Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index
“WHERE are you from?” - pitali su me prije točno 3 tjedna ljudi iz grupe s kojom sam bila u Indiji. “Croatia” - kažem ja i svima se ozare lica.
“Beautiful country.”
“Oh, I’ve heard such lovely things about it.”
“Oh wow, Croatia’s definitely on my wish list.”
“Davor Šuker.”
“Luka Modrić.”
Yes, it’s wonderful, kažem ja jer nema smisla da Ircima kojima je Kroejša na wish listi kažem da je i nama u Kroejši Irska na listi - sve rjeđe wish, a sve češće must jer je ljudima na listi želja i kruh koji ovdje kupuju sa sve većim poteškoćama. Nema smisla ni da Australcima koji žele doć potrošit novce na našu obalu govorim da mi iz Kroejše sve češće bježimo zaradit novce na njihovu obalu. Nema smisla ni da im svima kažem kojim zvukom kod nas već godinama odzvanja ime Davor Šuker koje oni izgovaraju s toliko ljubavi, ni da Luka Modrić koji im se urezao u pamćenje, u zadnje vrijeme sve lošije pamti. To su stvari koje se ne govore na prvom dejtu s novim ljudima.
Wonderful Croatia, yes, dođite, možda nikad ni ne otiđete - evo jedni Talijani su nedavno bili i nikad se nisu doma vratili. Ne zbog ljepote, zbog sinkope.
“And whereabouts in Croatia do you live?”
U Zagrebu, glavni grad, capital. Porez, prirez, trošarine, fontanarine, uhljebarine i ostale članarine koje plaćam. Wonderful place. Plaćam i parking. Skoro svaki put.
Prošlo ljeto sam u Zagrebu dobila parkirnu kaznu. Zamolio me jedan lijepi dečko da mu otiđem nešto obavit u grad, a ja sam bezglavo, na tepihu od leptira poletjela da to napravim čim prije jer je ljubav glupa. Disleksična kakva jesam, a jesam, i disgrafična, umjesto registracije ZG-5087-NN sam poslala poruku s podacima ZG-5078-NN. Ovo nisu stvarni brojevi, ovo je samo primjer. “Platili ste parking po cijeni od 6 kuna, vrijedi do 12.30” - rekla mi je poruka, a moji leptirići i ja smo krenuli dalje u obavljanje. Kad sam se nakon 45 minuta vratila do auta, na njemu me čekala kazna. Trebalo mi je otprilike 10 pokušaja da shvatim u čemu je problem, jer kad si diskelsičan (eto vidiš), teško ti je uočit nijanse i razliku između 5087 i 5078. Moja greška, sasvim jasno, ali čula sam da bogovi koji sjede u Parkingu ponekad pokažu milost prema ljudima koji se zabune pa sam pokušala. Uslikala sam svoju registraciju, poslala screenshot poruke i napisala mail u kojem priznajem svoju krivicu, ali molim i da razmotre oslobađanje od kazne jer je iz svih dostavljenih dokaza razvidno da sam pokušala pošteno platit parking i fulala. Moj argument je bio jednostavan - platila parking JESAM, samo sam fulala redoslijed dvije brojke, što znači da je prihod ostvaren (čak i ako postoji auto s tom registracijom, šanse da je taj netko parkirao auto baš u isto vrijeme kad sam ja platila parking za njegovu tablicu su male). Bogovi se nisu smilovali - dobila sam “bašnasbriga” odgovor da imam 8 dana za podmirenje kazne, ali da mi mogu refundirati 6 kuna za parking koji sam platila za nepostojeću tablicu. Tko prizna, 6 kuna mu se prašta. Ali ajde, pošteno je da sam dobila kaznu, ipak sam kriva - lijepo je da zločin bude adekvatno kažnjen, čak i ako je zločin obično fulavanje brojeva.
Sjebeš - najebeš, to je sasvim dobar način funkcioniranja društva i ne čudi me da sam dobila kaznu. Pravedno je.
Ono što me još manje me čudi je da ju Tomo Horvatinčić nije dobio za svoje “fulavanje”. I to je pravedno - po našim standardima. A svi znamo da su naši standardi malo pomaknuti.
