DAN NAKON što je pobjedom 3:1 protiv Škotske osigurala osminu finala kao druga u skupini, Hrvatska je saznala da će joj sljedeći protivnik u ponedjeljak u 18 sati u Kopenhagenu biti Španjolska. Ona je i na papiru i u praksi najteži suparnik na kojeg je mogla naletjeti iz te skupine, ali nipošto nije nepobjediva. Štoviše, vjerojatno nijedna druga reprezentacija na Euru svojim izvedbama nije toliko podijelila svjetsku nogometnu javnost.
Španjolci su nakon prve dvije utakmice u skupini, protiv Švedske i Poljske, skupili tek dva boda postigavši samo jedan pogodak, što je pokrenulo priče o jalovosti Furijinog napada i visokog posjeda, koje se protežu još s prethodnih nekoliko velikih natjecanja na kojima je Španjolska ispadala ranije od očekivanog.
Za razliku od Svjetskog prvenstva u Rusiji, Španjolska je u grupi zapravo igrala vrlo dobro, iako rezultati protiv Švedske i Poljske tome ne idu u prilog. Furija je nakon prva dva kola imala najviše dodavanja, najveći posjed lopte, najviše udaraca prema vratima protivnika i najviše stvorenih velikih prilika za postizanje pogotka. Dodatno, obrana je funkcionirala - dopustili su protivnicima najmanje udaraca te im je presing bio uvjerljivo najuspješniji na prvenstvu. Jasno je da je za četiri neosvojena boda bila zaslužna realizacija, no svesti priču samo na golove i rezultat na uzorku od dvije utakmice nije optimalno ako se želi pričati o tome koliko je neka ekipa dobro odigrala.
U odlučujućoj utakmici protiv Slovačke napokon su došli i golovi. Iako su u početku utakmice Španjolci ponovo propustili realizirati nekoliko velikih prilika, uključujući kazneni udarac, u 30. minuti slovački vratar Dubravka poklonio im autogol i paljba je krenula. Do kraja utakmice zabijali su Laporte, Sarabia i Torres te su uz još jedan autogol Španjolci dominantno slavili.
Enriqueove adaptacije zbog kojih se sve otvorilo
Iako su Španjolci protiv Švedske i Poljske prepoznatljivo kontrolirali utakmice i stvorili čak devet velikih prilika, neki mehanizmi u posjedu nisu funkcionirali. Kao što se može vidjeti na grafici ispod (lijevo), Švedska se branila vrlo duboko u formaciji 4-4-2, dok je Luis Enrique imao relativno konzervativnu ideju u posjedu plašeći se švedske tranzicije. Enrique je svojim centralnim veznjacima Pedriju i Kokeu naredio da stoje prilično nisko, kako bi bolje kontrolirali posjed. U takvim situacijama ekipe slične Španjolskoj najčešće šalju oba beka naprijed, kako bi dobile širinu. Međutim, širinu je na desnoj strani držalo desno krilo Ferran Torres, dok je Marcos Llorente (desni bek) ulazio u sredinu glumeći četvrtog veznjaka kako bi Španjolska bolje kontrolirala tranziciju po izgubljenoj lopti.
Reakcije su nakon izgubljene lopte bile sjajne, što im je omogućilo posjed lopte od čak 85%, no zbog ovakve konzervativnije postavke Pedrija i Kokea Šveđani su jako dobro kontrolirali žutom bojom označen centralni prostor oko šesnaesterca te su s dva nisko spuštena napadača onemogućili protok lopte kroz veznu liniju. Španjolska je višak uspjela stvarati jedino preko lijeve strane na kojoj je Olmo svojim kretanjem prema sredini otvarao Albi prostor za njegova prepoznatljiva utrčavanja i centaršuteve. No čak i u utakmici na kojoj se Švedska dobro sistemski branila Španjolcima je golman Olsen morao obraniti nekoliko zicera ne bi li utakmica završila bez golova.
Enrique je neke elemente igre u posjedu popravio već protiv Poljske, no protiv Slovačke je Španjolska do kraja prodisala. Ovaj put odlučio je podići Pedrija i Kokea bliže šesnaestercu, bekove ostaviti nisko kako bi i dalje imao kontrolu u posjedu u zadnjoj liniji, a krilima je naredio da stoje uz aut-liniju i daju širinu. Time je Španjolska na svakome dijelu terena imala povoljnu situaciju - višak igrača u odnosu na protivnika. Spuštanjem Morate nešto niže u odnosu na prošle utakmice te povratkom Sergija Busquetsa, koji je i dalje jedan od najboljih dodavača na svijetu, čak su i u centralnim prostorima oko šesnaesterca bez problema stvarali višak, što je znatno opasnije nego kada napadaju po stranama. Enrique je tim adaptacijama dodatno otežao branjenje protivniku, a Španjolska je vrlo lagano ulazila u opasne situacije. Kao nagrada došli su i golovi.
