"IMA li šta novo? Jel se oglasio?". To pitanje mi je Vedran postavljao svaki dan od trenutka kad sam Marku na stolu ostavila onaj list papira. Marko se, naravno, nije oglasio, zapravo, ništa se u njegovom ponašanju nije promijenilo. Kao da uopće nije registrirao moje srce na tom papiru. "Vedrane, nisam to napravila da bih dobila neku reakciju, stvarno nisam. To je više bilo za moj mir. Kakav-takav, ali mir. Morala sam reći svoju stranu pa kud puklo da puklo.", objašnjavala sam dok smo čekali u redu za kino. Naravno da sam se potajno nadala da će se javiti, reći nešto ili barem pokazati na neki način što mu je u glavi, ali znala sam da su šanse male.
Idealan scenarij bi bio da se pojavi na mojim vratima, oprosti mi sve i nakon toga živimo sretni zauvijek. Ali u tom idealnom svijetu ni princeza ne dogovara date s dva frajera tako da nemam koga kriviti za to što sam pokvarila bajku. Nema veze, tješila sam sama sebe, jesam se malo izblamirala, ali vrijedi za čovjeka do kojeg ti je stalo. Nekad daleko u budućnosti, znat ću da sam dala sve od sebe da pokušam popraviti stvari. Dok ta daleka budućnost ne dođe, tu su uvijek pravi prijatelji da te malo lažu ili, kako bi se to lijepo reklo, pruže rame za plakanje i utjehu.
Eva je stigla u zadnji čas i bez pozdrava, onako zadihana, rekla:"Petra, molim te ne okreći se. Molim te." Moš' mislit. Prije nego je uopće završila rečenicu, ja sam se već okrenula u smjeru u kojem nisam trebala. I da sam je barem poslušala. Par metara iza nas u redu za kino, stajao je T. glavom i bradom. Pogledi su nam se sreli istog trenutka. Čim me ugledao, maknuo je ruku s ramena djevojke koja je stajala kraj njega. Skužila sam da je to ona. Koliko god mi je negdje duboko u meni bilo drago da je maknuo ruku s njenog ramena kad me ugledao, toliko je zapravo sve skupa bilo jadno. Nije mi se javio. Bilo mi je jasno da mu je jako neugodno i da je ona skužila da sam to ja. Nešto mu je krenula govoriti, a on je samo šutio. Ona je i dalje pričala, ja sam kao hipnotizirana gledala u njega, a on u pod. Taj trenutak je bio moja mala pobjeda. Došla sam sebi, okrenula im leđa kao da se ništa nije dogodilo i nastavila pričati s Vedranom i Evom.
"Petra, jesi ok? Jebote kako je gadna. I jeste vidjeli koliki joj je trbuh već? Šta rađa blizance?", brbljala je Eva ne bi li prekinula neugodan trenutak. Ali zapravo, bilo je sve ok. Malo me presjeklo kad sam ih ugledala, ali T.-ov pogled, gesta kojom se odmaknuo od nje kad me ugledao i način na koji je izbjegavao moj pogled jasno su mi govorili kako mu je. Svatko plaća kaznu za svoje postupke pa tako i on. I ja.
Jedino žalosno u cijeloj priči je činjenica da dvoje ljudi koji su živjeli zajedno nekoliko godina, planirali svadbu sada stoje u redu za kino udaljeni jedan od drugog svega par metara i prave se da se ne poznaju. Kada smo uzeli karte, još jednom sam se okrenula prema njemu. Vidjela sam da je ona ljuta i da mu i dalje nešto objašnjava, a on samo šuti. Čak mi je bilo malo i žao. Ne znam točno zašto, ali bilo mi ga je žao. I to je bilo dobro. Ljutnja je očito nestala.
"Nemojte sad praviti nikakvu dramu oko ovoga. Da, vidjela sam da nije baš najljepša na svijetu što je svakako dobra stvar za ego, ali ono što je puno važnije je da ja nisam više ljuta. Žao mi ga je u jednu ruku i želim mu sve najbolje. Moje misli su negdje skroz drugo, ok?". Vedran i Eva su samo poslušno kimnuli glavom.
Nakon filma i gomile junk food-a, krenuli smo na tekilu i ples. Došao je i ostatak ekipe i zadnje čega se jasno sjećam je Vedran koji mi se smije dok me neki gospodin u odjelu od svojih 60 + bari u noćnom klubu. Ne sjećam se jasno svega, ali znam da je gospodin bio uporan ali i donekle simpatičan. U jednom trenutku je Vedran došao do mene, poljubio me i odvukao od starog. "Nisi normalna, majke mi. Ne zavlači dedu, srce će mu otkazati." Pogledala sam oko sebe, sve klinke od 20 + u ultra kratkim haljinicama. Ako mu na to srce nije otkazalo, neće ni od mene.
U pola 4 su me prijatelji uspjeli nagovoriti na odlazak. Potkupili su me McDonalds-om. Vedran je inzistirao da me odveze doma da ne bih opet ostala bez vozačke. Kad smo stigli ispred kuće, izgrlila sam ga i izljubila prije nego sam izašla iz automobila. Krenula sam prema ulazu. Mislila sam da mi se priviđa. "Marko? Jesi to ti? Ono u autu je bio samo Vedran, znaš?", počela sam se odmah opravdavati kad sam shvatila da stvarno sjedi na stepenicama pred ulazom. Nasmijao se. Marko se nasmijao. Nisam mogla vjerovati. U glavi mi je bubnjalo, srce mi je lupalo divljački. "Dobro je, bit će dobro. Došao je, to je dobro.", stalno sam ponavljala u glavi.
"Hajmo gore, može?", pitao je i pružio mi ruku. "Idemo.", rekla sam i dodala mu ključ da otključa ulazna vrata.
Prethodne kolumne pogledajte ovdje.