Ipak, Facebook je prepun ljudi koji se čude.
Šok.
Nevjerica.
Strahota.
Kako je moguće da čovjek koji je ubio jednog čovjeka manje od Jacka Trbosjeka i dalje slobodno šeće gradom? Kako je moguće da čovjek koji “ima sindrom iznenadnog onesvješćivanja” i dalje smije vozit auto? Kako je moguće da bloger Ivica organizira armageddon hrvatskog gospodarstva bez da je itko znao što se događa?
Strašno.
Nevjerojatno.
Sramota.
“Gdje ti živiš?” - pitali su me kad sam bila u Indiji, a to je i pitanje koje bi trebalo postavit svim ljudima koji se ovih dana čude.
GDJE vi točno živite? Ili gdje ste živjeli do petka, kad je krenulo kolektivno čuđenje?
Jer nemoguće je da ste tek u petak, dan kad je hrvatski Grim reaper po hrvatskom narodu špricnuo ejakulat zvan sinkopa, shvatili da u našem malom frižideru od domovine nešto smrdi po pokvarenom. Nema šanse.
Morali ste znat, kao što ja znam da će se Leonardo DiCaprio utopit na kraju Titanica iako se potajno nadam da ovaj put možda neće.
Nema šanse da ste stvarno mislili da će ovaj put stvari bit drugačije. Ne može bit drugačije kad je sve po scenariju. I Titanic i Hrvatska.
Moglo bi bit drugačije da Hrvatska zdrava zemlja, ali nije - Hrvatska boluje od raka zdravog razuma, još od vremena kad je Tomo autom skupio samo dva Pokemona.
Tomo je samo jedan na popisu tumora.
A popis je dugačak ovdje gdje živimo.
Ovdje se abortus pokušava svrstat pod ubojstvo, a ubojstvo pod sinkopu.
Ovdje ćeš više najebat zbog četiri jointa u autu nego zbog četiri leša ispod auta.
Ovdje se iz prometa umjesto ubojica uklanjaju biciklisti bez kacige i “vozili ste 63 a piše 60.”
Ovdje bakice koje su na pješačkom prešle na crveno bacaju na pod i privode, a tatine sinove koji na pješačkom poberu dvije 16-godišnjakinje bacaju na prvi avion na Švicarsku.
Ovdje inspekcije zatvaraju male trgovce zbog kune viška u kasi, a kase s milijunima manjka ne otvaraju.
Ovdje si sirotinja ako imaš parsto kuna duga, a s parsto milijuna duga si gospodin.
Ovdje se gladnim obiteljima kaže da kruh režu na tanje šnite.
Ovdje pokušavaju dogovorit da možda ipak nisi obitelj ako nemaš dijete.
Ovdje su svi djeca Božja, osim ako imaš Downov sindrom, onda te svećenik odbije pričestit jer Bog po novom uz pare broji i kromosome.
Ovdje je narod dovoljno pametan da glasa za ekipu koja im obeća soma eura za svako dijete.
I da glasa ponovno iako se to nije dogodilo.
Ovdje ti žele lupit porez na nekretninu na koju si već platio porez.
Ovdje je moguće da osoba umre pred zaključanim vratima Hitne pomoći.
Ovdje moraš platit telekom čak i ako ti nisu isporučili uslugu koju plaćaš.
Ovdje moraš platit i državnu televiziju iako ju ne želiš gledat, a ona ti zauzvrat u subotu u 8 navečer prikazuje dokumentarac o žgaravici.
Ovdje te ta ista televizija te sve češće dezinformira i otpušta one koji te informiraju.
Ovdje se ta televizija usudi reć nešto protiv Gazde tek jučer navečer.
Ovdje ti lik koji je potrošio tvoju penziju na gaće iz Victoria’s secreta prodaje boce s porukom za bolje sutra, koje ćeš možda već sutra skupljat po kontejnerima.
Ovdje teta iz Zadra koja radi na odjelu salama dobije otkaz jer je pojela dvije fete pršuta i oštetila poslodavca za par kuna, a teta iz Siska koja je oštetila proračun za 10 milijuna nakon izlaska iz zatvora može aktivirat saborski mandat.
