UOČI jedne od onih silnih Dinamovih skupština u zadnjih par godina, ne sjećam se više koje, sjedio sam s kolegama za stolom. Prebrojavali smo skupštinare, pokušavali shvatiti koliko ih je potrebno za kvorum, tko će koga podržati, tko će se pojaviti, a tko neće. U svom tom ludilu, onako iz očaja, pitao sam na glas: "Jebote, hoće li ovo ikad postati normalan klub?"
Desetljeća borbi
To sam si pitanje, uz par klasičnih egzistencijalnih, u životu postavio valjda tisuću puta. Otkad znam za sebe i otkad ga pratim, Dinamo nije bio normalan klub. Od početka devedesetih, kad sam bio dijete, pa do danas, Bad Blue Boysi su se borili protiv nečega ili nekoga u Maksimiru. Prvo protiv Franje Tuđmana i Zlatka Canjuge, onda prvi put za povratak Dinama, potom protiv Zdravka Mamića i sad, drugi put, za povratak Dinama.
"Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost", parola je s kojom su Boysi ulazili u borbe, a ni u jednoj od njih nitko im nije davao previše šanse. U svim tim borbama bili su ugnjetavani, napadani, zatvarani i proglašavani šačicom huligana. Oni koji nisu shvaćali njihovu borbu uživali su u titulama prvaka i igranju Lige prvaka pred dvije ili tri tisuće ljudi.
Istovremeno su u nebesa dizali Zdravka Mamića, koji je Dinamu, osim petnaestak milijuna eura, ukrao srce i dušu. Kome to nije jasno, taj ne razumije zašto je jučerašnji dan povijesni. Milijune Dinamu vjerojatno nitko neće vratiti, ali želim vjerovati da su mu jučer vratili srce i dušu.
Plakali su od sreće
Nikoga od novih skupštinara i novih članova Izvršnog odbora ne poznajem osobno da bih rekao da su oni pravi ljudi za Dinamo. Iskreno, ne znam ni je li Zajec pravi izbor za predsjednika kluba. Ali znam prepoznati emociju u ljudima, a one se teško mogu sakriti ili odglumiti. Nakon što je Zajec dobio izbore skupštinari s liste Dinamovo proljeće plakali su od sreće u loži Maksimir.
Kad su se kasnije svi našli u Maxi Pubu ispod Juga, grlili su se, vrtjeli su runde i, barem meni, nisu izgledali kao ljudi koji su u ovu priču ušli iz nekog osobnog interesa. U zraku se osjetila "dinamovština" koju su razbudili Boysi ispod Zapada, burno slaveći svoju najveću pobjedu.
U razgovoru s novim Dinamovim ljudima dobije se dojam da je riječ o stručnjacima, uspješnim biznismenima i ljudima koji imaju silnu energiju i volju napraviti nešto za Dinamo. No, puno vremena za neke velike proslave nemaju jer se već danas moraju baciti u novu borbu - s problemima, a njih je previše.
Dinamo je u financijskim dubiozama; godinama nema sportskog direktora niti jasnu sportsku viziju. Dinamo nema ni stadion. Na njima je ogromna odgovornost jer su u ruke dobili sustav koji godišnje troši 60 milijuna eura. Proljećari uvjeravaju da za sve imaju ljude i rješenje te da klub kreće u novom, pravom smjeru.
U glavama nekih navijača ovo je pobjeda ulice
Je li sve tako krasno, pokazat će vrijeme, i to vrlo brzo. Jedno je pisati izborne programe, a drugo ih je pretočiti u rezultate. Jedno je boriti se za demokraciju u klubu, a drugo je održati je na životu.
U glavama brojnih Dinamovih navijača ovo je pobjeda "ulice" koja preuzima vlast u klubu i tjera ga u grob. Proljećari će morati puno bolje komunicirati od svojih prethodnika, jer samo tako će sa sebe skinuti tu etiketu. Ne smiju razočarati, a šansu koju su dobili ne smiju propustiti.
Nadam se da su naučili na silnim greškama bivše vlasti. Nadam se da se, kad dođu novi izbori, neće služiti spletkama i potezima koje smo u Skupštini gledali svih ovih godina. Nadam se da su svjesni kolika su od njih očekivanja i koliko je sve ovo veće od njih samih.
Nadam se i da imaju odgovor na pitanje s početka teksta.