VIŠE od četvrt stoljeća, još od 1998. godine, bivši hrvatski košarkaš Danko Cvjetićanin dio je NBA lige. Kao skaut, odnosno koordinator za europski skauting, radio je 12 godina za Philadelphia 76erse, a posljednjih 14 proveo je u istoj ulozi u New Jersey/Brooklyn Netsima. I dok bi većini ljudi to bio vrhunac karijere, on se još kao igrač naosvajao najvećih klupskih i reprezentativnih trofeja.
S Cibonom je postao europski prvak 1986. i osvajač Kupa pobjednika kupova godinu dana kasnije. S reprezentacijom Jugoslavije od 1986. do 1988. osvojio je svjetsku i europsku broncu te olimpijsko srebro, a onda od 1992. do 1994. isto ponovio s Hrvatskom, samo malo drukčijim redoslijedom.
S Draženom Petrovićem činio je najubojitiji bekovski tandem u Jugoslaviji i puno šire, a godinama je prisilno, ali uspješno igrao na poziciji razigravača, iako je prirodno šuter. Njegov transfer u Cibonu iz Partizana, u kojem je igrao jer se kao dijete s obitelji odselio u Beograd, bio je jedan od najkontroverznijih u povijesti jugokošarke.
Nakon igračke karijere, osim po radu u NBA ligi, isticao se i kao jedan od predvodnika Generacije 92 koja je svojedobno neuspješno pokušala preuzeti vodstvo Hrvatskog košarkaškog saveza, jer je godinama ranije upozoravao da njegov voljeni sport u našoj zemlji nezaustavljivo i nepovratno ide nizbrdo.
Sa 60 godina bliži se profesionalnoj mirovini, ali još dugo namjerava ostati aktivan u svijetu košarke, makar kroz kamp za djecu Basketball Adventure, koji ove godine prvi put organizira u istarskom Novigradu, i to u dva termina - od 16. do 22. lipnja i od 6. do 12. srpnja - u kojima će s drugim poznatim hrvatskim trenerima podučavati klince svom slavnom šutu, raznim košarkaškim tehnikama, ali i profesionalnom pristupu igri.
U više od dva i pol sata razgovora Cvjetićanin je objasnio ideju iza tog kampa, ali i govorio o svim fazama svoje bogate karijere, kako igračke tako i skautske. Prisjetio se godina u Partizanu i velikog utjecaja trenera Duška Vujoševića, zloglasnog transfera u Cibonu, igranja uz Dražena Petrovića i bez njega na EP-u 1993., nekoliko dana nakon njegove pogibije.
Otkrio je kako je ušao u svijet NBA lige i ispričao kako izgleda život međunarodnog skauta, usporedio ga s filmskim hitom Hustle s Adamom Sandlerom, objasnio što su najvažnije zadaće skauta danas u odnosu na ranije i kako uopće teče proces draftiranja igrača.
Govorio je i o aktualnostima, stanju u hrvatskoj košarci otkako su je preuzeli prvo njegovi bivši suigrači Stojko Vranković i Dino Rađa, kojima posebno zamjera jednu stvar, a zatim aktualna garnitura, koja je za izbornika postavila Josipa Sesara, čiji su ga rad i rezultati zasad ugodno iznenadili i za kojeg vjeruje da bi uspješno ukomponirao Bojana Bogdanovića u sastav, što prijašnji izbornici nisu uspijevali.
Kako ste odlučili pokrenuti kamp?
Kamp je pokušaj da iskoristim znanje koje imam zajedno s kolegom i velikim košarkaškim entuzijastom Miroslavom Nađom, koji živi u Novigradu. Želja je da okupimo klince, učinimo ih sretnima tih sedam dana, pokažemo u tom kratkom periodu što je profesionalni odnos prema radu, ulaganje u rad, disciplinu. Imat ćemo raznolike sadržaje, neće to biti profesionalni kamp koji se bazira na vrhunskom radu i predavanjima, nego će biti i opuštene atmosfere s nekoliko izleta, recimo u akvapark.
Drago mi je da sam u tome i da postoji šansa da se djecu uvjeri u postulate koje sam kroz sportski život primjenjivao. U Istri nema previše kampova, a Novigrad ima izvrsnu dvoranu, koja je moderna i nova, u njoj je igrala i naša košarkaška reprezentacija. Ukopana je u zemlju i klimatizirana, uvjeti su jako dobri.
Andrej Tesla je trener s iskustvom, puno je radio s mladima, s dosta poznatih igrača, ima metodiku koja je primjenjiva na sve uzraste, sviđa mi se njegova filozofija igre. Danijel Lutz je također poznat po tome da voli raditi s mladima, bit će to dosta dobra kombinacija. Namjeravamo da se kamp tradicionalno održava svake godine, ali prva godina je najteža.
Znači li to da imate trenerskih ambicija?
Nekad sam ih imao. Još dok sam igrao, imao sam trenerski pogled na košarku, zadnjih pet godina karijere sam često na terenu razmišljao kao trener. Imao sam mir koji mi je dozvoljavao da košarku ne gledam samo kao igrač nego da vidim i koje akcije funkcioniraju. Imam trenerski štih u sebi i dobro sam ga koristio svih ovih godina u skautingu.
Sad nemam ambiciju da budem trener, prekasno je za tako nešto, ali kao savjetnik, pogotovo u šuterskom dijelu, koji mi je bio uža specijalnost, mogu puno dati, pokazati, objasniti.
No, bili ste dvije godine trener mlađih kategorija u Ciboni, radili s generacijom Tomislava Zubčića, Leona Radoševića... Kako je do toga došlo?
Tada Cibona nije ništa osvajala u mlađim uzrastima, bili smo treći u državi. Radili smo 2-3 puta dnevno, prije i poslije škole, napravili smo program kakav vjerojatno više nigdje ne postoji, a iz današnje perspektive vidim da je to sad teško ostvarivo jer vrijede neka druga pravila.
Što reći o današnjoj Ciboni?
U hrvatskoj i europskoj košarci ključno je kod svakog planiranja ekipe da budeš financijski stabilan, inače ćeš naići na toliko pravila koja nećeš moći preskočiti jer su sva pravila usko vezana za financije. Ne možeš ni dovesti ni zadržati igrača bez novca. Tko god je na čelu nekog našeg kluba, mora se suočiti s problemom financija.
