NAKON četiri brončane medalje na europskim prvenstvima, najbolja hrvatska judašica Barbara Matić (29) konačno je uzela zlato. Bolje mjesto i vrijeme nije mogla izabrati, u zagrebačkoj Areni podržala ju je domaća publika i to samo nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara u Parizu.
Sad je cilj olimpijska medalja, za koju je Barbara već imala dvije šanse. Splićanka s Pujanki, koja je između baleta i juda odabrala borilački sport, od osnovne škole niže sjajne rezultate. Dvaput je bila i svjetska prvakinja, a ove godine ima već četiri pobjede na turnirima. Nakon europskog trijumfa lakše se ozlijedila, no, kako kaže, nastup u Parizu nije upitan zbog te ozljede.
Rekla si da moraš na magnet. O kakvoj se ozljedi radi, kakva su predviđanja?
Da, ozlijedila sam lijevi palac ovaj put, nakon što sam prije toga ozlijedila desni. Ali nastavljam trenirati po nekom programu koji mi neće utjecati na oporavak. Spremam se za Olimpijske igre u Parizu normalno.
Koliko su učestale ozljede u tvom sportu, moraš li se dugo oporavljati nakon svakog natjecanja?
Ne moram baš nakon svakog natjecanja. Osim ako se ne dogodi neka ozljeda, onda si treba uzeti vremena za oporavak. Srećom, nisam još kroz karijeru zaradila neku jako tešku ili kroničnu ozljedu da bih morala dulje pauzirati.
Zlato na Europskom prvenstvu ti je jedan od najvećih uspjeha u karijeri. Kako se osjećaš sad kad su se dojmovi slegli?
Bilo je emotivno. Imam četiri bronce s europskih prvenstava i do prvenstva u Zagrebu nikako nisam mogla ući u finale. Ako sam morala čekati da to finale i zlato budu doma, neka. Publika je bila fenomenalna, došli su me moji prijatelji i obitelj podržati. Želim im zahvaliti. Predivno je bilo osvojiti prvo seniorsko europsko zlato na domaćem terenu.
Rekla si da ti je pritisak bio veći u polufinalu, nego u finalu...
Pritisak je bio veći upravo jer nikad nisam stigla do finala Europskog prvenstva. A i u polufinalu je bila protivnica koja mi najmanje odgovara. Razmišljala sam da ću, ako izgubim, opet morati u borbu za broncu. Iako, na ovo Europsko sam išla bez pritiska rezultata jer su mi glavni cilj ove godine Olimpijske igre.
Iskreno, ne bih bila jako razočarana da nisam osvojila zlato. U finalu sam se najviše borila za publiku, da ih ne iznevjerim. Sebi ne stavljam veliki pritisak ni na Svjetskom prvenstvu koje dolazi ni na Olimpijskim igrama. Moja želja je osvojiti medalju u Parizu, ali zadovoljna sam svime što sam dosad ostvarila u karijeri. Tako da nemam što biti tužna.
Lara Cvjetko je isto pokazala da je sadašnjost i budućnost hrvatskog juda. U kakvim ste odnosima, daješ li joj savjete i što misliš, dokle može dogurati u karijeri?
Lara je mlađa od mene sedam godina i već ima seniorsku europsku i svjetsku medalju, tako da se od nje dosta očekuje. Naš odnos je odličan. Kolegice smo i prijateljice. Podržavamo se, navijamo jedna za drugu.
Nakon pobjede, djeca su se htjela fotografirati s tobom. Osjećaš li da su tvoji rezultati nešto veće od samo osobnih uspjeha? Kako je biti uzor, netko u koga se ugledaju djevojke koje treniraju judo? Osjećaš li odgovornost?
Pa ne bih rekla da je to neka prevelika odgovornost. Imponira, drago mi je bilo vidjeti svu tu djecu kako se vesele skupa s nama. To je jedan motiv više za mene. Predivan je osjećaj znati da si nekome uzor, da se na neki način ugleda na tebe.
