ANALIZA Zašto nikad lošiji Premiership ruši rekorde gledanosti?

U ENGLESKOJ se vjerojatno još od početka devedesetih nije igrao lošiji i globalno nekonkurentniji nogomet. Poprilično sam siguran da nisam jedini kojemu je ono što prezentira većina klubova najbogatije lige svijeta negledljivo i kad vidi da su na programu, nakon nekoliko minuta mijenja kanal. No, čak i uz to, Englezi financijski dominiraju listom najbogatijih klubova, a to će biti daleko izraženije od sljedeće sezone. Pitanje je zašto.

 

 

Jedan od razloga je što je Engleska veliko i bogato tržište, s velikim interesom za nogomet, i medijskim kućama spremna licitirati do neba kako bi upravo one bile te koje će imati priliku ponuditi nogomet u sklopu nekog od svojih paketa. Ako se uzmu u obzir nogometna infrastruktura, veličina tržišta i bogatstvo, zapravo jedini potencijalni konkurent Englezima su trenutno Nijemci. No, oni ne koriste svoj potencijal.

 

Teško mi je reći zašto, no jedan od mogućih uzroka je loše iskustvo iz prošlosti. Englezi vole svoj nogomet neovisno o kvaliteti, i spremni su i sposobni za njega platiti. Poprilično razumljivo. Ono što je puno zanimljivije je očekivanje kako će iznos za međunarodna tv prava iznositi više od milijardu funti godišnje. Od za sada poznatih novih iznosa, najviše iznose prava za Skandinaviju i SAD, koja će godišnje iznositi 110 milijuna funti, dok se ugovori za većinu europskih država, kao i velika azijska tržišta, tek očekuju. Kako liga koja teško da je u novije vrijeme bila na nižim standardima kvalitete može plijeniti toliko globalne pažnje? Jednostavno, Premier ligu prodaje, uz povijesno nasljeđe, marketinški oblikovana ali s podosta istine, velika priča.

 

 

Nije pretjerano Englesku nazvati kolijevkom suvremenog svijeta, početnom točkom najveće promjene u povijesti čovječanstva od pojave poljoprivrede. Prva industrijska nacija u povijesti je i prije i nakon industrijske revolucije ostavila, for better or worse, dubok trag na gotovo svim dijelovima Zemlje. Commonwealth obuhvaća više od 2.3 milijarde ljudi, SAD dodaje još više od 300 milijuna. Mnogima od tih ljudi je, čak ako im engleski i nije materinji, a većini nije, niti ga vjerojatno poznaje, Engleska u startu bliža od bilo koje nogometno konkurentske države. Nije neočekivano da će to utjecati na njihov izbor lige koju će pratiti. Dodatno, Englezi u priči o nogometu imaju jednu ogromnu prednost pred svima ostalima. Oni su ga izmislili.

 

 

Većina ljudi voli tradiciju, a jednostavno ne postoji nešto tradicionalnije od engleskog nogometa. Globalna popularnost se ne odnosi samo na ligu, poznato je kako je Engleska, uz Brazil, jedna od samo dvije reprezentacije koja globalno diže gledanost neovisno o svemu ostalome. Daleko uspješnijim reprezentacijama, koje u pravilu nude i bolji nogomet, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj... to ne uspijeva. Ono što vrijedi za reprezentaciju vjerojatno vrijedi i za ligu. Neovisno o rezultatima i kvaliteti, engleska liga će vjerojatno privlačiti više globalne pažnje od svih ostalih jer je Engleska. Uz sve to, Englezi imaju nekoliko strukturalnih prednosti pred svim konkurentima.

 

London je jedan od četiri najveća grada u Europi, i vjerojatno najbogatiji, a za razliku od trenutno jedinog pravog konkurenta, Pariza, pun je nogometnih klubova koji mogu koristiti tu ljudsku i financijsku bazu. A većina tradicionalno važnih klubova je van Londona. Općenito, rijetko je naći ligaški sustav s toliko klubova koji nešto znače. Ukupno su 22 kluba barem jednom bili prvaci. Manje nego u Njemačkoj, ali uz znatno izjednačeniji raspored na vrhu. Pet je engleskih klubova osvajalo Kup/Ligu prvaka, više nego iz bilo koje druge lige. Liverpool i United su velika tradicionalna imena s ukupno 38 naslova prvaka i 8 Liga prvaka. Arsenal je možda i najveći klub bez naslova europskog prvaka. Rivalstva su brojna i s dugom tradicijom...

 

 

Uz tradiciju, Engleska ima još jednu veliku prednost. Poprilično su otvoreni za ulazak novog kapitala u nogomet. To nije ništa novo, ali u eri superklubova je taj fenomen znatno povećao konkurenciju na samom vrhu.

 

Dok se španjolska liga svodi na Barcelonu i Real Madrid, i povremeno Atletico ili nekog drugog, njemačka na Bayern i sve ostale, a Italija na Juventus i ostatak trenutno manje ili više izgubljen u vremenu i prostoru, Englezi su u svakom desetljeću od pokretanja Premier lige dobivali novog prvaka. Blackburn nije potrajao, no i Chelsea i City jesu. Za popularnost možda i važnije od jačanja konkurencije, znatno su obogatili priču o samoj ligi. Nouveau riche i aristokracija, prastara tema europskog kulturnog imaginarija. Posebno izraženo s Chelseajem. Tada malo poznati Rus na čelu kluba, The Special One na klupi i momčad koja ruši rekorde. Nova imperija. Ta-ta-ta-tatata.