Mislim da pokušavaju promijeniti pravni status kluba i postati dioničko društvo kako bi spriječili stečaj, tada će moći dovesti ulagače koji će znati na čemu su, kamo i na što ide njihov novac. Vjerujem da će u tome uspjeti, ali žalosno je vidjeti da je Cibona izgubila kompetitivni naboj i utopila se u prosječnosti. Nadam se da će za nekoliko godina biti drukčije.
Dojam je da su ljudi, navijači, odustali od Cibone.
Ima tu istine. Cibona nikad nije imala one prave, lojalne, vječne navijače koji su s njom u dobru i zlu. Zadar ima takve navijače, oni su uvijek tu. Cibonine navijače treba probuditi. Od Grada se više ne može računati na onakvu vrstu financijske pomoći kao nekad i mislim da će posvuda u Hrvatskoj biti teško slagati jake ekipe klubovima koji nemaju privatnog vlasnika zbog europskih zakona i regulativa. Onaj tko u Hrvatskoj pod ovakvim uvjetima uspije napraviti rezultat, to je čudo neviđeno.
U Srbiji vladaju potpuno drukčija pravila, tamo je sport poput religije, opsjednuti su rezultatom, kompetitivnošću Zvezde i Partizana, ulaže se ogroman novac, u rangu najboljih euroligaških klubova. To je apsolutno nespojivo s hrvatskom pričom, ne samo po mentalitetu nego i po načinu na koji funkcionira društvo u Srbiji prema sportu.
Ako Srbija uđe u Europsku uniju, neće moći više tako funkcionirati, nego će tražiti privatne sponzore koji su također opsjednuti rivalitetom Partizana i Zvezde. A kod nas to ne postoji. Imali smo Tedeschija koji je otišao iz Hrvatske, on je spojio ugodno s korisnim, Cedevita je sigurno njegov marketinški, ne samo sportski projekt. Treba se zapitati zašto je otišao.
U Hrvatskoj postoji užasno puno paralelnih problema, od Saveza, trenera, novca, rada s mladima... Jasmin Repeša pokušava posložiti neka pravila i napraviti pomak, ali ne vidi se u kojem smjeru hrvatska košarka ide.
Bili ste u Generaciji 92 koja je pokušala preuzeti Savez od pokojnog Danka Radića, bilo je poslije drugih garnitura... Koje su razlike u njihovom djelovanju?
Dosta naivno smo išli grlom u jagode jer smo iskreno željeli promjene. Ja sam kao skaut imao uvid u totalni kaos u mlađim kategorijama. Imali smo i solidne rezultate kad su najbolji bili u selekciji, ali realno, gubili smo od ekipa koje su van svake pameti. Htjeli smo promjene, ulaganje u mlađe kategorije, trenere koji će se osjetiti i financijski vrijednima, a neće morati raditi dodatne poslove.
Poslije toga je došao Joke Vranković, koji se nije slagao s Dankom Radićem, on je aktivirao svoje političke veze, Ivan Šuker bio je na njegovoj strani. Joke je organizirao sve te promjene u Savezu i on je doveo Stojka i Rađu. To su bili moji suigrači, žao mi je što nisu više pažnje posvetili dovođenju pravih trenera, a oni su ključna stavka svakog programa.
Tu smo puno lutali, bilo je i puno politike, koja stalno pokušava imati utjecaj na odluke. A ako te politika dovela, teško joj se othrvati i stvoriti zdravu klimu koja će trajati. Apsolutno sam pozitivan oko toga što su Dino i Stojko shvatili da ne ide, da nisu uspjeli napraviti to što su htjeli, pa su časno odstupili sa svojih pozicija, što nije česta odlika na ovim prostorima. Prije smo imali čovjeka koji nikad nije htio odstupiti.
Joke je ostao, vidjet ćemo što će biti s Josipom Sesarom, koji kao izbornik radi stvarno dobar posao, ali tek sad dolazi ono ozbiljno. Nisam upoznat sa svime što se događa u Savezu, ali sviđa mi se ideja s Jasminom Repešom, on je čovjek koji ima golemo iskustvo i jedan je od rijetkih trenera koji je u vrhunskoj košarci uspijevao igrati s mlađim igračima. On ima želju da se mladi igrači izbace u prvi plan, kao što je u Srbiji radio Duško Vujošević.
Kako gledate na ulogu Ace Petrovića, od sportskog direktora reprezentacije preko privremenog izbornika do novog bizarnog odlaska?
Aco ima crtu neiscrpne energije koja je vrlo rijetka i treba je jako poštovati, ima želju da nešto promijeni i posloži stvari na mjesto. Ne sviđa mi se način na koji je otišao, sve te zakulisne igre, za koje nismo ni svjesni da uništavaju hrvatsku košarku. Mi nemamo apsolutni autoritet, čovjeka čija će riječ biti dovoljno teška i bitna da nešto bude baš kako se kaže.
Tu Hrvatska luta poput slijepca u labirintu, stalno imamo neke nove pokušaje. Takav autoritet nam fali. Srbi, s kojima se stalno uspoređujemo, imaju nekoliko trenera koji su u stanju posložiti stvari na mjesto i koje se bespogovorno sluša, pa uspijevaju izlaziti iz kriza.
Ali, i oni imaju problem jer je sve manje vrhunskih igrača, to je problem koji će nas sve zadesiti sljedećih deset godina. Bit će jako teško napraviti smjenu generacija jer je sve manje specijalista, karakternih igrača s potencijalom zvijezda. Svako toliko se netko pojavi, ali generalno ih je sve manje.
Kod nas je tako već dugo, pogotovo s vanjskim igračima. Imamo niz odličnih centara, koji su sve manje važni u modernoj košarci, a bekova nigdje...
Centar se sve više izbacuje iz upotrebe, sve se manje igra s klasičnim, teškim peticama, a sve više pokretljivim igračima koji mogu pokrivati više pozicija. Tu ćemo imati problem, morat ćemo napraviti dobru procjenu što činiti. Moraš igrati s onim što imaš i napraviti taktiku za igru s takvim igračima, nema druge.
Zašto je tako? Zašto kod nas uspijevaju samo visoki igrači? Je li stvar u tome da klubovi mogu brže razviti i prodati centre ili s bekovima nema tko kvalitetno raditi?
Centru su, samim time što je visok, vrata već poluotvorena, a ako je i pokretljiv ili ako može šutnuti, unatoč tome što nije NBA atleta, on će pronaći svoje mjesto u NBA-u. Kod bekova je drukčije. Bek koji nije eksplozivan i brz u današnjoj košarci ima velik problem s planovima i vizijama koje treneri imaju.
