Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index, Privatna fotografija
ŽULJAJU me leđa. Jel tebe žuljaju dok ovo čitaš? Mene žuljaju dok pišem. I boli me prst. Srednji na lijevoj ruci. Boli me prst jer sam si maloprije odvojila kožu od nokta. To nije najgora bol koju možeš osjetit, ni blizu, al je iritantna, ko papercut ili žvala za koju misliš da je taman zarasla a onda se neočekivano nasmiješ od srca i opet ti puknu usta. Odvojila sam kožu od nokta dok sam otvarala sendvič koji sam si napravila za put. Suh je sendvič, sendviči su uvijek suhi. Osim kad nisu, al tad su često premokri pa ti kapne na majicu. A nisam ni gladna. Uvijek to radim kad putujem - čim se kotači pokrenu, moj mozak se prebaci u mod za hranjenje, čak i ako sam maloprije jela. Jedem jer mi je dosadno. I jer me žuljaju leđa. I jer želim smetnut s uma da me prst sad već lagano peče.
Kad ova kolumna izađe, ja ću taman bit u avionu za doma. S novim grickalicama i starim, nažuljanim leđima. Dva i pol dana u Dubaiu i Abu Dhabiju pa doma. Živcira me Dubai. Nisam još bila, živcira me kao koncept. Pedeset stupnjeva, a ne smiju ti se vidjet ni ramena ni koljena. Još je i Ramazan pa ne smiješ jest u javnosti prije zalaska sunca. Tako kažu. Ni jest, ni pit. Pedeset stupnjeva i ne možeš se samo tako napit vode nego moraš otić u posebno ograđeni dio u shopping centru ili gdje se već to može radit. U shopping centru je 19 stupnjeva. Ponekad 17. Vani je 50. Ak to nije recept za upalu sinusa i ostalih stvari, ne znam šta je. Žuljat će me ta vrućina i sparina, već znam, kao što znam da ću se usaftat ko stara dvanaestica ponedjeljkom oko pola 5, kad svi idu s posla. Znam i da će mi na kraju bit super, ali sad dok putujem se zabavljam stvarima koje bi me mogle žuljat. Sve češće to radim.
Prije tjedan dana me žuljala kiša. Taman u utorak, dan koji sam odabrala za obilaženje računovođe, Pošte i ostalih predivnih stvari koje moraš obilazit kad si sam zadužen za svoje doprinose i ostale namete rezervirane za lubiciranje Todorićevskih impotencija, nebo je odlučilo bit bezobrazno i pljuštat po nedužnom narodu koji samo želi obavit svoje stvari i vratit se doma bez promočenih tenisica i mokrih papira i vrećica.
Počela me žuljat čim sam ju vidjela kroz prozor ujutro i znala sam da će dan bit šugav. Ne samo zbog kiše i promočenih tenisica nego i zbog svađe koja me žuljala od dana prije. Poklala sam se s najljepšim čovjekom kojeg imam u inboxu. Ni prvi ni zadnji put, koljemo se stalno jer je on cola a ja sam mentos. Ne sjećam se više ni razloga kolinja, samo znam da je bilo i da me žuljalo prošli utorak.
Jače nego što me sad žuljaju leđa, a leđa me trenutno žuljaju skoro jače nego što me peče prst.
Indijac koji sjedi pored mene je izuo cipele. Žuljaju me u očima. Uskoro bi mogle i u nosu.
Još 4 i pol sata i slijećemo u Dubai.
Stjuardesa nosi drugi obrok. Ovaj put topli. “Chicken or beef, madam?” Apsolutno me boli briga. Piletina će imat okus po bijeloj spužvi, govedina će imat okus po smeđoj spužvi, plus nisam gladna jer sam maloprije pojela slane kekere iako nisam bila gladna nakon što sam pojela sendvič iako nisam bila gladna. “Chicken, please.”
Peče me prst dok režem bijelu spužvu. Nije fino, hrana u avionu je rijetko fina. Pojest ću, jer nisam gladna.
Još 4 sata i 20 minuta.
Četiri sata i 20 minuta žuljanja.
Kad sam bila mala, na katu ispod mene su živjele dvije susjede. Balkon nasuprot balkona. Identičan stan, identičan pogled. Isti broj djece, isti broj unuka, s muževima na istom radnom mjestu. Obje iz Dalmacije, obje kućanice. Ovu koja je živjela ispod mene, Lijevu, uvijek je nešto žuljalo.