 

Cityjev uspon je bio nešto sporiji i manje dramatičan, te generalnoj publici možda i simpatičniji. Više tipa ružnog pačeta. Engleska liga jednostavno producira više priča, koje su raštrkanije klubovima, od svih ostalih. Svima je vjerojatno jasno kako priča o tome kako svako može pobijediti svakog baš i ne drži vodu, ali kad je više klubova približno jednake kvalitete, ta iluzija se može održavati. Uz to, zbog kombinacije povijesnog razvoja, otvorenosti prema novom kapitalu i diva koji je London, Englezi imaju potencijal za daleko više superklubova od konkurencije. U prvih 12 klubova s najvišim prihodima je šest engleskih, koji će svi porasti s novim ugovorom, a Tottenham ima potencijal, nakon što izgradi novi stadion, dodatno se približiti onima na vrhu.

 

U globalnom svijetu, Engleska u startu ima unikatno dobre uvjete za podizanje popularnosti svog nogometa. Uz to, priča o Premierligi je izvrsno zapakiran proizvod sa brendovima Izumitelji nogometa, Velika tradicija, Izjednačena liga... Zapravo nije neočekivano kako su financijski otišli daleko ispred ostalih. I spremaju se na veliku potrošnju.

 

 

Određena reakcija ostalih liga postoji. Španjolci od sljedeće sezone prelaze na kolektivni ugovor koji bi ligi, u kombinaciji s inozemnim pravima, trebao donositi oko 1.5 milijardi eura po sezoni. Premda znatno iza engleskog, radi se o gotovo duplo višem iznosu od zbroja trenutnih individualnih ugovora, a španjolska liga je i do sada bila na iznimno visokom nivou. Nijemci definitivno imaju potencijal, i u zadnje vrijeme dodatno rade na širenju po Aziji, čemu sigurno pridonosi i dolazak azijskih igrača u klubove Bundeslige. Premda im se liga i dalje svodi na Bayern i sve ostale, na međunarodnom tržištu se to možda ne pokaže kao problem. Domaći ugovor za TV prava vrijedi još sljedeću sezonu i bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi sa sljedećim, a ne treba zaboraviti da Nijemci imaju prostora za podizanje cijena ulaznica.

 

 

Talijani su posebna i zapravo tužna priča. Svaka liga ima ograničeni broj divova. U Italiji ih je tri: Juventus, Milan i Inter. Dodatno, Italija, uz Englesku ima možda i najveći potencijal za superklubove. Ovoj trojci bi se u najmanju ruku mogla pridružiti Roma, dok postoji još podosta klubova koji nešto znače. Sette sorelle je pojam koji će vjerojatno ostati u devedesetima, ali potencijal za četiri europski relevantna kluba, plus povremene upade još nekolicine imaju. No, trenutno je Juventus jedini klub u prvih deset po prihodima, Milan i Inter padaju, dok se Roma diže.

 

Uz nove ugovore u Engleskoj i Španjolskoj, možda će pasti i još niže. Trenutno postižu dobre rezultate i blizu su Engleza u lovu na četiri mjesta za Ligu prvaka. No, paradoksalno, kada bi u tome uspjeli, srednjoročno bi ih to učinilo možda i manje konkurentnima. Juventus je prošle sezone ostvario prihode od 323.9 milijuna eura. Od toga je više od 89 milijuna, uvjerljivo najviše od svih klubova, došlo iz UEFA-inog nagradnog fonda, dok je Roma s gotovo 46 milijuna (od 180.4 ukupnih prihoda) bila sedma na listi po nagradnom fondu premda nisu prošli skupinu. Razlog je u načinu podjele. Uz rezultate, novac se dijeli i prema vrijednosti tv prava za neku državu (prvaku najviše pa na niže), a iznos za Italiju se dijelio na dva kluba. S 58.2 milijuna Juventus je bio uvjerljivo prvi, Roma je s 35.318 milijuna bila treći najnagrađeniji klub po tom kriteriju.

 

Kada bi se tri talijanska predstavnika plasirala u skupine, ili, ako preskoče Engleze, četiri, iznos koji bi dobio svaki klub koji igra Ligu prvaka bi se smanjio. U kombinaciji rasta ugovora u drugim ligama, talijanski klubovi bi mogli dodatno pasti u relativnoj financijskoj moći. Pozitivno je što sve više klubova planira slijediti Juventus i izgraditi vlastite stadione, čime bi mogli poprilično popraviti daj dio prihoda, u kojemu zaostaju za ostatkom. No, premda imaju možda i najveći potencijal uz Engleze, sljedećih nekoliko godina će vjerojatno nastaviti financijski, relativno, padati.

 

Premier liga je trenutno financijski daleko ispred svih, i mogu se očekivati reakcije iz ostalih velikih liga. No, ako se ne uspiju približiti, možda bi se kao rješenje moglo ponuditi spajanje nekoliko liga, ili čak osnivanje kontinentalne superlige. Zanimljiva vremena.