Playmaker mora biti nesebičan, imati kreativnost koja je vrlo rijetka, visok IQ ili biti ekstremno dobar strijelac. I u Euroligi dominiraju dva takva igrača - Larkin i James. To su ekstremno niski igrači, ali eksplozivni su i strijelci su. Mi ne uspijevamo pronaći pleja ni u jednoj ni u drugoj varijanti.
Ne mogu reći je li u pitanju samo rad s njima, više prirodna selekcija u tjelesnom, eksplozivnom, atletskom dijelu. Teško je pronaći igrača koji spada u standarde koji se danas traže.
Dončić ima sve to, osim eksplozivnosti, koju nadoknađuje na svoj način, visinom, visokim šutom, osjećajem za igru koji je pokazivao od malena. S 14-15 godina mogao si vidjeti ekstremno zaigranog, kreativnog igrača koji nije ludo brz, ali je već tada pokazivao ideje koje su rijetko viđene.
Tako je u cijeloj Europi, a bit će još gore odlukom NCAA-a da se može doslovno kupiti igrača, koji u njoj mogu zarađivati. Sad oni mogu kupiti bilo kojeg mladog igrača iz Europe za bilo koji novac, bez limita, dati mu 500.000 dolara da dođe igrati na sveučilište. I što će njegov menadžer reći? On nigdje drugdje ne može 18-godišnjaka prodati za takav novac. I to govorimo o prosječnim igračima. A ako u svom klubu nije plaćen, ne dobiva novac na vrijeme, zašto ne bi otišao?
Ali to ne mora nužno biti loše, klubovi će dobivati odštete kakve dosad nisu, a većina tih igrača neće u NBA, gdje upada samo 60 igrača godišnje, nego će se s 22 godine vratiti u Europu.
To je točno, ali hoću reći da će mlade igrače biti teško razvijati i odgajati u Europi, a pitanje je je li koledž idealna situacija za njih. Možda će sjediti na klupi, ali možda bi sjedili i ovdje, a tamo će dobiti i obrazovanje, diplome, prilike da idu na Ljetnu ligu i završe u NBA-u ili barem G-Leagueu. Odlazak na koledž vjerojatno daje više mogućnosti.
Već se sad priča o tome da će ove godine otići neki od naših najboljih mladih igrača koji tu pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem. Vrlo ozbiljno razmišljaju o odlasku.
Ali, najbolji klinci već ionako odavno odlaze u strane klubove kao tinejdžeri. Od Darija Šarića u hrvatskim klubovima nije bilo mladog igrača s kojim će se publika poistovjetiti, navijati za njega i pratiti ga. Matković je igrao u Sloveniji i Srbiji prije odlaska u Ameriku, Ivišić u Derbyju, oni će sutra igrati u NBA-u, a hrvatska publika ih nikad nije vidjela. Zbog koga će novi klinci uopće počinjati s košarkom?
To je novo vrijeme, novi sadržaji, površnost koja je ušla u sve pore naših života, da se što prije napravi što više, da se što više zaradi u što kraćem periodu. Imamo ogroman fenomen o kojem se još nisu radile prave sociološke analize, a to je problem telefona, društvenih mreža, opsesije tehnologijom... Djeca jedva čekaju da završi trening da vide što je objavljeno na TikToku i koliko lajkova imaju, a to je apsolutno kontraproduktivno za proizvodnju igrača i protiv toga se teško može boriti.
Mi kao skauti, kad analiziramo igrače, imamo i procjenu osobnosti igrača, moraš dati svoje mišljenje o tome voli li igrač košarku ili igra zato što je visok ili zato što ga guraju roditelji koji u njemu vide gomilu novca. Ljubav prema košarci te tjera da budeš što bolji, a takvih igrača je sve manje. Nije to problem samo kod nas nego i u cijelom svijetu.
Koliko je naših igrača, u vaših 26 godina skautinga, imalo taj željeni karakter?
Ja sam u skautskim procjenama igrača karakter stavljao na vrlo visoko mjesto. Mislim da se u NBA-u još ne shvaća koliko su karakter i mentalitet bitni kod europskih igrača. Na primjer, Dario Šarić ima karakter. Kao dječak volio je košarku, voli je i sad, jako je kompetitivan i napravit će sve da bude bolji, bez obzira na svoje atletske limite.
I Bojan Bogdanović je igrač koji nakon sezone radi sa svojim trenerom i pokušava unaprijediti svoju igru, dakle ima karakter. A igrači koji imaju karakter napravit će sve da ne nestanu sa scene. Karakter bih uvijek stavljao vrlo visoko u kriterijima selekcije igrača i sve više trenera to danas radi.
Kakvog biste igrača radije doveli, fizički dominantnijeg, koji slabije procesuira situacije na terenu, ili inteligentnog igrača kojem tijelo ne može ispratiti ono što mozak želi?
To je dilema mnogih trenera, ali mislim da, s obzirom na smjer u kojem košarka ide, najviše vrijede igrači koji obrambeno mogu pokriti što više pozicija, a za njih je atletski dio bitniji. Za ovu drugu skupinu važno je da imaju jednu ekstremno dobru vještinu, kao što je Teodosić nedodirljiv kao dodavač.
Jokić je dokaz da brzim razmišljanjem možeš kompenzirati puno toga, ali ako nemaš barem jedan vrhunski skill, teško ćeš uspjeti ako nisi atletski spreman. Moraš imati nešto što te izdvaja od prosjeka.
Dakle, više ćeš napraviti s atletskim igračem koji pokriva više pozicija, koji je lateralno brz, skočan, kojeg možeš naučiti jednostavne stvari koje donose puno.
Kad bih radio selekcije u mlađim kategorijama, radio bih po procjeni koliko netko može pokriti današnje potrebe za atletskom košarkom. Ali, povijesno gledajući, u Europi ne možeš naći toliko atletski moćnih igrača i moraš se snalaziti s drukčijima.
U Europi se malo drukčije gleda na to, ali razlog zašto je kompleksnija i smislenija, zašto se više bazira na znanju, taktici, igranju šaha, između ostalog je to što tu nema takvih superjunaka poput NBA igrača koji sve mogu raditi sami. Košarka se tu razvijala uz igrače koji nisu atletski moćni. Zato su se razvijali treneri koji su s takvim igračima znali raditi čuda.
Volio bih da Amerikanci naprave analizu onoga što je u europskoj košarci najzanimljivije, a to je strategijsko-taktički dio, uz metodiku rada, koja je u Europi fenomenalna. Ja sam u karijeri imao trenere koji su apsolutno genijalni, način na koji oni rade s igračima je jedinstven.