Tvoja karijera je već sad sjajna, no nedostaje joj medalja s Olimpijskih igara. Jesu li, po tebi, medalje s Olimpijskih igara ipak malo vrjednije od svih ostalih?
Za Olimpijske igre se treba kvalificirati. To je prestižno natjecanje, samo elita dolazi. Koliko ima ljudi koji strašno puno treniraju pa se ne uspiju kvalificirati. Osvojiti tu medalju je posebno jer su Olimpijske igre svake četiri godine.
Svjetska i europska prvenstva su svake godine i to su jako važna natjecanja na koje uvijek ideš sa željom da osvojiš medalju. Ali znamo da su Olimpijske igre vrh svega.
Bila si već dvaput na Olimpijskim igrama - u Riju 2016. i u Tokiju 2021. Kakva su ti iskustva s tih natjecanja?
U Riju nisam bila potpuno spremna fizički. Vratila sam se nakon ozljede. Nedostajalo mi je tamo i iskustva, a nisam imala baš ni sportske sreće. Uvukao mi se i neki strah... Ispala sam u prvom kolu i bila jako razočarana. No nisam dala da me to demotivira, gledala sam to kao na neko iskustvo na koje ću moći nadograđivati bolje rezultate.
U Tokiju mi je bilo žao jer sam ušla u borbu za medalje, ali nisam osvojila. Malo mi je nedostajalo do te medalje. Ušla sam na natjecanje kao favorit i svjetska prvakinja. Moram priznati da mi je bilo teško nakon Tokija. Tad sam se odlučila posvetiti osvajanju medalje u Parizu.
Rekla sam si da ne trebam između Tokija i Pariza osvojiti nijednu medalju. Samo neka bude medalja s Olimpijskih igara. No rezultati su puno bolji od toga. Ove godine imam pet medalja u pet natjecanja - četiri zlata i jednu broncu.
Osim samog natjecanja, kruže priče da se u olimpijskim selima dosta partija nakon što sportaši odrade svoje obaveze. Jesi li to proživjela?
Mislim da u Riju nisam mogla doživjeti to iskustvo kako treba. Iskreno, partyja nisam vidjela jer sam nakon dva dana išla doma. Bila sam premlada i sama, nitko nije išao od hrvatskih judaša na te Olimpijske igre.
U Tokiju smo bile nas tri, ali nije bilo publike ni druženja zbog korone. Nadam se da će ovaj put konačno biti dobra atmosfera i ekipa. Možda bi moglo doći i nešto ljudi iz Hrvatske. Mislim da ću sad doživjeti prave Olimpijske igre i sve što one donose.
Počela si se baviti judom još na početku osnovne škole? Što te drži ovoliko dugo u tom sportu?
U početku su to bili rezultati, kasnije sam zavoljela to, judo je postao moj način života. Sad ne bih mogla zamisliti svoj život bez sporta. Ne znam što bih radila. Imala sam sad par dana slobodno i bilo mi je to čudno ništa ne raditi. Motivacije mi ne nedostaje, imam dobre rezultate i samo idem dalje kako bih ostvarila još nešto više.
Jesi li u nekom trenutku svoje karijere pomislila odustati od juda?
Imala sam u nekim tinejdžerskim godina takvih trenutaka, u kojima mi je bilo jako teško. Zaredalo mi se puno ozljeda, npr. kad sam ozlijedila koljeno i morala sam se oporavljati četiri mjeseca. Nisam išla na operaciju tad. Da jesam, mislim da se ne bih vratila. Srećom, sve je dobro završilo. Bilo je trenutaka kad mi je bilo jako teško, ali nisam odustajala.
Rijetki znaju da se u Splitu svjetske i europske medalje kuju u atomskom skloništu, koje je preuređeno u dvoranu za judo.
