Foto: Guliver Image/Getty Images
NA DANAŠNJI dan 1966. u Plovdivu rođen je najveći bugarski nogometaš svih vremena, legendarni Hristo Stoičkov.
Ovaj veliki krilni napadač profesionalnu karijeru započeo je 1984. u sofijskom CSKA, u kojem je privukao pažnju europske nogometne javnosti, kad je u sezoni 1988./90. s 38 postignutih golova postao najbolji strijelac Europe.
No unatoč silnom talentu, Hristo je bio izuzetno prgav igrač. Nakon sudjelovanja u masovnoj tučnjavi za vrijeme jedne utakmice bugarskog kupa 1985., bio je kažnjen višemjesečnom zabranom igranja.
Godine 1990. prešao je u Barcelonu i odmah postao ljubimac publike. S Barcom je osvojio pet naslova prvaka Španjolske i naslov klupskog prvaka Europe 1992.
Kruna karijere bila mu je Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994., kad je Bugare doveo do polufinala, a sa šest postignutih golova podijelio je naslov najboljeg strijelca turnira s Rusom Olegom Salenkom. Te godine izabran je i za najboljeg igrača Europe.
No da bismo ispričali priču o rapsodiji reprezentacije Bugarske na petnaestom Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u, moramo se vratiti malo unatrag, na sam kraj kvalifikacija. U toj šestoj skupini najveći favoriti za odlazak na Mundijal bili su Francuzi koji su svoj status do posljednja dva kola čvrsto držali. U ta posljednja dva kola Galskim pijetlovima bio je potreban samo bod iz susreta s Izraelom i Bugarskom.
Najprije su doživjeli šok na Parku prinčeva, na kojem su izgubili od Izraela 2:3, no situacija ni tada nije bila alarmantna. Uoči zadnjeg kola Francuska je imala 19 bodova, a Bugari 17 i čekao se međusobni dvoboj u Parizu.
Svi su očekivali da će domaćin prvenstva 1998. lako preskočiti zadnju prepreku i plasirati se na turnir. I do 90. minute sve je izgledalo tako. Bilo je 1:1, ali onda, u sudačkoj nadoknadi, kada je vrijeme već istjecalo, dogodila se neviđena drama. Brza, gotovo očajnička kontra Bugara i Emil Kostadinov zabio je gol. Prepuni Park prinčeva je zanijemio. Zavladala je nevjerica, a utihnulim grandioznim zdanjem odjekivali su tek krici oduševljenja bugarskih igrača.
Prva pobjeda na Mundijalima i trijumf nad Maradoninom Argentinom
Bugari su bili u grupu D s Argentinom, Nigerijom i Grčkom i turnir su započeli vrlo loše. Sjajna Nigerija golovima Yekinija, Amokachija i Amunikea svladala ih je 3:0. Činilo se da Bugari ni s ovom odličnom generacijom neće ostvariti svoju prvu pobjedu, no ipak u svojoj 18 utakmici Bugari konačno slave. Teško je stradala Grčka s čak 4:0. Na krilima tog uspjeha Bugari su u posljednjem kolu pobijedili 2:0 poljuljanu Argentinu, uzdrmanu nakon skandala s Maradonom i dopingom i plasirali se u osminu finala.
Najveća pobjeda bugarskog sporta
Već je to bio velik uspjeh za Bugarsku, no Stoičkov i društvo bili su svjesni svoje snage i znali su da mogu puno više postići. Meksiko je bio iduća prepreka, a Bugari su prošli dalje tek nakon ruleta jedanaesteraca i kupili kartu za dvoboj s moćnom Njemačkom.
Sraz između Njemačke i Bugarske ulazi u red najlegendarnijih utakmica ikada odigranih na svjetskim prvenstvima. Nijemci su nakon gola Matthausa vodili sve do 15 minuta prije kraja utakmice, a onda, u samo dvije minute, dogodio se potpuni preokret i totalni šok za aktualnog prvaka svijeta. Najprije je Stoičkov sjajnim slobodnim udarcem izjednačio, a onda je Jordan Lečkov s ruba kaznenog prostora glavom zabio najslavniji gol u povijesti bugarskog nogometa. Bugari su nakon toga dobili dodatnu snagu i "poletjeli" terenom, a Nijemci, sasvim netipično za njihov mentalitet, gotovo su se predali i nisu ni pokušavali preokrenuti rezultat. Nijemci su morali otići kući, a Bugari su kao prvorazredna senzacija otišli u polufinale.
Nakon utakmice, veliki Hristo Stoičkov je rekao: "Danas je i Bog Bugarin".
