imala sam u kvartu jednu Lanu kojoj je mama jedno popodne ispekla kokice. Poslala ju je na igru u kvart, da podijeli te kokice s prijateljima. Svima je dala da ih probaju, osim meni. "Ti ne možeš" - rekla je i okrenula se na peti. Oko nje su bili svi naši prijatelji, jer je imala kokice. Bila je popularna. Tražena. Kul. A onda je nestalo kokica.
Otišla sam doma i zamolila mamu da i meni ispeče jedan škarnicl. Ispekla je, kak kažu klinci i ljudi koji ne znaju za riječ "trostruko" - trooooduplo više kokica nego što je imala ova, a ja sam, presretna što imam Sveti gral prijateljstva i kulnosti, mami rekla svoj plan: "Sad idem dolje i svima ću dat kokice, osim njoj." Ko ju jebe, sad imam troduplo više.
A onda mi je mama rekla nešto super: "Nemoj joj ne dat kokice. Ak to napraviš, bit ćeš ista ko i ona. Moraš bit bolja od nje. Ponudi ju kokicama, i gledaj kaj će se desit."
Kad sam se pojavila s troduplom porcijom kokica, prijatelji su se zaletili prema meni ko Sanader prema Austriji - Lana je ostala sama. "Pati, maloljetna kučko!" - pomislila sam dok sam ju gledala kak se koprca u novostečenoj nepopularnosti dok ja uživam u troduploj sreći. Nisam joj htjela ponudit kokice, ali mama me zaintrigirala s onim "gledaj kaj će se desit", pa sam ju pozvala da dođe jest.
I dogodilo se. Bilo joj je neugodno. Bilo ju je sram. Bila je u društvu osobe koju je maloprije odbila, a sad joj ta ista osoba nudi kokice koje joj je ona uskratila. Na kraju mi se ispričala jer mi nije dala svoje kokice, a ja sam ispala veći čovjek. (Jer mi je mama rekla, ali svejedno, naučila sam koliko je to dobar osjećaj). Ne samo da sam ispala veći čovjek, nego sam naučila koliko je važno ne bit kao Lana. Ni Gnojnica. Ni Znojnica. Ni Lojnica. I naučila sam da samo zato što se netko ponaša kao govno, ne znači da i ti moraš bit govno. To je uvijek najlakša opcija. Vidi, on smrdi, idem i ja smrdit. NEMOJ.
Svatko se tu i tamo zapita: "Zašto da ja budem dobar prema nekom, kad su neki drugi bili loši prema meni?" - to je vjerojatno bilo u glavi i vozaču koji je danas bio ispred mene i NIKAKO nije htio pustit gospođu da se prestroji s autom ispred njega. Ja uvijek pustim - ne gubim niš a nekom sam možda pomogla. Al on neće, i neće i neće. Čovjek-šupak. Mogao je bit samo čovjek i olakšat ženi put do posla, ali nije.
I to je to. Kad si šupak prema drugima, započinješ lanac događaja - kao kad ugaziš u govno pa to razvlačiš gdje god ideš i svima smrdi. Možda ta žena koja se nije uspjela prestrojit radi u pekari i zbog ovog će propustit semafor. Možda će zato kasnit na posao i bit živčana. Možda će zbog toga imat manje razumijevanja za ženu koja nema 40 lipa za krafnu. "Prema meni danas nisu bili dobri u prometu, zašto da ja budem dobra prema drugima?" Žena će ostat bez krafne, a full je htjela pojest krafnu jer ju danas čeka puno papirologije u tajništvu katedre na faksu. Sjest će odigrat Farmville dok se malo ne oraspoloži, pa će krenut radit. Na vrata će joj pokucat cura koja ne zna gdje joj je ispit. "Ja sam ostala bez krafne danas, neću pomoć curi koja traži gdje je ispit, nek zna da je život okrutan." Cura neće izać na ispit jer ne zna gdje se piše, a dugo je učila za njega. Nazvat će mamu da joj javi lošu vijest. Mami će to pokvarit dan koji je ionako loš jer ju čeka naporna smjena pisanja kazni u tramvaju, plus uhitili su direktora pa je strka u firmi. Zbog osjećaja nemoći i nepravde u svijetu, namjerno će blokirat automat za poništavanje karata i nanijet bol nekom drugom, samo da ne osjeća svoju. "Zašto da pomognem curi koja nije stigla cvikat kartu, kad se mogu osvetit Svemiru za to što mi kćer nije izašla na ispit?" Cura će se zbedirat jer je iz sasvim nepoštenih razloga dobila kaznu. Navečer će ostat doma pisat prigovor na kaznu i neće se nać s dečkom jer je umorna i dosta joj je današnjeg dana. A dečko je htio j**at. I sad neće. Dečko će se ujutro probudit nadrkan i nezadovoljan, a osvetit će se Svemiru na putu do posla - neće pustit tetu iz pekare da se prestroji ispred njega i uhvati semafor. I tako ukrug, dok svi svima međusobno ne sjebemo dan jer ga je netko sjebao nama.
Mali čovjek. Uvijek imaš opciju bit samo to. Uvijek se imaš opciju ponašat ko govno, naravno. Al onda se ne smiješ čudit zašto sve oko tebe smrdi.
A možeš preknut lanac i odabrat bit dobar prema nekom tko je bio šupak prema tebi. Pustit osobu da se prestroji. Oprostit 40 lipa. Pomoć studentu iako ti nije radno vrijeme, jer ljudskost nema radno vrijeme.
"Čovječe, nemoj bit šupak ispod zvijezda." Jer ako si ti šupak, Svemir će ti poslat druge šupke da se družite jer će zaključit da je to jedino što zaslužuješ. I onda ćeš bit okružen šupcima, Remetinec style.
PUSTI GOSPOĐU DA SE PRESTROJI!
Pssst! Prethodne kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!