Pokojni Krešimir Ćosić, pa kasnije Repeša, Velimir Perasović ili u Srbiji Maljković, profesor Nikolić, Željko Obradović ili Duško Vujošević, koji je najizraženiji primjer genijalca koji je radio čuda s mladim igračima... Njihova metodika rada je nevjerojatna, od načina odabira vježbi, autoriteta na terenu, do vrlo pametnog sustava kazni i nagrada, gdje ipak do izražaja dolazi karakter trenera, gdje igrač ne može sam donositi odluke, nego pratiti trenera. To su stvari koje su izbacivale igrače u orbitu, koje su im dale temelj.
Baš zato mi je žao - jer Stojko i Dino su imali vrhunske trenere koji su s njima radili košarku detalja - da nisu na tom segmentu gradili svoj uspjeh i prenijeli ga u svoj rad kao funkcioneri u Savezu, da nisu na taj način odabirali ljude koji bi kreirali našu košarku, nego su stalno lutali.
Srpski trener Darko Rajaković sad pokušava prenijeti europski stil igre na Toronto Raptorse i uči ih igri s brzim razmišljanjem i odlučivanjem, na čemu se u Europi radi od najmlađih uzrasta, a u Americi je potpuno apstraktno. Može li to uopće tamo proći?
Jedino ako ima potporu svih klupskih struktura i svih igrača. Gregg Popovich imao je sličnu vježbu koja je stimulirala igrače da što brže razmišljaju i rješavaju se lopte, što je u kontradikciji s današnjim NBA-om, koji se sve više sastoji od negledljive izolacijske košarke, koja je možda atraktivna, ali nikako kao glavna strategija.
Mislim da je to jako dobar put jer ti brzina razmišljanja daje prednost nad protivnikom i, kad imaš što više igrača koji znaju prepoznavati situacije na terenu, to može činiti razliku. NBA je puna igrača koji mogu puno toga napraviti, ali i specijalista koji uopće ne mogu pohvatati druge situacije na terenu.
Vi ste u NBA ligi još od 1998. godine, kako ste tamo uopće dospjeli?
Kad je završilo Svjetsko prvenstvo u Torontu, tamo sam upoznao Kim Bohuny, koja je radila u međunarodnom odjelu NBA-a. Bila je jako ljubazna prema hrvatskoj reprezentaciji i imao sam osjećaj da nas je simpatizirala.
Znao sam da mi se bliži kraj karijere i, kad sam je završio dvije godine poslije, sjetio sam je se i poslao joj e-mail, pitao je ima li smisla da se uključim u skauting. Rekao da sam imao vrhunske trenere cijelu karijeru i da mislim da bih to dobro radio.
Našli smo se u Parizu na ondašnjem McDonald's turniru, rekla mi je da ima smisla i da će mi se javiti ako se nešto otvori. Dva mjeseca poslije rekla mi je da dođem na Final Four u Barceloni, na kojem je bio Billy King, tadašnji generalni menadžer Philadelphia 76ersa. Donio sam mu CV, pripremio se za sastanak...
Ispostavilo se da sam igrao protiv njega jer je bio u reprezentaciji SAD-a na Univerzijadi u Zagrebu, protiv koje smo igrali u finalu. Odlučio me angažirati, dao mi karte za biznis-klasu do Philadelphije tjedan dana prije drafta 1996.
Mnogi kažu da je neki skaut "doveo" igrača, ali skauti nemaju baš tako visoke ovlasti. Kako cijeli proces funkcionira?
Na skautu je da procijeni igrače i ukaže na nekoga, samo daje svoje mišljenje i daje prijedlog. Možeš se boriti za svog igrača, ali konačna odluka je na puno višim instancama. Na skautu je i da odvrati ljude od nekog igrača ako je saznao nešto negativno o njemu.
Dobro je to što je to čist posao, nema nikakvih muljanja, ne smiješ kao skaut razgovarati s rodbinom i igračima. Nema provizija, radiš samo za klub, za plaću. Menadžeri su potpuno drugi svijet i imaju potpuno drugi slijed razmišljanja od skauta.
Koje su igrače Philadelphia, odnosno Brooklyn, doveli na vašu preporuku? Logično je zaključiti da je jedan Bojan Bogdanović.
Bogdanović i Mirza Teletović igrači su za koje sam bio jako zapeo, povukao ih, tvrdio da nešto mogu napraviti. Tvrdio sam to i za Džanana Musu, iako sam imao javne ograde oko njega, zbog snage i mase. Htio sam Turkoglua. Jednom me Billy King pitao - Rentzias ili Giriček. Kao iz topa rekao sam Giriček, da uopće nema dvojbe da je bolji, kompletniji igrač, atletski spremniji, ali uzeli smo Rentziasa.
Forsirao sam i latvijskog centra Biedrinsa, pa Turčina Mehmeta Okura, koji je kod nas bio na probi i imali smo glasanje o njemu. Svi su ga na popisu od šest igrača stavili na četvrto ili peto mjesto, samo ja na prvo. To je sve iznenadilo, čudili su se i pitali zašto, pa sam rekao da je prototip modernog igrača koji može raširiti teren, a nije mekan.
Kiriljenko je bio moj izbor, čak su me zvali Kiriljenko koliko sam ga forsirao. Kad je kao klinac igrao 4-5 minuta, vidio sam te krakove, pokretljivost poput pauka, stizao je sve. Nije imao izražen osjećaj za koš, ali bio je dobar u svemu i mogao pokrivati svih pet pozicija. Ja sam bio oduševljen njime, molio sam ih da ga uzmu, ali otišao je u Utu.
Tada je Billy King vidio da su moje procjene dovoljno dobre da me povede za sobom u Brooklyn. Malo je skauta kojima se priznaje znanje, da pogađaju više od drugih. NBA nikad neće odati zasluge nijednom skautu, takva je hijerarhija. To je posao koji moraš raditi iz ljubavi, bez ikakvih očekivanja o slavi i novcu.
Kako ide proces odlučivanja na draftu? Koliko ljudi sudjeluje?
Svi klubovi imaju jednog ili dva skauta u Europi, plus vanjske suradnike. Ti kao skaut pratiš natjecanja mlađih kategorija i radiš neku sliku budućnosti, tko bi mogao biti izabran u prvoj ili drugoj rundi. Napraviš listu igrača koje pratiš, možda 10, 20 ili čak 30 igrača. Tijekom sezone ih pratiš, gledaš tko napreduje, razgovaraš s trenerima i sužavaš listu te napraviš popis najboljih Europljana koje predstaviš.