I tako su senzacionalni Bugari stigli u veliko polufinale i došli na megdan trostrukim prvacima svijeta Talijanima koje je predvodio legendarni ''Zlatni repić'' svjetskog nogometa Roberto Baggio.
Bugari su u utakmicu krenuli žustro i agresivno, napunjeni samopouzdanjem i nacionalnom euforijom. No Talijani su vrlo brzo preuzeli primat i s dva brza gola Roberta Baggia poveli 2:0.
Skandalozno suđenje francuskog suca
Činilo se da je bugarskoj bajci došao kraj, a onda samo minutu prije kraja poluvremena Costacurta je srušio Naska Sirakova i francuski sudac Joel Quinioue pokazao je na kreč. Stoičkov je zabio svoj šesti gol na prvenstvu (izjednačio se s Rusom Salenkom) i dao nadu Bugarima da će u nastavku susreta uspjeti preokrenuti rezultat.
Međutim, da od nove senzacije neće biti ništa pobrinuo se sudac Quinioue koji najprije nije sankcionirao čisto igranje rukom Alessandra Costacurte ispred golmana Pagliuce, a na samom kraju utakmice nije sudio očigledan faul na Lečkovu, u zoni odakle Hristo Stoičkov rijetko promašuje.
Italija odlazi u finale, a Bugari na megdan Švedskoj u borbi za broncu
Nakon utakmice iz bugarskog tabora procurila je informacija da je tijekom utakmice došlo do sukoba između dviju najvećih bugarskih zvijezdi – Hriste Stoičkova i Emila Konstadinova. Stoičkov je od suigrača tražio da igraju što češće na njega da bi zabio još jedan gol i tako ostao usamljen na vrhu ljestvice najboljih strijelca turnira, što se Kostadinovu nije nimalo svidjelo.
Također, nije se ispunilo ni čuveno proročanstvo slavne Babe Vange koja je prije početka Mundijala prorekla da će u finalu igrati dvije reprezentacije čija imena počinju na slovo B.
Stoičkov: "Da, Bog je Bugarin, ali sudac je Francuz"
Ipak, Bugari se nisu pomirili s porazom i počele su pljuštati silne uvrede, kako na račun francuskog suca, tako i račun FIFA-e koju su optužili da je delegirala suca koji je jedva dočekao priliku da se osveti Bugarima za kobni poraz Francuza u kvalifikacijama.
Odmah nakon utakmice novinari su pitali Stoičkova je li još uvijek smatra da je Bog Bugarin.
Prgavi Hristo s prijezirom je odgovorio:
''Naravno, ali što to vrijedi kad je sudac bio Francuz! Ova utakmica najbolji je dokaz da je ovo prvenstvo jedno od najgore organiziranih u povijesti i nimalo ne sumnjam u to da je ovaj sudac u ime višeg cilja delegiran za ovu utakmicu''.
Emil Konstadinov, igrač koji je sudjelovao u akciji kad je sredinom drugog poluvremena Alessandro Costacurta u srcu svog šesnaesterca igrao rukom, rekao je da je potez talijanskog stopera bio namjeran i da je posrijedi teška krađa na štetu Bugara.
''Francuz je već stavio zviždaljku u usta, no onda je pogledao linijskog suca i odjednom je promijenio odluku'', rekao je Borislav Mihajlov, golman bugarske reprezentacije, a izbornik Dimitar Penev sarkastično je dodao:
''Od te dvije odluke, sudac je trebao barem jednu donijeti u našu korist. To bi bilo fer. Dvije su bile ipak previše''.
Razočarani, ogorčeni, poniženi i bijesni Bugari danima nakon utakmice isključivo su pričali samo o krađi francuskog suca, zaboravljajući na to da ih čeka jaka Švedska u dvoboju za broncu.
Naravno, demotivirana i posvađana balkanska družina nije se mogla suprotstaviti moćnim Skandinavcima koji su golovima Brolina, Milda, Larssona i K. Anderssona slavili s velikih 4:0.
Stoičkov, Sirakov i Mihajlov doživotno izbačeni iz nogometa, ali ipak vraćeni
Bugarska je na kraju završila prvenstvo kao četvrta na svijetu, što je senzacionalan uspjeh za nenogometnu Bugarsku, no samo devet godina ranije taj scenarij bio je nezamisliv. Godine 1985., nakon nereda na utakmici CSKA koji je bio vojni, odnosno državni klub i Levskog, kluba koji je pripadao građanima Sofije, došlo je do velikih nereda.
Dok su se navijači mlatili na tribinama, Hristo Stoičkov, tadašnji igrač CSKA i njegov klupski kolega Nasko Sirakov u tunelu su fizički napali Mihajlova, igrača Levskog. Uslijedila je drakonska kazna saveza: doživotna suspenzija svih uključenih u sukob. Ipak, nakon sedam mjeseci, uoči kvalifikacija za SP u Meksiku, sva trojica su abolirani.