Kad smo bili klinci i igrali se u dvorištu zgrade, Lijeva je svaki dan vikala na nas. Lupala po prozoru. Tjerala nas da idemo negdje drugdje. Moju prijateljicu je jednom pokušala polit vodom dok je stajala ispred zgrade i čekala da siđem. Nismo bili pretjerano glasni ni pretjerano naporni, ali Lijevu smo uvijek žuljali. Ako nismo mi, žuljali su ju psi koji laju, ako nije bilo pasa, žuljale su ju ptice koje su se smjestile na granama oko zgrade, a ako nije bilo ni pasa, ni ptica, ni djece, ni ostalih žuljala, žuljali su ju mirisi. Zimi ju je žuljao miris sarme pa je zvonila po kućama i opominjala ljude da joj sarma smrdi, ljeti ju je žuljala filana ili pečena paprika, u proljeće su ju žuljale prve plahte koje su se šušile na tuđim štrikovima, u jesen lišće koje se tu i tamo znalo naći u zgradi jer bi ga netko unio na cipelama. Žuljalo ju je sve na svijetu.
Za svako rješenje je imala problem, za svako lijepo je našla ružno.
Kao i ja sad dok sjedim u ovom avionu i slažem popis stvari koje me žuljaju ili će me tek žuljat.
Desnu, s druge strane, nije žuljalo ništa. Kad smo bili klinci i igrali se u dvorištu, uvijek nam je veselo mahala s balkona. Ako smo bili glasni, bili smo joj jednako glasni kao i Lijevoj ali ona je odlučila da ju ne žuljamo. Ptice ju isto nisu žuljale jer ih je odlučila slušat kako pjevaju, nisu ju žuljale ni paprike ni sarme, nisu ju žuljale ni plahte iako je iznad sebe imala ženu koja je UVIJEK vješala plahte s kojih se cijedilo. Moglo ju je žuljat ali nije jer je tako odlučila.
Danas ima 80 i kusur godina ali kad ju sretneš na hodniku, imaš osjećaj da pričaš sa studenticom koja je upravo položila zadnji ispit. Kad sretneš Lijevu, jedini osjećaj koji imaš je SIVO.
Četiri sata do slijetanja, razmišljam šta bi na moja nažuljana leđa rekla Desna? I na peckutavi prst i na indijske nogice? I na moje kolinje od prošlog ponedjeljka, koje sam u utorak skombinirala s kišom i odlučila da će danas bit baš šugav dan. Vjerojatno bi mi rekla da sam nezahvalno đubre. Zapravo ne bi, vjerojatno bi i tad pronašla nešto lijepo. To rade te Desne, hodaju i traže šarene točkice u sivom.
Ali činjenica je da sam nezahvalno đubre. Ne samo sad dok sjedim u avionu i vodim mini evidenciju svih stvari koje mogu poć po zlu u Dubaiu. Generalno. Sve češće se uhvatim da tražim sivi filter koji mogu stavit na stvari. To sam naslijedila od tate, njega je isto uvijek nešto žuljalo, on je isto bio Lijevi. Možda se takav rodio. Možda nije. Mislim da se ne rodiš Lijevi ili Desni, mislim da se rodiš neutralan i onda počneš trenirat mozak da ide ulijevo ili udesno.
Kako kaže jedna serenada benda Killswitch engage: “Your destination is a choice within yourself.”
Ili zbrajaš stvari koje te žuljaju, ili zbrajaš stvari zbog kojih si zahvalan.
Potrebna je jednaka količina truda.
Postoje ti neki ljudi koji kažu da svako jutro, čim se probude, prvo u glavi izrecitiraju popis stvari na kojima su zahvalni.
Ja sam se, Lijeva kakva jesam, uvijek smijala tim nekim ljudima. Zašto bi natašte razmišljala o stvarima koje me čine sretnom kad mogu razmišljat o problemima? O gužvama na Pošti i doprinosima. O kiši i mokrim tenisicama. O kolinju.
“Za pametnu ženu si nevjerojatno glupa” - rekao mi je prošli ponedjeljak lijepi čovjek dok smo se klali.
I jesam. Glupa jer sam nezahvalna.
Jedino glupa osoba može sjedit u avionu i tražit loše strane putovanja u Dubai.