Ali, ako biraš 25., znaš da na njoj ne treba biti Wembanyama jer on tada neće biti dostupan. Zato napraviš listu igrača koji bi realno mogli biti dostupni. Istu takvu priču rade skauti za koledže, koji imaju još opsežniju listu. Sve te igrače stavlja se na zajedničku listu i onda svi raspravljamo o tome tko bi mogao biti slobodan na 25. mjestu.
Onda počinje analiza, gledanje videa, čitanje reporta, skauti uspoređuju europske i koledž igrače i raspravljaju. Ja se, recimo, borim za svog igrača, pa govorim da je "no-brainer" da ga uzmemo ako je slobodan kao 25., upozoravam na mane nekog drugog i tu je bitna snaga argumenata.
Na kraju napravimo listu na kojoj je, recimo, prvi Wembanyama, onda nekoliko koledž igrača, pa još netko iz Europe, kako smo ih već zajedno nas 10-15 rangirali. I kad počne draft, samo križaš nakon što ih netko izabere. Kad dođe do 25. mjesta, a slobodan je igrač koji je na našoj listi osmi, uzima ga se bez razmišljanja, iako ja možda mislim da nije tako dobar, ali sam u tom trenutku nadglasan i izabire se igrač kojeg cijeni više skauta.
Kako izgleda život skauta? Koliko je realno prikazan u filmskom hitu Hustle s Adamom Sandlerom? Je li se prije putovalo više nego danas, kad se snimke svakog igrača mogu pronaći na internetu?
Film je napravljen za publiku, ne događa se da netko za koga nitko ne zna postane zvijezda. Osim toga, u tom filmu skauti razgovaraju s igračima i njihovim obiteljima, što je u NBA-u strogo zabranjeno.
Amerikanci su skloni tradiciji, a tradicija je da se putuje. Danas se zapravo putuje i više jer skauti žele vidjeti igrača uživo, kakav mu je govor tijela, ponašanje, reakcije koje se ne vide na snimkama.
Suvremeni intel je da se razgovara sa što više sugovornika, suigrača, trenera, da se sazna kakav je karakter. Poput sportskog detektiva istražuješ njegove vrline i mane, voli li piti, partijati, kako reagira ako ima malu minutažu, kasni li na treninge, svađa li se s trenerima... Sve što možeš saznati da se stvori što bolji igrački, ali i karakterni profil. Skauting se danas strahovito oslanja na to, više nego ikad prije. Ali, europski igrači uglavnom nisu problematični, osim par izuzetaka poput Darka Miličića.
Putuje se možda i više nego prije jer je u NBA-u velik novac i ne štedi se. Najveći stres skautinga je da se sazna što više o osobnosti, postaje jednako važno biti dobar u psiho-sociološkim procjenama kao i košarkaškim.
Koliko su uspjesi Jokića, Dončića i Antetokounmpa podigli rejting mladim europskim igračima na draftu?
Ne samo oni nego i Sabonis i Gobert, koji dominiraju u skoku. Nikad nije bila veća dominacija Europljana. I sad se Europljane skautira više nego ikad jer se očekuje da će se tamo naći neko novo čudo. I ove godine na draftu će vrlo visoko biti tri Europljana.
To je trend, ali to je mač s dvije oštrice jer ne postoji ni jedan primjer u Europi koji se može iskopirati kao Dončić ili Antetokounmpo, nema u Europi više takvih igrača. U Europi je sve manje igrača, a sad ih pokušavaju pokupiti i sveučilišta, pa i ranije, sa 16, 17 godina.
Dolazimo do apsurdnih situacija da Vukčević iz Partizana usred sezone odlazi u Washington jer će više prilika za igru dobiti u NBA ekipi u rebuildingu nego u ekipi koja se u Europi bori za rezultat. Topić će vjerojatno dogodine više igrati u NBA-u nego što je ove sezone u Zvezdi.
U Europi su zahtjevniji treneri i igra jer se uvijek traži rezultat, a tu nema puno prostora za mlade igrače. A u NBA-u visoki pickovi završavaju u lošim momčadima i dobivaju veliku minutažu. Tamo je vrlo bitna proizvodnja zvijezda, dat će mladom igraču priliku, ovlasti, vjetar u leđa, da postane zvijezda ili barem starter. Ali, čim vide da se ne razvija, neće ga više trpjeti, nego će ga za tri godine vratiti u Europu.
Kad smo kod Beograda, tamo ste odrasli i počeli igrati košarku, iako ste rođeni Zagrepčanin. Kako je do toga došlo?
Roditelji su mi dobili posao u Beogradu, pa se obitelj preselila. S košarkom sam počeo u OKK Beogradu, pa u Partizanu, gdje je uskoro za trenera mlađih kategorija postavljen Duško Vujošević, iako je samo četiri godine stariji, on je vrlo mlad htio postati trener. Bio je totalni fanatik, to su bile knjige i knjige analiza, vježbi...
Da bi vidio tko zaista voli košarku i želi uspjeti, davao nam je treninge prije škole, u 5:30 ujutro, pa bi onima koji ne dođu više puta rekao: "Hvala, doviđenja." Bio je zaista drukčiji trener, davao nam je knjige, a onda bismo razgovarali o njima. Nevjerojatno puno je ulagao u razgovor, u širinu pogleda... On ima velike zasluge za moje principe i poglede na košarku.
Zatim sam ušao u seniorsku momčad Partizana, a jedne godine su me posudili u OKK Beograd, gdje je trener bio Piva Ivković, brat Dude Ivkovića, a njega je zamijenio Vujošević i kod njega sam igrao 35-40 minuta. Zatim me Duda zvao u prvu momčad, ali uskoro je smijenjen, a ja sam morao ići u vojsku.
Dok sam bio u vojsci, Mirko Novosel je poslao delegaciju da me nagovori da se vratim u Zagreb i igram za Cibonu s Draženom, s kojim sam ranije stalno igrao u mlađim selekcijama reprezentacije. Imao sam ugovor s Partizanom, ali postojala je klauzula u statutu da možeš prijeći u klub iz drugoga grada ako ti se roditelji presele, tako je došao i Dražen iz Šibenke.
Oko mene je bio cijeli rat u Košarkaškom savezu Jugoslavije, udarali su predstavnika hrvatskog saveza nogom ispod stola, radili pritisak da promijeni odluku, ali ipak sam se na račun tog pravila vratio u Zagreb, jer su se zaista u Zagreb vratili i roditelji.