Ovdje blagajnica želi ići na more, ali ne može jer nema para. Možda i bolje, uz Tominu sinkopu je sigurnija na poslu.
Ovdje se rodilo ličko rukovanje.
Ovdje se objavljuje puno ime, prezime i fotografija čistačice za koju se sumnja da je Tariku Filipoviću ukrala nakit, a kad si bez sumnje pregazio ljude jer si prošao kroz crveno, onda si samo M.N., bez slike.
Ovdje je moja frendica morala platiti 1000 kuna kazne nakon što je pala sa skutera i iščašila vlastito rame. “Za ugrožavanje vlastite sigurnosti” ili nešto slično.
Ovdje te traže rodni list NE stariji od 6 mjeseci, za slučaj da si se u međuvremenu ponovno rodio negdje drugdje.
Ovdje smo imali Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa koji je bio nekoordiniran i neučinkovit, a plaća je svejedno bila 17 tisuća kuna.
Ovdje ti na carini otvore paket pa ti naplate otvaranje paketa.
Ovdje carina hvata dedice koji pokušavaju prodat par adventskih vijenaca uz cestu, a nitko ne hvata dedice koji prodaju naše ceste.
Ovdje poštar ne zvoni dvaput, samo ti ostavi ceduljicu na kojoj piše da nisi bio doma.
Ovdje ti zbog računa od 25 kuna koji su ti “zaboravili” poslat pošalju ovrhu na 700 kuna.
Ovdje na četiri milijuna stanovnika imamo 9.000 vijećnika. New York s osam milijuna stanovnika ima 49.
Ovdje udruge koje skupljaju novac za liječenje hrabre djece troše taj isti novac na vlastite dječje radosti i obeshrabruju sve buduće donacije.
Ovdje se skupi novac za liječenje Ene Šarac, ali joj ga se ne isplati jer “ga nikad nije tražila” a direktori udruge jesu tražili pršute.
Ovdje ti pokušavaju privatizirat jajnike i dogovorit da moraš rodit uvijek, čak i ako su te silovali.
Ovdje je silovanje ozbiljan zločin, osim ako je silovatelj zaređen a žrtva maloljetna, onda samo guliš krumpire i ideš u drugu župu.
Ovdje majci koja izgubi teško bolesno dijete s njegovim zadnjim dahom oduzimaju status njegovateljice (i pomoć od 2500 kuna mjesečno), a državna sisica ekipu u Saboru njeguje plaćom još godinu dana nakon prestanka mandata (više od 2500 kuna mjesečno).
Ovdje se ljudi i dalje svađaju tko je gdje bio ’91., dok djeca rođena ’91. sele u Irsku.
Ovdje se (neka) djeca rođena 2013. i dalje uče da mrze četnike, ali ne i da se ne piše ćetnik.
Ovdje ljudi u odijelima svake 4 godine obećavaju rast, a raste jedino konfekcijski broj njihovih odijela.
Ovdje sudac oslobodi frajera koji je silovao maloljetnicu jer nije vikala “NE”, a osudi PSA jer je lajao. Da je vikala “ne”, možda bi i ona dobila kaznu za buku.
Ovdje se od uhićenja rade kazališne predstave, dok oni koji bi trebali bit u zatvoru gledaju predstave u Londonu.
Tu živimo, u državi punoj tumora koje nitko ne liječi.
Zato Ivica i Tomica smiju slobodno metastazirat po raku Republike Hrvatske. Jer ih nitko ne pokušava zaliječit.
Jer je nama domet i dalje na sve to samo stavit ljuti smajli na Facebooku i otić na kavu.
I vikat na konobara sa završenim fakultetom jer je umjesto s hladnim, napravio kavu s toplim mlijekom.
Nije pravosuđe oslobodilo Tomu, mi smo. Pravosuđe je servis naroda koji održava pravdu - onakvu kakvu narod dopušta.
A ako taj isti narod nema muda ni želju za odstranjivanjem tumora koji pogoršavaju ovaj rak države, zašto se svi čudimo kad ono postane krivosuđe?
Zato Tomo smije imat sinkopu, a Ivica novi život u Londonu - jer smo mi sinkopa od naroda.
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!