Tako je. Počela sam trenirati u atomskom skloništu i još sam u njemu. Samo smo se preselili iz jednog u drugo. Počela sam trenirati u prvom razredu osnovne škole. Tad su mi treneri bili Vlado i Slavko Preradović. Njih dvojica su došli na jedan sat tjelesnog i pokazali nam kakav je to sport.
Mislim da ne postoji na splitskim Pujankama jedno dijete koje nije bilo na treningu juda. Bilo je to ili balet. Išli su na judo svi iz mog razreda i puno djece iz kvarta. Bilo mi je odlično zbog druženja, a onda su krenula i natjecanja i medalje. Vlado je ostao i danas moj trener, a Renato Šunjerga je kondicijski. Slavko je ostao trenirati mlađe uzraste, nije htio seniore.
Kako komentiraš činjenicu da u zadnje vrijeme hrvatskom judu većinu sjajnih rezultata donose sportašice s juga Hrvatske?
Mislim da se dogodila jedna smjena generacija. Većinom rezultate nose klubovi iz Splita, Dubrovnika i Pule. Zagreb i Slavonija slabije su zastupljeni. Lara Cvjetko je sad isto došla iz Zagreba u Split.
Ali rijetko tko je u mogućnosti sad zbog trenera doći iz jednog grada u drugi. Mislim da ne može uvijek biti dobrih rezultata svugdje. Možda za koju godinu u Zagrebu krenu rezultati na bolje, a Split počne kaskati. Vidjet ćemo.
Koji ti je prvi veliki rezultat na koji si ponosna?
Pa ponosna sam na sve svoje rezultate, ne znam koji bih sad izdvojila kao najposebniji.
Tvom ocu nije bilo baš lako pustiti te da ideš na prve turnire...
Nije on imao ništa protiv juda, samo mu nije bilo baš drago pustiti me samu. Bila sam drugi osnovne. Bilo je problema, mama je morala nagovarati tatu da me pusti. Onda sam osvojila zlato pa više nije bilo problema.
Tvoja sestra je također bila vrlo uspješna judašica.
Tako je, Brigita je bila svjetska juniorska prvakinja, kao i ja. Trenirale smo zajedno, ali nije više u judu jer je zatrudnjela, a i sad je opet trudna. Nakon toga joj se bilo teško vratiti u sport. Ona sad vodi vrtićku judo grupu.
Ženama je teže ostvariti sportsku karijeru. Nekad moraju odabrati hoće li biti majke ili uspješne sportašice...
Upravo zbog trudnoće neke žene završavaju ranije svoje karijere. Neke bi se htjele ostvariti kao majke. Možda se i mogu vratiti sportu ako rode dok su mlađe. Ali ako, recimo, zatrudne s 30 godina ili više, puno im je teže vratiti se na natjecanja nakon dvije godine bez treninga.
Muškarci treniraju dok ih zdravlje služi. Nema baš ni žena koje su trenerice. Na primjer, ja bih se htjela nakon karijere ostvariti kao majka. Ali mogu postati trenerica tek kad bi mi dijete malo poraslo. No i to bi opet značilo da bih na neki način morala zanemariti muža i dijete. Općenito, mislim da su muškarci upravo zbog toga na nekim višim pozicijama u poslovnom svijetu.
Kako ste početke tvoje karijere financijski iznijeli ti i tvoji roditelji? Općenito, treba li dosta ulagati u djecu koja treniraju judo?
Nažalost, trebaju. Judo nije baš popularan sport, u odnosu na ostale. Ja prva, s ovakvim rezultatima, nemam nijednog sponzora. Bilo nam je teško financirati to, a sad je sve još i skuplje. Roditelj treba ulagati u dijete. Tek se negdje u kadetima se mogu dobiti neke stipendijice i pomoć o HOO-a. Tako da je u početku teško. Kimono nije jeftin i dijete ga brzo preraste. Treba se žrtvovati.
Općenito, judo je sport u kojem nema puno novca...
U usporedbi s ostalim sportovima, u judu nema puno novca. Nama je problem što se na grand prixevima nagrade dobiju samo ako osvojite neko od prva tri mjesta. Netko tko ne osvaja konstantno medalje, puno mu je financijski teže jer imamo stipendije i živimo od toga.