Jeste li sudjelovali u Partizanovom naslovu 1981.?
Da, bio sam na klupi, ali nisam puno igrao. Nakon te sezone je otišao Kićanović, koji mi je, uz Delibašića, bio najdraži igrač, zbog Mirze sam nosio broj 12, on mi je bio pojam. Nakon Kićanovićeva odlaska sišla je ta velika generacija Partizana.
Godinu nakon vašeg povratka iz Beograda u Zagreb, pod sličnim je okolnostima u drugom smjeru otišao Ivo Nakić. Je li to bila Partizanova osveta Ciboni ili možda svojevrsna Cibonina odšteta Partizanu?
Moguće, ali nisam siguran da su ta dva transfera bila povezana. U svakom slučaju, profitirali su i jedni i drugi. Ivo je igrao fantastično u Partizanu i to mu je osiguralo jako dobru karijeru, a i ja sam igrao jako dobro, u prvoj sezoni sam, uz Dražena, bio drugi igrač cijele Jugoslavije po statistici.
S Draženom ste se poznavali i od ranije...
Iz mlađih selekcija Jugoslavije, ja sam 1963., a on 64. godište. Kadetske reprezentacije vodio je Faruk Kulenović, a juniorske Rusmir Halilović. U našoj generaciji bili su i Stojko Vranković, Velimir Perasović, Arijan Komazec, Stipe Šarlija, Pahlić i Blažević iz Zadra... Imali smo dobru reprezentaciju, tu smo se Dražen i ja upoznali i našli na neki način. Bila je užasna rijetkost imati dva beka od dva metra.
I u Ciboni ste uz Dražena često igrali pleja, iako ste prirodno šuter. Kako je bilo tome se prilagođavati?
Imao sam povremeno ulogu pleja, da prenosim loptu, čak i u Estudiantesu sam igrao tu ulogu, ali nikad se u njoj nisam dobro osjećao jer je energetski jako zahtjevna, pa sam imao manje energije za šutiranje i postizanje koševa. Ali odigrao sam to solidno, pogotovo kad nisu bile ultraagresivne obrane. No šut je bio ono na što sam se oslanjao najviše.
Koliko je bilo jednostavno igrati s Draženom, s obzirom na to da odvlači pozornost svake obrane, a koliko komplicirano?
Nije nikad bilo ništa negativno, Dražen je bio nevjerojatan natjecatelj, nije volio izgubiti ni na treningu. Znali smo se potezati za dresove na treningu, samo da njegova ili moja ekipa pobijedi.
Volio sam jako igrati s Draženom, on mi je bio uzor po mnogočemu, njegove su radne navike i ambicije, posvećenost uspjehu i želja da bude najbolji strijelac bile jedinstvene, rijetko viđene u sportu. Bez obzira na njegove egoistične elemente, koji su usko vezani za sve vrhunske strijelce, imao je želju i dodati i odigrati nesebično, ali više od svega ipak je volio zabijati poene.
Novosel je napravio jako dobru selekciju ljudi koji su shvatili tko je i što je Dražen. Nije napravio problematičnu ekipu, da se netko natječe s njim u smislu nekog negativnog rivaliteta, i zato je Cibona dobro funkcionirala.
Cibona je tih godina dominirala i osvajala europske naslove... Što ostaje najviše u sjećanju?
Utakmica koju ne mogu prežaliti je finale sa Zadrom 1986., kad smo ukalkulirali poraz u Zadru da bismo mogli biti kompletni u Zagrebu, zbog straha da će netko od sudaca Draženu namjerno dati tehničku koja bi ga izbacila iz utakmice u Zagrebu. A onda smo u Zagrebu napravili takav kiks protiv Zadra s Đurovićem, Popovićem, Petranovićem, Stojkom...
A onda se pojavio Split, ne možemo negirati učinak profesora Nikolića, Bože Maljkovića i nevjerojatnih talenata poput Tonija Kukoča i Dine Rađe.
Ali vi tih godina niste ni dolazili do Splita, nego gubili od Zvezde i Partizana.
To je bilo razdoblje kad je do izražaja počela dolaziti trenerska košarka. Do tada se uglavnom igralo na talent i na dodavanja, a onda su treneri počeli postavljati jako dobre taktike, skautirati igrače, znali kako koga čuvati. To je bila prekretnica u kojoj je trenerska košarka potpuno preuzela Europu.
Ja sam bio svjedok obje ere, i ove slobodnije i početka ere trenera poput Maljkovića, Vujoševića, Ivkovića... Pokojni Krešo Ćosić također je voli taktičke zamke... I mi se u toj tranziciji nismo uspjeli snaći.
Novosel je do te godine bio velik inovator, jedan je od prvih trenera koji je igrao matchup zonu, kombinaciju zonske obrane i obrane čovjeka. Kad je došao Pavličević, Novosel je više bio menadžer, u smislu slaganja momčadi, organizacije kluba... Cibona je tada organizacijski bila kao Real. Igrači su bili plaćeni na vrijeme, imali smo kuhinju na Tuškancu, ništa nam nije falilo, sa svim igračima imao je odnos.
Spomenuli ste Krešu. On vas je uveo u reprezentaciju, s kojom ste u tri godine osvojili tri medalje, ali ni jedno zlato. Je li to onda bio uspjeh ili ne?
Svaka osvojena medalja je uspjeh, iako se možda moglo više. Debitirao sam 1986. kod Kreše. Bio sam i ranije na popisu za Olimpijske igre 1984., ali Novosel je tada dovodio Branka Vukičevića u Cibonu, vjerojatno na račun toga što ga je pozvao u reprezentaciju.
Iz današnje perspektive, Vukičeviću je to spasilo život, jer u Beogradu je završio u dugovima, u siromaštvu, borio se za preživljavanje, a onda je na osnovu te olimpijske medalje dobio penziju od Saveza.
Što se medalja tiče, u Grčkoj je 1987. na EP-u bilo jako teško osvojiti zlato. Galis je bio nevjerojatan igrač, po meni jedan od najboljih europskih ikad. Točno si znao što i kad će napraviti, a nisi ga mogao zaustaviti, lopta bi uvijek pronašla put iznad tvoje ruke.
Najveći žal ostaje za SP-om u Španjolskoj 86., kad smo od SSSR-a izgubili ono što se izgubiti ne može, imali smo devet razlike i loptu 43 sekunde do kraja. U tim situacijama prvo braniš šuteve za tri poena, a oni su nam dali tri trice i dobili nas u produžetku. Nedopustivo.
