Foto: Guliver Image/Getty Images
MIRJANA LUČIĆ-BARONI... Što reći? Godinama pratim vijesti o toj ženi. Još otkad je bila mlada tenisačica koju je tata pripremao da postane velika pobjednica. Klasična hrvatska priča.
Ambiciozni otac, ignorancija sustava koji nijemo promatra razvoj, čekajući uspjeh... Sve normalno i predvidivo i onda... Vijest da je tata zapravo primitivni zlostavljač koji batinama tjera mladu curu na trening, tuče je nakon poraza, šamara po turnirima, sve je promijenila.
Ostao sam u šoku kada sam vidio da je dobar dio javnosti stao na njegovu stranu. Kao: "mala je nezahvalna, laže da je tuče, sve je to podvala". Mirjana je pobjegla, daleko i od tate i od takvih komentara.
Negdje daleko u tišini, započela je mukotrpan život sportašice koja želi nastaviti raditi ono što voli i dokazati i sebi i ostalima. Povremeno su stizale vijesti o nekim manjim pobjedama, udaji i pokušajima povratka, ali nitko nije vjerovao.
Zaboravljena od svih, vjerovala je samo Mikica i njen tim. Vratila se na način na koji se niti jedna tenisačica u povijesti nije vratila, nakon 16 godina. Osvojila je bitan turnir, pobijedivši jednu od najboljih.
Što se mene tiče, Mirjana je pobjednica i bez ovog naslova u Kanadi. Ona je pobjednica, jer je mačističkom svijetu tata-zlostavljača pokazala da je njihovo ludilo zapravo samo smetnja i da se bez njih, uz stručno vodstvo, može i bolje.
Pobijedila je, jer je pokazala jednoj zadrtoj sredini koja je stala na stranu "ćaće" da griješi i da je svaka njena suza vijednija od svih predrasuda s kojima se susrela. Ovo je samo šlag na tortu njene pobjede. Divim joj se i želim da nastavi. Svaki novi dan na Touru, nova je pobjeda!
>>> Komentar prenosimo uz dopuštenje autora, novinara HRT-a Saše Kosanovića