HNS TV: Zašto Barcelona može, a Šuker ne bi smio

Foto: Hina
 
NOGOMETN televizija koja funkcionira tako da obuhvaća kompletnu djelatnost nekog kolektiva već postoji i nije nova ideja. Imaju je svi najveći svjetski klubovi, pa čak i poneki manji. Vrlo ćete tako lako doći do programa koji nudi bilo Barca TV, United TV ili Chelsea TV. Njihova ideja u osnovi je slična onoj koja stoji iza Hrvatske nogometne televizije. Na tim se televizijama vrte treninzi, utakmice mlađih selekcija, prijateljske utakmice, razgovori s trenerima, igračima i analize utakmice, pa čak i pogled iz navijačkog kuta te različite improvizirane studijske emisije. Sve je dakle tu kako bi se navijačima i simpatizerima kluba pružio puni pogled i bliskost sa svlačionicom te kako bi svi imali dojam da su uključeni.
 
Nešto slično, samo na razini nacionalnog pogona, htio bi napraviti i HNS. Iako nemaju pravo na kvalifikacijske utakmice reprezentacije, na toj bi se televiziji (vjerojatno) vrtile prijateljske utakmice, utakmice mlađih i ženskih selekcija, futsal reprezentacije pa čak i utakmice nižih HNL-ova. Dakle, model (iako ima poneke razlike) u osnovi je vrlo sličan. Tako iz HNS vjerojatno računaju da će popularizirati širu sliku nogometa te svekolikoj javnosti pokazati i onaj dio nogometa koji ne žele gledati svi, već samo oni zagriženiji fanovi. Koliko je takvih teško je reći, ali lako je pretpostaviti kako ih je daleko manje od onih koji gledanje reprezentacijskog nogometa ograničavaju na seniorsku mušku A-selekciju.
 
Što je najveći problem?
 
Dodatni je problem što HNS nije medijska kuća. HNS među svojim zaposlenicima ima ljude zadužene za selekciju i treniranje, organizaciju natjecanja, suđenje, logistika, administraciju i sve ostalo, ali imaju samo jednog čovjeka koji ima značajno iskustvo rada u medijima, a to je njihov glasnogovornik Tomislav Pacak. Ali čak niti on nema iskustva što se televizije tiče. Dakle, ulaskom u ovaj projekt ušli bi u zonu u kojoj nemaju niti znanja, niti ljudi niti prethodnog iskustva niti bilo čega što bi mogao biti temelj pokretanja ovakvog projekta. Jedino što zasad znamo je da se šuška kako je uključen Ivica Blažičko te da je Mila Horvat otišla s HRT-a.
 
A organizirati Tv pogon doista nije jednostavno. Jer ako doista želite imati svoju televiziju, onda minimum kojeg morate imati su ljudi koji će odrađivati novinarski posao (s terena, u studiju, na Internetu, na društvenim mrežama), ljude koji će odrađivati tehnički posao (tehničare tona i zvuka, kamermane, vozače, , mobilne ekipe na terenu (s kombijima i opremom), svu potrebnu opremu, kao i zadovoljene zahtjevne uvjete što se studijskog dijela tiče. Nešto se od toga može outsourcati, pa se tako može unajmiti neka streamerska ekipa koje će odraditi snimanje i montažu, ali osnova hladnog pogona - kako po pitanju novinara tako i po pitanju tehnike - mora biti osigurana, organizirana i plaćena. To košta (kao i outsourcing), a za ambiciozan projekt poput ovog vjerojatno (odoka pregledano) i nekoliko milijuna eura godišnje.
 
Zašto se onda klubovima to isplati?
 
Istina je, kada su pokretali svoje televizije i najveći su se klubovi na svijetu našli u sličnoj poziciji. Pokretali su dio proizvodnje o kojem prethodno nisu imali nikakvog znanja. To su znanje morali uvesti izvana te organizirati jedan kompletno novi segment kluba koji funkcionira po potpuno drugačijim pravilima od vođenja primarnog posla vezanog uz organizaciju nogometnog kolektiva. Nakon dugo vremena i početnih nespretnosti, u tome su i uspjeli. Ali razlozi zbog kojima se takav pothvat isplati klubovima kakvi su Barcelona i Manchester United jasno sugeriraju kako se nešto slično potpuno ne isplati HNS-u.
 
Za početak, veliki nogometni klubovi sada imaju već svjetsku bazu obožavatelja. Kada se pogleda koliko ih samo ljudi prati preko tri najveća socijalna medija, uglavnom je riječ o desecima milijuna. A to je samo mlađa populacija.
 
Dakle, kako bi što širili svoju bazu pratitelja ili onima koji su već vezani uz klub davali dojam kako su vrata stalno otvorena i kako navijač uvijek može imati dostupno sve što ga zanima, veliki klubovi ne koriste samo socijalne mreže i svoje web-stranice, nego imaju i svoju televiziju, koja upotpunjuje paket ponude za svakog navijača ili simpatizera. Što je klub popularniji, što je prisutniji, to će se više rekvizita prodavati diljem svijeta, što je konačni cilj ovakvih poduhvata. Možda se u Španjolskoj ili Kataloniji doista svi mediji mahnito bave Barcelonom, ali tako nije u New Yorku, Tokiju ili Zagrebu. Da su klubovi tako ostali vezani primarno uz lokalne baze, televizija im ne bi bila potrebna. Ali nisu.
 