Bilo je teško i nakon Olimpijskih igara u Seulu jer smo Ruse pobijedili u skupini, a onda izgubili od njih u finalu, pa pretpostavljam da smo tu mogli više, ali sa Sabonisom, Kurtinaitisom, Homičiusom, Tihonenkom bili su stvarno moćni.
Kako ste proživljavali stvaranje hrvatske reprezentacije i put na Olimpijske igre u Barceloni?
Velika je stvar za hrvatsku samostalnost to što je već tada bila prisutna na Igrama. Znali smo što nas čeka jer su Amerikanci poslali prvi i jedini pravi Dream Team. Dražen je bio glavni vođa, prihvaćen od svih, imali smo već NBA igrača i znali smo što je to. Dobro smo se držali, ali znali smo da će biti jako teško jer su se oni prošetali cijelim natjecanjem.
Imali smo jako dobru atmosferu, nikakvih problema, predivno iskustvo, tada se Kukoču rodio sin Marin... Ja sam na jednoj utakmici zabio četiri trice zaredom, nakon Igara ostao sam u Španjolskoj jer sam prešao u Estudiantes. Španjolska je prekrasna zemlja, tamo mi se rodio sin Filip. Od svih zemalja za život, nakon Hrvatske, odabrao bih Španjolsku.
Godinu poslije Igara sve je promijenila Draženova smrt. Kako ste doznali vijest?
Bio sam u hotelskoj sobi, nazvao me Peras na telefon i rekao mi što se dogodilo. Strašan šok. Vraćali smo se sa zadnje utakmice pred Europsko prvenstvo, Dražen je u dogovoru s Mirkom iz Frankfurta otišao autom sa svojom djevojkom i dogodilo se što se dogodilo.
I danas kad vidim njegove slike, a vidim ih često jer ih imam doma, imam dojam kao da je još s nama. Ja sam Dražena fiksirao kao neku ikonu tog vremena. I danas se pitam kako je to moguće. Mama Biserka i Aco rade sjajan posao čuvanja sjećanja na njega, s ponosom ću ići na memorijalnu utakmicu u rujnu.
Kako je bilo igrati na tom Europskom prvenstvu bez njega?
Teško. Bili smo stalno u šoku, nismo vjerovali da možemo igrati dobro, ali stalno smo govorili da idemo igrati za Dražena, nadoknaditi to što ga nema. To je bila grupna motivacija, da dajemo sve od sebe kao da je Dražen tu. I to prvenstvo smo dobro odigrali, i mi kao reprezentacija i ja. Bilo je tužno, ali motivirali smo se da igramo za Dražena.
Na Olimpijskim igrama 1996., prvom hrvatskom natjecanju bez medalje, niste igrali jer ste bili na kraju karijere, ali već ste tada upozoravali na pad koji će uslijediti. Na temelju čega?
Meni je košarka bila svetinja, puno sam joj posvetio, sve uložio u nju i nekako sam djetinjasto razmišljao kako mi je košarka puno dala i kako ja moram nešto vratiti njoj. Ali, vidio sam da se na čelu organizacije događaju vrlo opasne stvari u kojima postoji puno nepotizma, pozivanja nekih igrača u mlade reprezentacije jer su im roditelji sponzori... Vidio sam da se trenerski kadar potpuno obezvrijedio, da se eksperimentiralo s ljudima koji uopće ne pripadaju tamo.
Tada sam dao hrabru, ali naivnu izjavu - u vrijeme totalne ispolitiziranosti sporta, prebrojavanja tko je odakle, tko pripada kojoj političkoj skupini - da je košarka zarobljena u raljama neznanja i politike. Vidio sam da će dugoročno to odvesti u slijepu ulicu i da se, ako nastavimo tim putem, nećemo moći izvući.
To je bilo vrijeme kad su suci preuzeli glavnu ulogu u košarci, maknuli su trenere i napravili glasačku mrežu, koja je do danas ostala više-manje ista, koliko čujem. Nada da će se nešto promijeniti ugasila se s Generacijom 92. Mislim da nismo dobili pravu podršku od medija, vjetar u leđa, a bila je situacija da je bolje da bilo tko drugi bude na vlasti. Iako, možda je ionako već bilo kasno.
Naravno da je novac uvijek najveći problem, ali Savez nije siromašan, ima dosta sponzora i novca. Sve se pretvorilo u polupolitičku priču u kojoj podobnost i prijateljstvo znače više nego znanje i stručnost i, dok god je tako, događat će nam se ovo što nam se događa.
Žao mi je što je košarka propadala pred našim očima i što nitko nije primijetio da vrlo slabo prezentiramo Hrvatsku, da smo postali poznati po tome da imamo fantastične ekipe, predivne igrače, a uvijek smo u najbolju ruku šesti, sedmi.
Osvojili smo kadetsko zlato sa Šarićem i Hezonjom, ali tada smo jednostavno morali osvojiti s toliko talenta, a sve ostalo bilo je slabo, gubili smo od Austrije, ispadali u B divizije... Da smo imali prave sportaše na čelu, njih bi bilo sram što se to dogodilo, učinili bi sve da se nešto promijeni.
Kao skaut gledao sam sve selekcije, od U-16 do U-20, više nego itko drugi jer nitko iz Saveza nije išao na sva ta natjecanja. I vidio sam koliko je to ispod objektivne kvalitete, što se igračkog dijela tiče.
Treba li uopće u mlađim selekcijama ganjati rezultate ili se truditi da svi klinci igraju u istom sustavu kakav će ih jednog dana dočekati u seniorima, paziti na njihov razvoj?
Reprezentacija je mjesto na kojem se svode računi od onog što se radi u klubovima. Reprezentacija mora što bolje prezentirati zemlju i rezultat mora biti imperativ. Premalo je vremena da ti u 15 dana stvaraš igrača, to se radi tijekom sezone u klubovima.
A na tim prvenstvima ljudi iz cijelog svijeta me pitaju što se dogodilo s Hrvatskom. Stotine puta. Kažu da imamo divnu momčad, a na prvenstvima uvijek gubimo. A letvica nam već odavno nije visoko, svejedno je jesmo li sedmi, 12. ili 20., samo nek se igra.
Što se tiče stila igre, tu se prvenstveno treba raditi na obrambenom sustavu, koji je tajna uspjeha. To možeš dovesti gotovo do savršenstva, da svaki igrač zna koja je prva strana pomoći, druga strana pomoći, kakva je sinkronizacija, gdje se kad koji igrač nalazi... To se može postići i s prosječnim igračima. Ako izgradiš obrambeni sustav, dobivaš jako puno jer onda sigurnije i slobodnije igraju u napadu. Treneri koji znaju postaviti obrambeni sustav imaju puno veće šanse.