Nikad se nisu pomirili, međutim zatomili su svoje osjećaje, stavili se u službu reprezentacije i bili lideri Bugarske na Mundijalu u SAD-u.
Igrači uoči SAD-a: "Ili predsjednik saveza ili mi"
Također, uoči odlaska u SAD pojavio se novi problem - novac - i malo je nedostajalo da Bugari uopće ni ne otputuju u SAD. Nakon pobjede Bugarske nad Francuskom, predsjednik bugarskog nogometnog saveza Valentin Mihov ponudio je 100 tisuća dolara bonusa igračima.
Trijumf na Parku prinčeva pomalo je opio i Mihova, no kako se na kraju pokazalo, čovjek se preračunao. Taj novac savez jednostavno nije imao i Mihov nije mogao ispuniti obećanje.
Razočarani igrači prijetili su štrajkom, ali su ipak pristali na smanjenje premija sa 100 tisuća na 25, uz jedan uvjet:
''Mihov mora otići, ili mi ne putujemo u SAD.''
Savez je doveden pred gotov čin i potpredsjednik Hristo Danov je izjavio:
''Bez brige, sve je sređeno, sve će biti u redu''.
I bilo je sve u redu, sve osim francuskog suca Joela Quinioua.
Nastup na Mundijalu u SAD-u bio je labuđi pjev jedne velike generacije koja je puno obećavala, ali osim sjajnog rezultata 1994., gotovo ništa nije napravila. Od tada pa sve do danas, Bugarska se plasirala još samo na SP u Francuskoj 1998. i na EP 2004. u Portugalu, no na oba turnira nije prošla grupu.
Taština Hriste Stoičkova i mafija uništili su bugarski nogomet
Razlozi raspada bugarskog nogometa u posljednjih 20 godina su višestruki. U prvom redu krivi su taština i ogroman ego velikog igrača, ali i još veće barabe, Hriste Stoičkova. Stoičkov je smatrao da mu pripada titula apsolutnog vladara bugarskog nogometa. Smatrao je da je on igrač, trener, izbornik i predsjednik saveza te da svaka odluka koja se tiče reprezentacije mora biti najprije njemu predočena da je on blagoslovi.
Spomenuli smo sukob s Emilom Konstadinovom, ali i drugi igrači nisu blagonaklono promatrali privatizaciju nacionalne vrste koju je proveo samo jedan čovjek. Stoičkov je inzistirao na tome da u reprezentaciju budu pozivani igrači koji su njemu bliski i igrači koji su pod ugovorima s menadžerima s kojima je on prijateljevao, a njegova se riječ slušala. Reprezentacija koja je u SAD-u disala kao jedan vrlo brzo se pretvorila u momčad kojom upravljaju klanovske podjele, a to je bio klasičan put za konačni krah.
S druge strane, upravo u to vrijeme, u bugarski nogomet na velika vrata ušla je mafija. U samo deset godina, u periodu od 2003. do 2013., u mafijaškim obračunima ubijeno je čak 15 vlasnika klubova. Bugarski nogomet postao je talac organiziranog kriminala, a WikiLeaks je 2010. objavio da je s raspadom komunizma, nogometna scena upravo u Bugarskoj postala simbolom, za kako kažu, ''korupciju, kockanje, namještanje utakmica, pranje novca i utaju poreza''.
Igračina, ali belaj koji je okidao na srpski turbo folk
Hristo je na Camp Nou bio jedan od najboljih igrača svog vremena, a nakon Barcelone igrao je još u Parmi, pa se vratio na Camp Nou, a onda je otišao u sofijski CSKA. Još je igrao u saudijskom Al-Nassru i japanskoj Kashiwi, da bi karijeru završio igrajući u američkom klubu Chicago Fire.
Ni u Americi Hristo nije imao mira te je stalno izazivao kontroverze i skupljao suspenzije. Jednom je udario dječaka koji je na trening došao u dresu mrskog mu Reala, a nakon masovne tučnjave na jednoj utakmici američkih sveučilišta slomio je igraču nogu, zbog čega je dobio suspenziju i novčanu kaznu od 2000 dolara.
Hristo je bio i veliki ljubitelj turbo folka, a najviše je volio Miroslava Ilića i Lepu Brenu. Legendaran je komentar Stoičkova o Goranu Vučeviću, s kojim je kratko dijelio svlačionici na Camp Nou:
''Uvijek mi je Goran bio simpatičan. Nabavljao mi je kazete Lepe Brene''.