Je li bilo teško pronaći sparing partnere? Jeste li sparirali s dječacima?
Kad smo bili mlađi, bilo je puno lakše pronaći sparing partnerice jer ima puno djece u klubu. Ja imam samo Karlu Prodan u klubu, imam još dvije-tri juniorke s kojima mogu trenirati. To nije dovoljno. I zato nekad treniramo s klubom iz Solina, gdje imam Laru, s kojom mogu sparirati.
Često odemo i na kampove, gdje se mogu odraditi borbeni treninzi. Na primjer, u Francuskoj i Njemačkoj to nije slučaj. Oni imaju po 20 cura u kategoriji. Nas nema toliko da se svi skupimo. Nama je normalno na treninzima ponekad sparirati s muškarcima.
Mogu sparirati s nekim malo lakšim juniorom, recimo, ali senior moje kategorije bi mi ipak bio previše. Muški i ženski judo nije isti. Muškarci su čvršći i jači, a žene fleksibilnije. Osjeti se razlika. Iako, ima cura koje rade takozvani muški judo, idu više na snagu, čvrstinu i kontakt.
Jesi išla u kakve judo kampove kao dijete? Kakvo ti je to bilo iskustvo?
Kod sam bila mlađa, nije tih kampova bilo toliko kao danas. Imali smo neke izlete organizirane s klubom. Bilo je to više kao neko druženje, igre, treniranje... Obično su to kombinacije zabave i treniranja. Ne mora to biti baš preozbiljno, ipak se tu radi o djeci.
Jesi li bila kad u Kodokanu, hramu japanskog juda?
Bila sam, ali turistički. Nikad nisam tamo trenirala. Svidjelo mi se. Ima puno dvorana na puno katova. Točno se znaju pravila ponašanja, sve je po P.S.-u. Inače su Japanci poznati po točnosti i disciplini.
Koja je razlika između japanske škole juda, europske i naše? Vidimo da Francuzi i Nizozemci ostvaruju dobre rezultate u zadnje vrijeme.
Nikad nisam bila na pripremama u Japanu. Znam da su tamo drugačiji treninzi nego kod nas, ali ne znam sad pojedinosti. Sam pristup treningu i natjecanju u judu razlikuje se od kluba do kluba i tu kod nas, a kamoli neće od države do države. Svaka moja protivnica ima drugačiji gard i drugačije se bori.
Navikle smo na to. Teško je reći je li neka škola bolja ili lošija, jednostavno svatko stavlja naglasak na nešto drugo. Francuzi su velesila u judu već dugo, ulažu puno i rezultati se vide. Pobijedili su Japan na ekipnom prvenstvu. Kod muškaraca je tu i Rusija. U mojoj kategoriji su dobre još dvije Nizozemke, Grkinja i Austrijanka. Nas par se stalno rotiramo na postoljima po turnirima.
A gdje je Hrvatska među tim judo silama?
Hrvatska bi se mogla nazvati velesilom jer smo Lara i ja u kategoriji do 70 kilograma, ali mislim da nismo još na razini Francuske i Japana. Ali dolazimo. Imamo dvije cure do 63 kilograma koje konkuriraju za Olimpijske igre.
Imamo dvije cure u kategoriji do 78 kilograma te u još nekim kategorijama. Imamo cura koje konkuriraju, prije sam bila samo ja i još dvoje-troje ljudi. A sad nas ima. Povećala se konkurencija kod nas zadnjih godina, vidi se napredak.
Jesi li se u djetinjstvu susrela s predrasudama jer se baviš borilačkim sportom? Ako da, kako si se nosila s tim?
Ma nije, nekad su mi znali reći nešto u stilu 'ti treniraš judo, tebe se treba paziti'. Ali ništa više od toga. Klasika, uvijek isto.
