MARKO nije došao na posao cijeli tjedan i nitko nije imao pojma zašto ga nema i kad se vraća. Neizvjesnost me ubijala. Bilo je to pet najdužih dana u mom životu. Trebalo mi je do četvrtka da priznam Vedranu i Evi što sam napravila. "Ti si fakat nekad teški psiho. Ne znam što da ti kažem. Tražiš sranje, stvarno ga tražiš. Nije ni čudno da te izbacio ko psa. Moraš malo stati na loptu Petra.", govorio je Vedran gledajući me u nevjerici. Ok, znam. Kad njega slušam i ja sama sebi zvučim kao osoba zrela za Vrapče. Ali u tom trenutku ludila, ništa i nitko me nije mogao spriječiti. Jurila sam prema katastrofi 100 na sat. I upala u najdublju provaliju na kugli zemaljskoj.
"Ti si stvarno nula od prijatelja!", urlala sam na Vedrana trpajući kolače koje je upravo ispekao, jedan za drugim. "Kako mi to uopće možeš reći? Stalo mu je do mene, znam da je. A to je najvažnije. Smirit će se. I skužit da nisam mislila loše." Toliko sam jadno i neuvjerljivo zvučala da ne bi ni malo dijete uspjela prevariti. Što ako je Vedran stvarno u pravu? Što ako je ono što sam napravila ipak za Marka previše? Što ako, što ako? Odlučila sam prestati s mučenjem. Pa sam do kraja tjedna radila kao mrav, počistila sve ladice na poslu, očistila cijelu kuću, posložila sve cd-ove i knjige po abecedi, pa ih opet izmiješala jer mi se to slaganje po abecedi učinilo totalno glupo. U petak navečer sam čak otišla na nasip trčati. Sama po mraku, moj ipod i ja. I smrzla se ko p. Sve samo da ne mislim na njega.
Taman kad sam došla kući, nazvale su Eva i Klara. Kad su čule gdje sam bila, umrle su od smijeha. Pa sam se počela i sama smijati. I tako sam sama sebi umirala od smijeha. Ali ajde, bolje i to nego da cmoljim po cijele dane. Cure su došle do mene za pola sata. Odmah na vratima sam im objasnila pravila - nema spominjanja Marka. I po prvi put sam se nakon cijelog tjedna muke osjećala dobro. Klara je pričala kako više ništa ne može obući, kako joj se mužić boji spavati s njom, a ona ne misli o ničemu nego o seksu. Iz usta naše čiste Klare, to je zvučalo zaista senzacionalno. "Nema druge, nađi ljubavnika. I nemoj mu govoriti da si trudna, barem prvo vrijeme. Reci da si samo napuhnuta i seksaj se do mile volje.", odvažno je konstatirala Eva. Seks nikad nije bio tema Klarinih razgovora, ona je više tip od ljubavi. Eva i ja smo bile oduševljene promjenama koje je trudnoća donijela sa sobom.
U jednom trenutku je zazvonio telefon. Mislim da je to bio prvi put da nisam skočila i pomislila - Marko! Sad kad malo bolje razmislim, možda bolje da se uopće nisam ni javila. Zvala je mama. "Zlato, moram ti nešto reći. Sjediš?" "Sjedim mama. Ne plaši me, reci šta je.", nervozno sam odgovorila. Uvijek sam mrzila ta njena dramatiziranja i uvode od pola sata. "T. će dobiti dijete i ženi se." I dok je ona objašnjavala kako je do te informacije došla preko Zlatice koja ima vikendicu negdje gdje i roditelji od T.-ove djevojke, a njih dvije su se srele na aerodromu, koja slučajnost, pa su nekako preko stote priče došle do toga, pa mama nije odmah shvatila da je to T., jer ipak Zlaticu nije vidjela sto godina, meni je bubnjalo u glavi. Jebote, prošlo je samo koliko? Dva i pol mjeseca. Tko zna koliko je dugo trudna. "Petra, ništa se nije dogodilo, samo smo razgovarali." Moš' mislit. Razgovarajući joj je napravio i dijete. Mora da su to bili jebeno pametni razgovori.
Eva I Klara su skužile da sam pozelenila. Kad sam im rekla, bile su u šoku. Iskreno, ja sam bila u još većem šoku od njih. Puno većem nego što bih pretpostavila. "Aj nemojmo sad puno o tome, molim vas. Samo večeras ne, sutra ćemo sve u detalje.", molila sam cure. One su nastavile o glupostima, ali ja tu vijest nisam nikako uspijevala izbaciti iz glave. I kao da se odjednom sve vratilo. T., prevara, izdaja, razlaz, otkazivanje vjenčanja. Najgore od svega je bilo dobiti konačnu potvrdu da si ipak bio prevaren. Tko zna kad je počelo, koliko često su se viđali, je li bio s njom svaki put kad je kao morao duže raditi? Je li ona dolazila kad mene nije bilo? Mozak je razvijao priču do u nedogled. Sasvim dovoljno da se ispizdim do kraja.
A što je najgore od svega, osjećala sam se ko zadnja jadnica. Zaručnik me prevario, otkazala sam vjenčanje, Marko me potjerao, i sad T. sretno i veselo nastavlja svoj život dok ja trunem na kauču u petak navečer čekajući nemoguće. Pitam se, gdje je tu božja pravda? Po kojoj logici je njemu toliko dobro, a meni toliko loše? Uh, da mi je sad blizu, oči bih mu iskopala bez da trepnem. Pa neka slijep bude sretan. On i njegova nova zaručnica.
Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.