MALO tko još ne zna za svjetski književni fenomen imena Elena Ferrante, kao i za njezin megapopularni književni serijal “Genijalna prijateljica”, čiji četvrti i finalni dio, „Priču o izgubljenoj djevojčici“, čitamo u hrvatskom prijevodu Ane Badurine.
U finalnoj instalaciji, Elena Ferrante pokazala je zašto cijeli svijet bruji o njezinom pisanju, kao i možda zašto je svoj identitet skrivala iza pseudonima. Mediji su požurili otkriti o kome je riječ, no mi, istinski ljubitelji njezina djela zapravo ne trebamo niti znati – mi samo želimo uživati u njezinoj vješto napisanoj riječi.
Posljednji dio fenomenalne tetralogije prati život Lile i Elene u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Kroz krvava politička previranja u sedamdesetima, preko kaotičnih osamdesetih, sve do novog milenija u kojem je Lila odlučila nestati. Raspadi brakova, nove stare ljubavi, poslovni izazovi, neki novi klinci i puni krug koje su najpoznatije prijateljice suvremene književnosti napravile, dočekat će vas na petstotinjak stranica završne priče.
U velikom finalu, prijateljice će donekle zamijeniti uloge – Elena će postati ona buntovna, a Lila ona razumna. No, kako smo već naučili u prethodna tri nastavka, ništa kod ovih dviju sada već zrelih žena nije jednostavno. Veza između protagonistica kroz cijelu je priču istovremeno jačala i bila neobjašnjivo čudna, gotovo ovisnička, dok je negdje u dubini skrivala ono pravo žensko rivalstvo. U “Priči o izgubljenoj djevojčici” ta je veza još izraženija, još čudnija, i ulazi u novu dimenziju ovisnosti. Prijateljstvo kakvo imaju Elena i Lila istovremeno očajnički želimo izbjeći, a opet sve bi dale za jedno takvo u svojim životima.
Njihova veza neminovno će se proširiti na njihovu djecu pa ćemo u konačnici imati jednu novu dimenziju priče, onu koja će nas polako privesti kraju – ili bolje reći početku. Jer kraj je zapravo početak i početak je kraj – trenutak u kojem priča završava u “Priči o izgubljenoj djevojčici” dovest će nas na početak “Genijalne prijateljice” i riješiti misterij Lilinog nestanka u poznim godinama. Naravno, u božanskoj maniri Elene Ferrante, neće nam se otkriti svi detalji, nego samo onako vješto natuknuti, kao što je to bilo i na prethodnih tisuću i pol stranica ove sage. No, nema dvojbe – tu jest kraj. Osjetit ćete ga. Priznat ćete da ste teška srca ispratili Elenu i Lilu sa stranica knjige i da o njima više nećete čitati. No, njihovi životi i njihove priče, ostat će u vama još jako dugo.
Roman koja balansira na tankoj niti između fikcije i dnevničkih zapisa, kronika druge polovice najburnijeg stoljeća u povijesti, prepuna političkih, ekonomskih, socijalnih i osobnih previranja i razvoja, ne može samo tako završiti pa da ju zaboravite za nekoliko dana. Pisanje Elene Ferrante se ne zaboravlja. Jednostavnost njezinih rečenica duboko se kosi s njihovim efektom. Banalnost pripovijedanja maskira stvarnu eksploziju događaja. Kompleksnost pisanja kosi se s jednostavnošću same autorice, koja je, unatoč spekulacijama, odlučila ostati iza zastora. Pustila je da njezino djelo govori za nju i u tome je uspjela.
Saga o prijateljstvu s prljavih napuljskih ulica iz 1950-ih godina veličanstveno je djelo suvremene književnosti i povijesni zapis o vremenu za koje kroz par desetljeća više neće biti živućih svjedoka. “Genijalna prijateljica” prekrasna je priča i vrijedna ostavština jedne od ikona književnosti modernog doba. “Priča o izgubljenoj djevojčici” zaokružuje tu ostavštinu na maestralan način.