Mnogi borci u svim sportovima kažu da su odrasli na borilačkim filmovima, jesi li i ti?
Pa gledala sam, ali ništa posebno. Potezi koje izvode glumci u tim filmovima nisu baš slični potezima u judu. Možda jedino su na mene utjecali motivacijski.
Misliš li da bi se mogla snaći u nekom drugom borilačkom sportu kao što je taekwondo, hrvanje, MMA ili boks?
Nisam. Premekana sam ja za MMA. Tu treba biti krvnički nastrojen. Mogu gledati taj sport, ali mislim da se ne bih mogla boriti. Jednostavno se ne vidim u tome.
Osim juda, koji te još sportovi zanimaju?
Pratim i nogomet, Ligu prvaka, Hajduk i tako.. Baš sam gledala Hajduk kako je izgubio protiv Varaždina. Kako su igrali, muka mi je bila, ali lako je nama govorit... Volim Hajduk, odem nekad na Poljud na utakmicu, ali rijetko jer me uglavnom nema u Splitu.
Završila si pet godina fakulteta elektrotehnike, jesi li se ikad bavila time i planiraš li se baviti u budućnosti? Je li te strah da ćeš zaboraviti ono što si naučila na fakultetu?
Bilo je dosta teško iskombinirati turnire, treninge i ispite. Nekad sam morala žrtvovati jedno da bih otišla na drugo. Nekad sam se znala dogovoriti s profesorima, nekad bih gubila rokove zbog juda. Bitno je biti iskren i organiziran. Bilo je naporno, ali sve ima svoje čari.
Vratila bih se ja na faks, ne bi mi to bio problem. Nikad nisam radila u struci jer mislim da nema poslodavca koji bi me pustio da toliko izostajem zbog juda. Često me nema doma. Ne znam više sjećam li se Ohmovog zakona. Iskreno, ne vidim se u struci nakon 30 godina bavljenja judom.
Uz faks sam završila dva semestra pedagoškog smjera u Osijeku jer bih radije predavala matematiku od petog do osmog razreda. Nekad kad sam slobodna, držim instrukcije iz matematike i fizike. To mi je kao neki dodatni posao. Položila sam to kako bih se mogla zaposliti za stalno nekad u budućnosti.
Onda mi se svi rugaju što sam završila tako težak fakultet da bih radila u prosvjeti. Ali ja kažem da nema veze. Htjela bih na neki način i ostati u sportu. Vidjet ćemo. Mi sportaši smo marljivi, radišni, uporni, mi brzo pohvatamo sve eventualne zaostatke.
Znala si reći da ti je pizza slaba točka. Koliko si možeš dozvoliti uživanje u hrani i malo manje sportskom životu?
Postoje neki periodi kad se mogu opustiti, ali treba naći balans. Navikla sam se živjeti zdravo. Kad dva dana jedem nezdravu hranu, moje tijelo to osjeti i na neki način odbija takvu prehranu. Volim jesti, ponekad i previše, ali prije turnira jako pazim na ishranu i kilažu. Nakon turnira se volimo svi nekad počastiti. Istina je, pizzu uvijek mogu pojesti.
Morate li skidati puno kilograma pred turnire? U usporedbi s, recimo, MMA borcima ili boksačima koji se dehidriraju kako bi prošli vagu?
Mi ne skidamo toliko kilograma kao i oni jer imamo često turnire. Boksači i ostali borci znaju skinuti i po 20-30 kila. Mi možda od tri do pet kila, po potrebi, možda muškarci koju kilu više i to je to.
Ako baš trebamo, dehidriramo se, ali pokušavamo bez toga jer imamo u istom danu po 4-5 borbi i ne smiješ si dozvoliti da se osjećaš umorno. Ali i u judu su zabranjene te ekstremne metode dehidriranja, prije svega jer su nezdrave.
Misliš li da ljudi koji se bave borilačkim sportovima moraju biti agresivci?