Stoga, navijači Barcelone ili Reala koji žive u SAD-u, Kini ili Hrvatskoj mogu jednako tako biti na treningu kao i oni koji žive u Barceloni, mogu jednako tako biti uključeni u sve segmente kluba te steći dojam kako doista žive uz svoju omiljenu momčad. Ako imaju taj dojam, prije će i kupiti neki od klupskih rekvizita, a i baza navijača će se puno lakše rasti.
 
Zašto se ista pravila ne mogu primjeniti na Hrvatsku?
 
Za početak, svaki klub ima svoj postojani dnevni ritam. Igrači su svaki dan na treninzima, kamp je uvijek pun kako mlađih kategorija tako i igrača A-momčadi i uvijek se nešto događa. Svi koji su dio kluba ujedno su i zaposlenici kluba te njihov dnevni posao nije samo igranje i treniranje, nego je vezan i uz klupske promotivne aktivnosti, pa tako i televiziju. Dakle, svi igrači cijelo vrijeme stoje na raspolaganju, kao i svi drugi klupski resursi. U Hrvatskoj reprezentaciji nije tako. Niti ona posjeduje neki svoj dnevni ritam, niti su igrači njezini zaposlenici, osim ako nije ideja kao primarni produkt ove televizije snimati humoresku ‘Ured’ samo s zaposlenicima HNS-a. Koliko god to imalo određene draži, teško da je ideja ove televizije.
 
Također, Hrvatska nema globalnu navijačku bazu. Njezine društvene mreže nisu preplavljene navijačima iz Kine, Singapura i SAD-a koji samo čekaju kako postati dio priče nečega što je više ‘od tek samo kluba’. Niti će ta tržišta ikad biti zanimljiva HNS-a, niti se HNS ponaša kao da upravlja klubom koji želi izgraditi svjetsku bazu navijača. Niti se treba tako ponašati. U slučaju HNS-a, ideja počiva na tome da se na tržištu koje je gotovo isključivo pa nacionalno potiče praćenje sporta koji je ionako iznimno zastupljen u medijima (pa čak i njegove margine poput mlađih kategorija) te vrlo praćen. Drugi nacionalni savezi, osim čileanskog, to također sve znaju. Baš zbog toga, što redom - 
 
1. ne mogu pokazivati kvalifikacijske utakmice i najbolje ligaške utakmice
2. nemaju dnevni ritam događanja i aktivnosti
3. ne ponašaju se kao klub koji gradi globalnu bazu navijača
4. ne žele graditi biznis o kojem ništa ne znaju i u kojem će vjerojatno samo gubiti novac 
 
- niti jedan vanjski savez ne upušta se u avanturu osnivanja svoje televizije. I onda je doista pravo pitanje - što to Šuker vidi, a nitko drugi ne vidi?
 
Zašto onda Hrvatska nogometna televizija?
 
Spekulirajući, jedino do čega se ovdje može doći je potreba za kontrolom informacija. Svojim dosadašnjim ponašanjem, HNS pokazuje vrlo jasne znakove samo dodatnog zatvaranja u svoje redove i minimalne tolerancije prema bilo kakvoj kritici, bila ona medijska ili neka druga. Također, potpuni su imuni na sudske procese koji se vode protiv njihovih najistaknutijih članova. Lako je zamisliti zašto bi jedna takva organizacija željela osnovati svoju televiziju koja bi služila kao svojevrsni ‘đingl svega dobrog’ što i kako HNS radi i ne bi bila ništa drugo nego promotivni materijal same matrice.
 
Spremni su to platili koliko god je potrebno, pa čak i (vjerojatno) bez ikakvog razrađenog poslovnog plana. Jer teško je u takvoj zbrci i programu koji bi nudio neredoviti trećerazredni sadržaj pronaći metodu kojom bi se financijski održavala relativno skupa redakcija. Ono što je pak moguće je sakupiti nekoliko poena nabrzinu. Tako Davor Šuker može sebe na putu prema nekom tijelu u Fifi predstaviti kao inovatora koji je donio nacionalno nogomet u svaki hrvatski dom i šopao ga i onima koji ga nisu gladni. Ivica Blažičko može dodati novu crticu svom CV-u, a možda i sam sebi odrediti veličinu plaće, a slično može napraviti i Mila Horvat, koja se vjerojatno (ako/kada situacija kolabira) može vratiti na HRT. Iz te perspektive, svi su na dobitku (osim onih koji će na kraju to morati platiti), pa što onda ne pokrenuti ovakvo nešto?!
 
* Tekst prenosimo u suradnji s portalom Tribina.hr



 

Pročitajte više