UNATRAG nekoliko godina poezija je dobila nove dimenzije – iako je se nikada nije moglo staviti u okvire – te su sad i same naznake bilo kakva ograničenja posve izbrisane.
Otprilike kao i s jazzom; nemoguće je slušati/čitati i ne biti fasciniran, iako nam možda nije posve jasno o čemu se radi. Nije neobično saznati da ono što nekoga dira u samu njegovu srž, drugog ostavlja posve hladnim. Kao i spomenuti jazz, poezija se približava samoj suštini umjetnosti kao nečem neuhvatljivom, nečem što ne podnosi strukturu i nametanje pravila. A platforme poput Facebooka i Instagrama nose stihove preko svih fizičkih granica, dolazeći do tako i ljudi koji nikada prije nisu pročitali retka pjesme.
Sa sve većom dominacijom društvenih mreža pojavili su se neki novi ljudi koji svoje misli, ideje i osjećaje izražavaju poetično i u tom izražavanju nalaze istomišljenike i sljedbenike. Prva među njima koja se proslavila bila je Rupi Kaur čija slava ne jenjava, a to samo potvrđuje da ljudi vole ono što piše i pronalaze sebe u tim stihovima.
Atticus je njezin sunarodnjak, i krije se iza imena preko kojeg vrši veliki utjecaj na modernu književnost. Osim nadimka, on se i kao osoba krije iza prave maske, pa se tako o njemu vrlo malo zna. Ne znamo kako izgleda, ali poznato je da je mlađi muškarac rodom iz Kanade koji je dom našao u Kaliforniji, a da je pripovjedač i promatrač svakodnevice života to saznajemo iz njegovih stihova. Slijedom toga što želi biti anoniman dok nam kroz svoju poeziju daje cijeloga sebe uopće nisam imala potrebu za nekim istraživanjem i guglanjem ne bi li negdje u bespućima interneta našla kakav članak o njemu. Sasvim mi je dovoljno ono što piše.
''Pomno motri
magiju koja nastaje
kad se netko
dovoljno opusti
da bude ono što jest.''
''Voli nju divlju'' (engl. Love Her Wild) zbirka je njegovih pjesama i stihova – poezije u svakom obliku –prvobitno objavljenih na Instagramu, a koju obožava vojska od preko milijun sljedbenika. Atticusove riječi se citiraju, dijele, tetoviraju i uživaju diljem svijeta. Ovako u ukoričenoj zbirci njegove pjesme povremeno djeluju kao hrpa nepovezanih misli – vjerujem da možda postižu snažniji efekt u malim Internet-dozama – ali da su lijepe i da on cijelim svojim bićem priča o ljubavi i ženskoj ljepoti, ne može se poreći.
Možda nam baš ponekad trebaju stihovi poput ovih, da nas u užurbanosti života podsjete da treba voljeti. Kako? Onako kako najbolje znamo.
''Ljubav je
bacanje u olujno more
s nadom da će te nečije ruke uhvatiti
znajući da bez tog skoka
postoji samo sigurna
i usamljena obala.''
Ljubitelji visoke književnosti koji stražare na vratima kulture, strogim pogledom provjeravajući koga će pustiti unutra, vjerojatno će, kao što je bilo i s Rupi, pokušati pronaći razne mane i nedosljednosti u stihovima ovog autora, ali njegov put je ucrtan i neće ga biti lako zaustaviti. Onima koji se bez očekivanja uspiju otvoriti eteričnim riječima Atticusa život će makar na trenutak postati ljepšim.