DOMAGOJ VIDA u središtu je pozornosti, ali ne zbog svoje igre. Nezasluženo. Vida nije svjetska stoperska klasa. Nije najbolji stoper u reprezentaciji, nije najveći talent ni vođa. Ali on je dobri duh reprezentacije, obrambeni Olić ove generacije kojeg je gotovo nemoguće ne simpatizirati.
Upao iz trećeg plana
Godinama je glavna snaga hrvatske reprezentacije počivala, izuzmemo li poziciju lijevog bočnog igrača, na obrani. Kovač, Tudor, Šimunić, Ćorluka i Schildenfeld su, svaki u svojoj generaciji, bili među najkonstantnijim igračima. Odjednom, Hrvatska je upala u rupu. Lovren se borio s vjetrenjačama u obliku francusko-engleskih tabloida i osobnih životnih poteza i izgledao je daleko od igrača kakav je danas. Šifu je biologija sustigla u tolikom kapacitetu da je postao teretan i za HNL, a Ćorluka je na sličnom putu. Jednostavno, moderni nogomet teško trpi spore igrače, posebno na stoperskim pozicijama u ekipama koje moraju napadati s visokom zadnjom linijom. Nesretne 2010. godine Vida je debitirao za reprezentaciju, ali za to je bio zaslužan transfer u Leverkusen iz kojeg se ekspresno vratio u Hrvatsku, ovog puta Dinamo. Uskakao je kao zamjena kad god je trebalo, ali sve do kvalifikacija za Euro nitko ga nije smatrao stalnim članom udarne postave. A jednom kad je to mjesto ugrabio, nije ga imao namjeru predati.
Mister 100 %
Vida je jedini igrač koji u proteklim kvalifikacijama nije propustio ni minute igre za reprezentaciju. Igrao ili ne igrao u klubu, za njega nije bilo izgubljene lopte, umora, ozljede ili nespremnosti. Imao je na tom putu i grešaka i kikseva i slabih partija, ali nikad nije teren napuštao pognute glave. Svaku utakmicu dao je najviše što je imao od sebe. Ima nešto u modernom slavonskom klanu njega, Olića i Mandžukića, neki fajterski duh i stav zbog kojih ih izbornici trpe i kad igraju slabo, jer znaju da će im se to kad-tad vratiti. Kada bismo vratili film četiri godine unazad i očekivanja od pojedinih igrača, nitko nema bolji omjer između onog što se od njih očekivalo i onoga što se od njega dobilo.
Danas je u polufinalu Svjetskog prvenstva jer je borac, a ne talent
Vida je tehnički limitiran stoper usporedimo li ga s konkurencijom u svjetskom vrhu. Nije najbolji ni u skoku, ni u čitanju igre, niti u brzini, niti u defenzivnoj 1 na 1 igri. Pa ipak, neizostavan je za ovu ekipu. Njegova borbenost i srčanost nemaju granica. I kao što su se navijači nekoć hvatali za glavu gledajući Olićeve neuspješne imitacije bicikla, nerijetko će isti efekt prouzročiti i Vida. Da bi već u idućem napadu stavio kopačku na suparničku glavu, spasio gol i podsjetio nas zašto je zasluženo tu gdje je. Njegove avanture na desnom beku često djeluju kao neuspjeli eksperiment, ali Vida ni ne igra beka zato što je u tome savršen. Igra ga jer bi i branio ako treba. Nikad nije birao suparnike ni utakmice i nikad se nije predavao. Ni poslije sedmice od Lyona, ni poslije drakonske Mamićeve kazne zbog pive, ni kada su svi mislili da je on apsolutni višak. U najvećoj utakmici hrvatske reprezentacije u 20 godina, peti izvođač penala nije bio ni kvalitetniji Lovren, niti Mandžukić koji je u karijeri dao 200 golova, ni iskusniji i svježiji Ćorluka ni moćni Ante Rebić. Za muda se uhvatio baš Vida i odmah se vidjelo da neće promašiti. Presrčan je da se prepadne trenutka i preodlučan da šutira slabo. Pojavio se prije toga i u produžetku, a pojavio se i u 98. minuti utakmice između Dinama i Ludogoretsa kada je klubu iz Maksimira prijetio kolaps i propast u slučaju ispadanja. U ekipi koja ima odlične igrače, ali je bila siromašnima fajterima i đilkošima, Vida je idealan fit.
Dobri duh reprezentacije
Vida je omiljen među navijačima jer im je najsličniji. Za razliku od super zvijezda za kojima vrište tribine Bernabeua i San Sira, a svaki strani medij njihov dodir lopte doživljava čistim zlatom, Vida je apsolutno jednak danas kao i prije kada smo ga prije desetak godina prvi put vidjeli u dresu Osijeka. Isti prostodušan dječak s blesavim osmijehom od uha do uha, lošom frizurom, jednostavan i skroman. Vida nije nogometaš kojeg taj status odvaja od ostatka svijeta, Vida je čovjek iz naroda koji je ostao njegovim dijelom i nakon što je uspio. Ima boljih, atraktivnijih i kompletnijih igrača, ali nitko nije tako srčan, prostodušan i iskren. Domagoj Vida možda nije vođa ove generacije, ali njen dobri duh, tip kojeg svatko voli vidjeti i koji se pojavi kad god ga trebate.