Foto: Guliver Image/Getty Images
IVO ŠUŠAK. Nema boljeg sugovornika pred utakmicu Dinamo Zagreb - Dinamo Tbilisi od šefa omladinske škole zagrebačkog Dinama, te bivšeg trenera Dinama Tbilisi i izbornika Gruzije.
Imenjaci i prvaci Hrvatske i Gruzije, od 20:45 na Maksimiru igraju prvu utakmicu trećeg pretkola Lige prvaka.
Gruzijski prvak velika je nepoznanica. Momčad sastavljena od uglavnom domaćih igrača i pojačana s nekoliko anonimnih stranaca, barem na papiru, ne bi trebala biti pretežak protivnik za igrače Cice Kranjčara..
Šušku je Gruzija drugi dom i zna sve o svim segmentima života tamo, ne samo nogometnim:
''Iz Gruzije sam se vratio 2004., no i dalje sam u stalnoj komunikaciji s ljudima tamo i imam poprilično dobar uvid i trenutačna zbivanja u tamošnjem nogometu. Međutim, ako mi dopustite, volio bih naglasiti kako je Gruzija nogometna nacija. Povijest Dinama iz Tbilisija nešto je prekrasno. Nema puno klubova koji se mogu pohvaliti s tako slavnom prošlošću. Osvojili su Kup kupova, bili su dva puta prvaci Sovjetskog Saveza i dva su puta bili osvajači sovjetskog Kupa. Za usporedbu, to vam je kao da je Vardar dva puta bio prvak Jugoslavije i osvajač europskog kupa.
Gruzijci su izuzetno talentirani nogometaši, a tu tezu potvrđuje još jedna činjenica osim ovih rezultata Dinama.
''Nikad nije bilo moćnog SSSR-a bez gruzijskih igrača''
Nikad nije bilo moćne sovjetske reprezentacije, ako u njoj nije bilo četiri, pet Gruzijaca. Legendarni tercet Givi Chokheli, Zaur Kaloev i Mikheil Meskhi, bio je jedan od nosivih stupova SSSR-a kad su 1960. osvojili naslov prvaka Europe, a čak četvorica Gruzijaca - David Kipiani, Ramaz Shengelia, Aleksandre Chivadze i Ramaz Shengelia izabrani su kao igrači godine u Sovjetskom Savezu. Mnogi od njih znali su biti i kapetani sovjetske nacionalne vrste. Ipak, kao možda najveći gruzijski igrač svih vremena nameće se legendarni Slava Metreveli, igrač koji je bio jedan od najboljih u sovjetskom timu koji je bio četvrti na SP u Engleskoj 1966.
I nakon raspada Sovjetskog saveza Gruzija je imala dobrih igrača. Kakha Kaladze je bio dugo vremena standardni igrač šampionskog Milana, zatim trag u Europi ostavili su i Shota Arveladze, Dinamov krvnik Temuri Ketsbaia i Jaba Kankava te još neki drugi igrači, međutim, šteta što nikad nisu napravili neki veći rezultat otkako su postali samostalna država, a za to postoji niz razloga'', kazao nam je Šušak na početku razgovora, pa je pokušao detektirati te razloge:
''Gruzija proživljava ono što se dešava svim zemljama nakon sloma Istočnog bloka. Talentirani dječaci od 12, 13 godina odvode se po bijelome svijetu, za sitniš, a tamo bez da im se pruži prava prilika propadaju. Tamo su samo broj i nije teško zaključiti kako ta priča uglavnom završava. Na žalost po gruzijski nogomet, niti Dinamo, a ni reprezentacija, više nisu ni blizu nekadašnjim rezultatima. Iz vlastitog iskustva kažem vam da se oni dive nama Hrvatima kad je nogomet u pitanju. Tu smo negdje po broju stanovnika, a oni od osamostaljenja nikad nisu bili ni blizu da se plasiraju na neko veliko natjecanje, dok je Hrvatska stalan sudionik najvećih nogometnih smotri'', kazao nam je Šušak, a onda je dodao nešto jako zanimljivo:
''Hrvatska je prošla rat, no mi smo svoje odmetnute krajeve relativno brzo stavili pod kontrolu, no kod njih je situacija još jako neugodna. Problem s Osetijom i Abhazijom kod njih traje dvadeset godina i taj politički problem jedan od ključnih uzroka pada sporta, a posebno nogometa u Gruziji.''
Šušak je u Gruziji živio i radio tri sezone i prepun je dojmova.
''Gruzija je prekrasna zemlja, a Gruzijci su izuzetno topao i osjećan narod. Mislim je taj njihov senzibilan karakter i posvećenost domu i obitelji jedan od faktora zbog čega propadaju kad se maknu iz domovine. Ipak, vratio bih se na nogomet. Zagrebački Dinamo je favorit, ali bilo bi opasno podcijeniti Gruzijce. Možda nisu jaki kao nekad, ali daleko od toga da ne znaju igrati.''