Zato bi danas probala prestat bit glupa ako može. I probala bi prestat bit Lijeva. Umjesto da se inatim protiv lijepog, probala bi se zainatit protiv ružnog.
Probala bi prestat zbrajat žuljeve i počet zbrajat stvari na kojima sam zahvalna.
Mislim da ima puno nas koji bi to trebali počet zbrajat takve stvari. Trenirat zahvalnost.
Svako jutro, prije nego što izađem iz kreveta, 3 minute posla. Umjesto “ne valja kiša ne valja sunce na valja toplo ne valja hladno” - ovo tu:
Zahvalna sam što imam posao. I to posao koji mogu radit u avionu.
Zahvalna sam što će mi nakon 50 stupnjeva u Dubaiu naši “toplinski udari” djelovat nježnije.
Zahvalna sam što ću doživjet Dubai u najposebnije vrijeme u koje ga možeš doživjet.
Zahvalna sam što imam nekoliko prijatelja koji će mi uvijek reć ako imam špinat u zubima.
Zahvalna sam na svakoj osobi koja mi se smiješila u lice i pričala ružno iza leđa jer zato još više volim ove prijatelje sa špinatom.
Zahvalna sam što imam mamu koja će mi reć da se dobro obučem kad je zima i da dobro zaključam vrata.
Zahvalna sam i na autocorrectu koji pretvara mamino “skuhala sam sarmu" u “skuhala sam Samobor.”
Zahvalna sam na bratu koji me svaki dan nauči barem jednu novu rijeć.
Zahvalna sam na svakom tko me čita dovoljno dugo da zna da se zajebavam kad napišem “rijeć.”
Zahvalna sam i na onima koji mi samo napišu da sam nepismena kurvetina jer znam da nikad neću bit toliko ljuta na svijet.
Zahvalna sam na svima koji konstruktivno kritiziraju stvari koje radim jer je to osnova za rast.
Zahvalna sam na Antoniji Blaće koja me naučila da ljudima kažem MA NEMOJ čak i kad mi je neugodno i koja mi je rekla MA NEMOJ kad sam se bojala uzet kredit za stan.
Zahvalna sam što imam prijateljicu koja će mi uzet mobitel iz ruke kad u 3 ujutro imam kreativne ideje za poruke.
Zahvalna sam što u mom inboxu živi jedan debily koji me trpi kad sam psihotična, što je češće nego rjeđe.
Zahvalna sam što sam tom debilyu super i kad izgledam ovako.
Zahvalna sam što ne liječi svoju dioptriju očiju i uma.
Zahvalna sam svakome tko je ikad bio ružan u mom smjeru jer sad više volim one koji su lijepi u mom smjeru.
Zahvalna sam što me Ed Sheeran pogledao u oko.
Zahvalna sam onom jednom liku koji mi je prije 6 godina otkazao dejt jer da nije, ne bi na Facebooku vidjela da Matija Babić traži nove ljude za Index.
Zahvalna sam Matiji Babiću što mi je dao priliku iako nije znao ni mene, ni mog strica.
Zahvalna sam Dini koja me natjerala da pišem kolumnu.
Zahvalna sam svakoj osobi koja me ikad vrijeđala, prijetila mi i rugala mi se jer joj nije odgovarao način na koji pišem.
Zahvalna sam na svima koji me čitaju kad im je dobro i koji se svejedno vrate čak i ako im nije bilo dobro.
Zahvalna sam na svakoj osobi koja me sjebala u poslu jer sam zato puno opreznija.
Zahvalna sam što su napokon napravili redizajn onih pudinga koje je prije bilo nemoguće otvorit.
Zahvalna sam što živim u zemlji koja ima najbolju majonezu na svijetu.
Zahvalna sam na svim svojim prijateljima koji rade u IT-u i koji trpe moje sustavno zlostavljanje pitanjima i idejama koje su najčešće loše.
Zahvalna sam na pederušama koje nose ZET-ovci.
Zahvalna sam na svim stvarima koje su me žuljale danas na letu jer da nisu, možda ne bi shvatila da polako postajem Lijeva.
A to znači da bi me za par godina mogao žuljat miris sarme u hodniku.
To nije nešto što se dogodi samo od sebe, to odlučiš svako jutro.
Kod mene je subota, kod tebe je utorak, što znači da ja već tri jutra odlučujem da ću bit Desna.
Moram, ako zbog ničeg drugog, zbog sarme.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree možeš pročitati ovdje!