DRAGO ĆOSIĆ napokon je dobio otkaz na HRT-u. Iako povod nisu bile njegove komentatorske sposobnosti, ovo je izvrsna vijest za hrvatsku javnu scenu - konačno, izgleda, počinje isušivanje sportskog dijela HRT-a od zastarjelog i ulizivačkog kadra, koji gledatelje zatupljuje, umjesto da ih educira.
Jugoškola komentiranja
Drago Ćosić jedan je od posljednjih istinskih pripadnika jugoškole komentiranja, pravca kojem je osnovna zadaća, kako i priliči komunističkoj zemlji, pronaći i jasno detektirati sve unutarnje i vanjske neprijatelje naših naroda i narodnosti. U sportskom kontekstu najčešće se radi o sucima pa smo tako desetljećima bili izloženi patetičnim izljevima domoljubne frustracije prema podlim švedskim, njemačkim, slovenskim, ganskim, meksičkim i inim sucima koji su se urotili protiv Hrvatske u ama baš svakom sportu. Posebno se taj štih osjetio za vrijeme odlučujućih utakmica rukometnih završnica, kada bi stupanj bjesomučnog prekapanja po sudačkim odlukama dojadio i onim najstrpljivijim među nama. Pritom su postojale i jasne razlike u verbalizaciji viđenog – ako je prekršaj napravio suparnik, tada se radilo o "opasnom i grubom startu". S druge strane, ako je prekršaj napravio hrvatski igrač, onda je jednostavno "sudac vidio prekršaj". A popunjavanje repertoara pričom o sudačkim zavjerama ima samo jednu, jasnu i istinsku namjeru - sakriti manjak razumijevanja onog što se odvija na terenu. Od Drage Ćosića niste mogli čuti u kakvoj se formaciji suparnik brani, koliko je kompaktna hrvatska zona ili koje linije dodavanja nudi razvoj utakmice kao moguće rješenje problema koji nastaju na terenu. Ali Drago Ćosić to nikada nije htio shvatiti i naučiti. Jednostavno, za opstanak na državnoj sisi kompetentnost nikad nije bila uvjet.
Za milijardu kuna godišnje dobili smo nekontrolirano i unaprijed smišljeno arlaukanje
Dragu Ćosića, istini za volju, ni najveći fanovi nisu cijenili zbog bogatog sportskog znanja, lucidnosti ili nepogrešive dikcije. Njegov forte uvijek je bila galama, "nagli" proboj emocija kada bi, imitirajući južnoameričke komentatore, nekontroliranim arlaukanjem nastojao "pojačati" patriotski naboj koji je izazvala neka situacija na terenu. Sve te snimke postale su legendarne, ali spektar njegovih izljeva bio je uistinu širok – od iskrenih proloma emocija do patetičnih i unaprijed smišljenih mantri koje su banalnom rimom ili krajnjom neduhovitošću bile savršeno sposobne "ubiti trenutak". "Hasta la vista, Croatia semifinalista" samo je jedan primjer kafanskog humora i iskazivanja nadmoći kroz podlijeganje najnižim ljudskim strastima, koje plemeniti sportski trenutak i pobjedu pretvaraju u seljački izraz dominacije kroz degradiranje suparnika po nekoj njegovoj specifičnosti. I sasvim je okej kad to rade navijači. Ali nije kad to radi komentator. Čak je i to ponekad sasvim okej, ali ako to radi komentator zaposlen na privatnoj televiziji koji uvijek odgovara svojem poslodavcu ostvarenim rezultatima. Ali kad takav diskurs nameće servis za koji građani godišnje plaćaju milijardu kuna harača, tada imamo ozbiljan problem.
Sluga svih sustava
Ono što je potpisniku ovih redaka oduvijek smetalo kod Ćosića je njegova dvojna ličnost. Volio se pokazivati kao narodni čovjek, s kojim se svatko s iskrenom radošću u srcu zbog uspjeha neke hrvatske reprezentacije mogao poistovjetiti u trenucima najvećeg slavlja. Silno se trudio pokazati da je jedan od nas. S druge strane, svjestan one da "pognutu glavu sablja ne sječe", dodvoravao se svakom moćniku hrvatskog sporta, bez obzira na to koliko je dotični zla nanio svojim djelovanjem. Nikad nije propitkivao i prokazivao – kako i priliči radniku HRT-a, kao servisa dominantne partije, uvijek je bio vjeran vojnik. Smješkao se Igoru Štimcu kad je isti taj narod bio bijesan zbog najodvratnijeg miraza u povijesti hrvatskog sporta. Grlio se i cerekao s Canjugom u vremenima kad je "običnim ljudima" nasilno nametnuto ime najdražeg im kluba. Čačiću je pristupao s najvećim poštovanjem bez ikakve ograde, a prvi je stao u red kad je počelo nacionalno cipelarenje odavno palog izbornika. Gobac, Mamić, Šuker, Tuđman, likovi i sustavi su se mijenjali, ali Dragina "neutralnost" po jedinom istinski bitnom novinarskom i ljudskom kriteriju ostala je postojana. Čovjek za sve sustave i čovjek sustava, a ne naroda.
Njegova propast u malom je propast HRT-a
I konačno, njegov otkaz tek malim dijelom predstavlja pročišćavanje HRT-ovog kadra od uhljeba sumnjivog morala koji su godinama na sceni i truju javni prostor vlastitom nekompetentnošću. Sama ideja o postojanju nacionalne televizije koju ste dužni podržavati i nemate nikakvu opciju "iskopčati se" iz njenih aktivnosti na pola je puta između Orwella i nekadašnjih komunističkih propagandnih kanala. A činjenica da taj isti servis godinama plasira kadar koji je dobar vojak svakog sustava, a istovremeno je apsolutno neupućen u materiju koju "predaje", govori o propasti bolesnog projekta "nacionalne televizije". Jer Ćosić, kao i brojni drugi komentatori, jednostavno nema ekonomski motiv biti kvalitetniji komentator, bolji poznavatelj sporta ili kritičniji novinar. Oni ne odgovaraju nikome, baš kao ni HRT – za njih tržišni zakoni ne vrijede, a eventualne neuspjehe će opet plaćati i krpati narod, isti onaj koji je godinama prisiljen slušati njihov teror i monopol nad istinom hrvatskog sporta koja to nije. Ovo je možda otvorilo prostor za nove, mlade komentatore koji su dosad nezasluženo živjeli u sjeni isluženih "zvijezda", što je velika prilika za sportski segment HRT-a. Hrvatski medijski prostor danas je barem malo manje zagađen nego prije par dana.