Na posljednjem Euru svjedočili smo debaklu Rusije i Ukrajine. Zbog čega je nogomet na prostorima nekad moćnog Sovjetskog Saveza dotaknuo samo dno?
''Osnovni problem ruskog i ukrajinskog nogometa stravično je velik broj stranaca u klubovima. Obje lige su zaista jake, međutim te klubove nose masno plaćena strana pojačanja, uglavnom iz Brazila, a domaći mladi igrači uglavnom priliku ne dobivaju. Međutim, taj problem nije vidljiv samo na istoku. Vidjeli ste kako je Engleska odigrala Euro, a kod njih također glavne role u klubovima drže skupa strana pojačanja. Svjedočio sam iz prve ruke, čim se u Gruziji pojavi jedan talentiran mladi igrač, u trenutku se oko njega sjate kao lešinari brojni menadžeri i taj dječak praktički čim pređe granicu propadne.''
Danas Dinamo Tbilisi vlada Gruzijom zahvaljujući Romanu Pipii, 50-godišnjem oligarhu, dobrotvoru i vlasniku kluba, koji se obogatio na proizvodnji kukuruza, no isti taj Pipia ozbiljno se uhvatio Dinama. Uložio je ogromna sredstva u trening-kamp i školu nogometa kako bi Dinamo stvarao igrače kao što su velikani iz prošlosti, a potpuno je rekonstruirana i Boris Paichadze Dinamo Arena, koja je lani bila domaćinom Europskog superkupa između Barcelone i Seville. Poznajete li vlasnika Dinama i koliko njegov angažman može biti dobar za gruzijski nogomet?
''Kad sam bio u Dinamu, tamo je bio jedan drugi, puno veći oligarh od Pipije, i puno opasnija zvjerka, Badri Patarkatsishvili, koji je dolaskom na vlast Putina morao pobjeći iz Rusije. Patarkatsishvili je bio veliki prijatelj Berezovskog i ostalih ruskih tajkuna. Inače, Patarkatsishvili nije bio neki veliki ljubitelj nogometa, više ga je zanimala estrada, no kad je morao prebjeći u Gruziju, jer mu je u Rusiji život bio na kocki, u Ministarstvu unutrašnjih poslova rečeno mu je da mu nitko neće praviti probleme, da će dobiti sve potrebne papire, ali da mora preuzeti Dinamo. Kad sam došao u Dinamo 2002. surađivao sam s njim i moram priznati da je na mene ostavio jako ugodan dojam. Jedino, čovjek nije volio nogomet. Nažalost, misterioznom smrću umire u Londonu 2008., čim se pokušao u Gruziji ozbiljnije baviti politikom.
Patarkatsishvili nije bio zadovoljan ljudima koji su vodili klub. Bilo je tu prevara svake vrste i čovjek je jednostavno prestao obilno financirati Dinamo, više je to bilo karitativno i Dinamo je nekoliko godina gotovo pa životario na rubu. Dolaskom Pipija, Dinamo se počeo dizati. Posljednji put sam bio u Tbilisiju 2011. na proslavi 30 godina od osvajanja Kupa kupova i baš tad je nekako on počeo ulagati sve više u klub. Tada je počela adaptacija za svjetske pojmove vrhunskog kampa te rekonstrukcija stadiona, koji danas izgleda kao svemirski brod za hrvatske stadione. Kad sam ja došao u Gruziju, Dinamo je imao dva profesionalna liječnika i četiri masera. Danas se za igrače brine cijela armija dobro plaćenih ljudi. Dinamo je danas jako dobro organiziran klub i po mom mišljenju, ako se nešto dramatično ne promijeni, iz godine u godine bit će sve jači.''
Ipak, rekli ste da je za vas Dinamo, ali onaj zagrebački, favorit?
''Tako je. Nažalost, večeras neće igrati Pjaca, no i bez njega Modri su iskusnija i na papiru puno jača momčad. Cicina ekipa ima nekoliko reprezentativaca, što Hrvatske, što drugih zemalja, dok Tbilisi igra isključivo na pogon domaćih snaga i stranaca sumnjive kvalitete. Ne znam kako će Tbilisi izgledati za koju godinu, ali mislim da je sad ipak slabiji od našeg prvaka.
Međutim ponavljam, neće biti lako. Rekao sam se Gruzija nikad nije plasirala na neko veliko natjecanje, no recite mi, kad ih je itko razbio? Nikad. Sjetite se samo kako smo mi prošli s njima u kvalifikacijama za Euro 2012. Tamo smo izgubili, a kako smo dobili u Splitu nakon onog preokreta, ni danas mi nije jasno. Gruzijci znaju igrati nogomet, vole nogomet i Modri ova dva dvoboja trebaju shvatiti ozbiljno ako misle dalje.''