Ali to je nemoguće uigrati u reprezentaciji kad se ona okuplja triput godišnje na nekoliko dana, i to u različitim sastavima.
Točno, zato s tim treba početi u klubovima u ranoj dobi. To je poput udžbenika koji prolaziš po poglavljima, a za svako treba vremena da se usavrši. Drugo, treneri moraju prepoznati razvija li im se ekipa ili ne, jer neki samo rade ono što piše, a uopće nemaju sposobnost da procijene ima li pomaka. Zato su bitni treneri koji to znaju prepoznati.
Kako to da Vranković i Rađa, kao ljudi iz košarke, nisu ustrojili Savez na takav način?
Moguće je da je moja vizija samo moja, pitanje je kakvu percepciju vrhunske košarke oni imaju i kakva su iskustva uspjeli primijeniti u Savezu. Ja mislim da treneri rade veliku razliku jer imaju talent da pridobiju ekipu svojim znanjem, šarmom, autoritetom, da postignu da ih momčad prati. To su rijetki treneri koje bi svatko htio imati.
Kako ih prepoznati? Treba postaviti standarde i imati čovjeka koji ima te standarde i s vremenom prepoznati koji mladi treneri žive za košarku, usavršavaju se, uče, prate trendove... To ni u jednoj profesiji nije lako naći, ali to treba biti cilj.
Zvuči kao nešto što bi trebao biti posao Jasmina Repeše kao sportskog direktora Saveza.
Razgovarao sam s njim, vjerujem da ima viziju i želju da ih pronađe. I među trenerima ima zavisti, ljubomore, neki ne žele prenositi svoje znanje svakome. Žao mi je što takvi ljudi postoje jer bi pomogli i budućnosti košarke, koja neće prestati kad oni odu. Ali, mislim da bi Repeša to mogao.
Što najviše zamjerate Dini i Stojku u njihovom mandatu?
Da ja znam da ću biti na čelu Saveza, prvo bih saznao koliki je budžet i kolika je želja u Savezu da se stvari pomaknu dovođenjem najkvalitetnijih trenera, neovisno o cijeni. Reprezentacija bi se trebala okupljati oko trenera oko kojeg nema nikakve dvojbe, a oni su godinama lutali s trenerima i davali šansu prijateljstvu.
Reprezentacija nije mjesto gdje se razvijaju treneri, nego se postavljaju gotovi. Reprezentaciju koja ima standarde kakve je Hrvatska imala prije 30 godina - a u međuvremenu su totalno pali - mora voditi apsolutno vrhunski trener, a je li naš ili stranac, o tome treba razmišljati vodstvo Saveza i procijeniti imamo li ih mi uopće.
Govorilo se o Andrei Trinchieriju, ali ne znam zašto nitko nije ni pomišljao na Dimitriosa Itoudisa, koji je studirao u Zagrebu, godinama tu živio, odlično govori hrvatski, a jedan je od najboljih, najtrofejnijih i najplaćenijih trenera u Europi. Nije mi jasno zašto u Savezu netko to ne želi, je li u pitanju politika, nezamjeranje... Reprezentacija nema više vremena za eksperimentiranje.
Možda baš zato što je jedan od najplaćenijih...
Razgovarao sam s njim, rekao mi je da ga nitko nije ni zvao. A došao bi puno ispod cijene, bio spreman pomoći i u nekoj drugoj ulozi, kao glavni savjetnik, mentor mlađem izborniku, od kojeg bi se moglo učiti, nije on egotriper.
Znam da mi nismo Španjolska, Italija ili Turska da nam je novac za izbornika praktički neograničen, ali postavljanje izbornika u kojeg nisi siguran je strašno rizično.
Ipak, Josip Sesar se pokazao kao izuzetno talentiran trener koji se razvija, mislim da je pronašao modus kako pokrenuti igrače. Ima impresivnu seriju, iako smo igrali s puno slabijih reprezentacija, bili smo dobro psihološki pripremljeni da to kapitaliziramo.
Ali, bit će teško u kvalifikacijama. Ako i pobijedimo Sloveniju, treba još dobiti i domaćina Grčku, koja nije možda jaka kao nekad, ali možda je čak i bolja bez Giannisa Antetokounmpa, a ne treba zaboraviti da imaju dva kluba na Final Fouru Eurolige.
Nakon prošlog ljeta bilo je rasprava o tome treba li Bojan Bogdanović više igrati za reprezentaciju. Zbog ozljede neće moći igrati ovog ljeta, ali što mislite o toj temi?
Apsolutno bi trebao, ne vidim ni jedan razlog za suprotno. On ima nevjerojatno iskustvo, mirnoću, samopouzdanje, rutinu. Sve ovisi o tome kako implementirati ostale igrače, to treba biti dobro posložena momčad u kojoj se zna tko što radi, a ne da ga se tjera da stalno igra jedan na jedan.
Mi se zbog nedostatka autoriteta prepustimo jednom igraču, pa što bude, a takve se košarke trebamo bojati. Trebamo težiti tome da se timska košarka stavi na prvo mjesto, a onda će i talent u igri jedan na jedan doći do izražaja, a ne da bude obratno i da primarna taktika bude izolacija.
Je li Jaleen Smith dobro rješenje za naturaliziranog Amerikanca?
Dobro je rješenje, dobro se snašao, ali ne znam je li on igrač koji u svakoj utakmici radi razliku, a stranci u reprezentacijama bi to morali, trebali bi biti ekstremno sposobni u kreacijama. Dobro se uklopio i, da je domaći igrač, bio bi savršen, ali od stranca očekuješ da bude prevaga.
Ali, imamo Šarića, koji je uvijek nabrijan na reprezentaciju, zaslužuje sve što je postigao u karijeri i više. Hezonja je također sazrio, bit će to moćna reprezentacija kad se svi okupe.
Kakvo vam je mišljenje o aktualnoj garnituri u HKS-u s predsjednikom Nikolom Rukavinom i stvarnim šefom Jokom Vrankovićem?
Nemam posebno mišljenje jer ih ne poznajem predobro. S Jokom imam korektan, ali površan odnos. Bojim se da i dalje postoji politika čuvanja fotelja, a to ne bi smio biti imperativ. Koliko pratim, stalno se igraju neke igre, spominju se statuti i opet se vraćamo u priču gdje se jedan čovjek zacementirao za sva vremena, a košarka trpi.