Ne moraju karakterno biti agresivci. Često ljudi koji su preagresivni ni ne mogu to kanalizirati kroz sport pa im je onda još i teže. Dobro je biti agresivan u borbi, ali ne u svakodnevnom životu. Sebe ne smatram agresivnom osobom, kao ni svoje kolege sportaše.
Judo je plemenit sport koji ima određena pravila ponašanja. Ako ih se osoba ne može držati, vrlo brzo odustane od juda. Rekla bih da ti treba samo malo te agresije i ludila. Previše nikako nije dobro.
Ovako, u ponudi su ti koncerti Aleksandre Prijović, Thompsona, Doris Dragović, Vojko i Grše. Na koji bi išla?
Iskreno, na sve. Doslovno sve slušam. Znam sve Thompsonove pjesme, a znam i dosta od Aleksandre Prijović jer je ona sad hit. Opet, ne možeš biti iz Splita i ne slušati Doris Dragović, a i Grše je sad jako popularan, svi ga znaju. Evo, 90 posto pjesama od svih ovih izvođača znam.
Možeš li živjeti od juda? Može li netko manje uspješan od tebe živjeti od juda? Kakav je utjecaj društvenih mreža na tu zaradu, može li se tako pridobiti neki sponzor ili slično?
Mislim da danas to funkcionira tako da moraš ići od vrata do vrata i tražiti sponzore. Neki imaju neke agencije koje im to rade. Meni je to malo glupo. Radije bih da me netko primijeti i želi mi pomoći. Znam da je influenserski svijet takav da doslovno moliš da ti netko nešto da. Ali ja nisam taj đir. Možda je u meni problem. Možda bih imala sponzora da sam malo pitala okolo.
Kakva je država prema vama judašicama, imate li sve uvjete koji su vam potrebni? Što bi moglo biti bolje?
Judo je olimpijski sport. Ima jednaka prava i pravila kao i svi ostali sportovi. Nama su rezultati sve bolji i mislim da se i proračun time podiže. Napredujemo kao ekipa iz dana u dan - natjecatelji i savez. Mislim da država to dobro podržava. Iskreno, ne miješam se puno u financije. Sportaši su veliki promotori države i mislim da je u cilju ulagati u nas.
Boriš li se za još nešto više osim za medalje, neki društveni cilj?
Htjela bih samo ispromovirati što više judo kao sport. Da ljudi za njega čuju i da postane što popularniji kod nas.
Jesi li politički aktivna, jesi li glasala na izborima?
Nisam jer nisam bila u Hrvatskoj. Izašla bih na izbore da sam bila u Hrvatskoj. Inače nisam politički aktivna, nisam ni u jednoj stranci. Imam neko svoje mišljenje, ali ne želim ga nametati javno.
Kako će izgledati sad tvoj život do Olimpijskih igara?
Imamo Svjetsko prvenstvo krajem svibnja, koje je meni upitno zbog ove ozljede palca. Oporavit ću se, ali pitanje je koliko ću i kako uspjeti trenirati. Nakon toga idu ful gas pripreme za Olimpijske igre. Bit će kampovi u Poreču i u Španjolskoj, gdje ćemo imati sparing partnere. Trener je to sve isplanirao pa ću ja kako on kaže. Imat ćemo nekih 12-13 treninga tjedno.
Jesi li razmišljala o kraju karijere i dokad se ovime želiš baviti?
Pariz će sigurno biti prekretnica. Vidjet ćemo kakav će biti rezultat. Sigurno ću uzeti neku pauzu da vidim hoće li mi nedostajati judo i želim li nastaviti.
Želiš li nešto poručiti mladim judašicama i judašima?
Poručila bih im da rade to iz ljubavi i da bez rada, truda i odricanja nema ničeg. Neće uvijek biti lako, ali sport ima toliko lijepih trenutaka da se sve ružne stvari zaborave. Bitno je da se gušta i da se da sve od sebe.
Ovaj razgovor vođen je prije odluke da Barbara Matić neće ići na Svjetsko prvenstvo zbog ozljede.