Problem ili nesreća
Očekivani golovi (xG) su metrika koja svakom udarcu prema vratima računa vjerojatnost za postizanje pogotka na temelju ogromnog uzorka sličnih udaraca. Prema podacima SofaScorea Španjolska je u prve dvije utakmice skupila preko pet očekivanih golova, a postigla je samo jedan. Takav trend je jednostavno bio neodrživ i Španjolci donekle nisu imali sreće. Neće im se svaku utakmicu dogoditi da im protivnički golman brani zicere iz peterca, kao što Gerard Moreno i Morata neće nastaviti promašivati kaznene udarce. Šanse koje su Španjolci stvorili su bile jednostavno predobre da bi ih bilo tko na toj razini nogometa nastavio promašivati. To su i pokazali protiv Slovačke.
No problem i dalje postoji.
Gledajući kadar koji je Luis Enrique pozvao, jasno je da su tu 24 vrhunska igrača, no teško je reći ima li Španjolska ponajboljeg igrača na svijetu barem na jednoj poziciji, kao što je početkom prošlog desetljeća imala na njih barem pet ili šest. Pogotovo su problematični napadači realizatori. Morata je ove godine imao sasvim solidnu sezonu, no ponovo u oči upada statistika da je na 11 postignutih pogodaka u Serie A promašio čak 15 velikih prilika. On je jedini centralni napadač u španjolskom kadru.
Dani Olmo postigao je pet golova u Bundesligi, Ferran Torres sedam u Premier ligi, Pablo Sarabia šest u Ligue 1, a Mikel Oyarzabal 11 u La Ligi. Gerard Moreno je bio daleko najefikasniji s 30 pogodaka u svim natjecanjima, no on je, kao i svi ostali nabrojani igrači, orijentiran na kreaciju za druge i bolje se snalazi u povučenijim ulogama između linija iz kojih može driblati i asistirati suigračima, a pogotke uglavnom zabija iz kaznenih udaraca i ubacivanjem iz drugog plana.
Španjolska niti u mlađim uzrastima nema isprofiliranog centralnog napadača koji je elitni realizator. To je jedan od problema s kojim mora živjeti i nadati se da će nastaviti stvarati dovoljnu količinu šansi da ih je nemoguće sve promašiti.
Pojačanje
Kada se govori o kadrovima reprezentacija, rijetko se čuje riječi "pojačanje" ili "transfer", no upravo to je Aymeric Laporte za španjolsku reprezentaciju. Nezadovoljan nepovjerenjem Didiera Deschampsa koji ga niti jednom nije pozvao u francusku reprezentaciju, francuski Bask je odlučio iskoristiti pravo igranja za Španjolsku, koje je stekao igrajući više od 10 godina za Athletic Bilbao. Taj transfer dodatno je potenciran odlukom Luisa Enriquea da zbog učestalih ozljeda na prvenstvo ne vodi kapetana reprezentacije i glavnog stopera Sergija Ramosa. U tom trenutku bilo je sigurno da Laporte postaje najvažnija karika u obrani Furije. To je za sada i potvrdio.
Laporte je moderni stoper čije karakteristike puno više odgovaraju izuzetno ofenzivnim sustavima, baš kao u Španjolskoj i Manchester Cityju. Elitan je u iznošenju lopte driblingom te je vrlo dobar dodavač koji može slomiti protivnički presing jednim okomitim dodavanjem. U obrani ima problema sa zračnim duelima, kao što je to pokazao Robert Lewandowski nadskočivši ga prije postizanja pogotka, no Laporte se navikao braniti vrlo visoko. Brz je i teško ga je predriblati. Zbog toga se savršeno uklapa u španjolsku reprezentaciju.
Ipak, postoji jedan mladić koji je u protekle tri utakmice potpuno zasjenio priču o transferu Laportea i s 18 godina postao jedan od najbitnijih igrača Furije.
Čudo od djeteta i trokut na lijevoj strani
Pedri je 18-godišnjak koji je prošloga ljeta u Barcelonu došao za 15-ak milijuna eura. Barca ga se spremala poslati na posudbu kako bi dobivao više minuta na terenu, no ubrzo je trener Ronald Koeman shvatio da ima manjak veznih igrača za ono što želi igrati pa je priliku dobio i mladi Pedri. I iskoristio ju je. Od prvog trenutka vidjelo se da ima sve za igrati u Barceloni - popularnu Barcinu DNA.
Do kraja sezone prikupio je više od, za svoje godine nevjerojatnih, 50 nastupa te je bio jedna od rijetkih svijetlih točaka u relativno neuspješnoj sezoni za Barcine standarde. Bio je sjajan na poziciji lijeve osmice kao playmaker. Zna kako kontrolirati tempo igre, odličan je dodavač u svakom pogledu i vrlo dobro se snalazi na uskom prostoru. Usporedbi s Iniestom bilo je napretek. Sve to prenio je i u španjolsku reprezentaciju.
Upravo su njegova lijeva strana i suradnja s klupskim kolegom Jordijem Albom i lijevim krilom glavni mehanizmi Španjolaca za stvaranje viška. Uvlačenjem lijevog krila u sredinu izrazito ofenzivni Alba se pridodaje vrlo visoko i traži šanse za centaršuteve i povratne lopte. Pedri je onaj od kojega sve počinje jer on najčešće ima loptu u svojim nogama i mora donijeti odluku o pravom trenutku za takvu kombinaciju. U sve tri utakmice u grupi se taj mehanizam dobro vidio, a protiv Švedske je bio jedan od rijetkih načina kako je Španjolska probijala čvrstu obranu. Gotovo ga je nemoguće braniti jer pridodavanjem Albe iz obrane Španjolska stvori situaciju tri na dva u kojoj protivnik mora ili s time živjeti ili dovući još jednog obrambenog igrača na tu stranu i riskirati ostavljen prostor na suprotnoj.
Čovjek iz sjene
Protiv Hrvatske na suprotnoj strani trebao bi zaigrati Pablo Sarabia. Igrač PSG-a nije se naigrao u kvalifikacijama za Euro i Ligi nacija, stoga je bilo upitno hoće li uopće biti pozvan na prvenstvo, no ipak je upao na čudan popis Luisa Enriquea. Sarabia u PSG-u ne igra puno. Posljednja vrhunska sezona koju je imao bila je prije tri godine u Sevilli, kada je igrao većinom u veznoj liniji i upisao 11 golova i 12 asistencija u La Ligi. U posljednje vrijeme bilo je prilično nejasno što on zapravo nudi na terenu u PSG-u i u reprezentaciji, no ulasci s klupe u utakmici protiv Švedske i Poljske pokazali su da Sarabia i dalje ima ono što ga je krasilo u Sevilli.
Kako je Španjolska napadala s velikim brojem igrača na lijevoj strani, brzim prijenosom lopte na desnu stranu otvarali su se prostori za izolacije Sarabije jedan na jedan. Nekoliko puta uspio se riješiti protivnika i uputiti opasan centaršut prema petercu, gdje su ostali napadači uglavnom loše reagirali, no to je bilo dovoljno da Sarabia zaradi uvrštenje u početnu postavu za odlučujuću utakmicu protiv Slovaka. Na njoj je postigao pogodak, asistirao i pogodio gredu, odnosno bio je ponajbolji igrač na terenu. To bi trebalo biti dovoljno da ga protiv Hrvatske Enrique ponovo nagradi mjestom u prvih 11.
Španjolski presing i obrana Hrvatske
Kao što je već spomenuto, najveći problem Španjolske nije njena jalovost u kreaciji velikih prilika, nego u njihovoj realizaciji. Baš zato se Španjolci oslanjaju na zakon velikih brojeva. Oni neprestano dovode loptu u opasne zone u šesnaestercu i oko njega te testiraju koncentraciju protivnika. A kada 20-30 puta po utakmici uđu u protivnički kazneni prostor, neovisno o tome kakvi su realizatori, nešto mora ući u gol.
Ključan element igre za to je obrambena tranzicija, odnosno visoki presing. On im omogućuje da loptu u posjedu imaju i preko 70% vremena te da stalno budu blizu protivničkog šesnaesterca. Trenutno su u tome daleko najefikasniji na Euru. Od svih španjolskih pokušanih pritisaka na igrača s loptom, njih čak 41% bilo je uspješno i Španjolska je osvojila posjed unutar pet sekundi od izgubljene lopte. Prosjek uspješnih pritisaka ostalih reprezentacija je oko 28%. Veliku ulogu u tome igrali su i protivnički igrači Švedske, Poljske i Slovačke, koji jednostavno nisu otporni na takav elitni presing. Hrvatska bi u tome trebala biti puno bolja i morala bi uzeti Furiji više lopti od ove tri reprezentacije. Modrić, Kovačić i Brozović morali bi po osvojenoj lopti dodavanjem ili driblingom osigurati Hrvatskoj nekoliko sekundi vremena da izađe iz obrane. Ključan u tome će biti i Bruno Petković, koji ima sve alate da bi se borio sa španjolskim stoperima, osvajao duele i pokupio koju dugu loptu te proigrao suigrača.
Zapravo, hrvatski napad i nije upitan. Na čistu individualnu kvalitetu, čak i bez sistemskih rješenja, Hrvatska će vjerojatno stvoriti nekoliko šansi za postizanje pogotka. No najveći upitnici javljaju se u obrani. Može li se Hrvatska kvalitetno braniti svih 90 minuta protiv ekipe koja će vrlo vjerojatno imati ogroman posjed?
Velik udarac zbog toga je izostanak Dejana Lovrena. Ne zbog Lovrenove individualne kvalitete, nego zbog njegove uigranosti s Domagojem Vidom. Izbornik Dalić će zbog toga morati tražiti alternativno rješenje, odnosno kombinaciju obrambene četvorke koja vjerojatno nikada do sada nije igrala zajedno, što bi protiv ovakvog protivnika mogao biti fatalan problem.