Zašto je blamaža protiv Rumunjske najbolja stvar koja se mogla dogoditi hrvatskoj košarci

U SVOJOJ povijesti hrvatska košarka pamti brojne užasne utakmice, ali teško da možemo pronaći lošiju od ove odigrane protiv rumunjskih amatera. Što god napisali o onome što se u petak događalo u Zadru, koje god riječi odabrali, nećemo biti ni blizu u opisu košarkaškog horora kojem je morala svjedočiti prepuna dvorana u Višnjiku. Oslabljena momčad Ivice Skelina, lišena pomoći svojih NBA igrača, pa i nekih koji igraju u Euroligi, izgubila je za budućnost hrvatske košarke užasno važnu utakmicu od vjerojatno najgore skupine igrača koju je inače košarkaški Zadar ikad vidio. Nije sramota izgubiti, čak ni od puno slabijih rivala, dogodi se svima, na koncu, to je sport, a u sportu su iznenađenja, senzacije, pa i čuda itekako mogući. Međutim, reprezentacija čije je košarkaško nasljeđe jedno od najslavnijih na Starom kontinentu, a čiji su brojni igrači ispisivali najljepše stranice povijesti kraljice igara, pred domaćom publikom, u prepunom Višnjiku, poražena je i ponižena od reprezentacije čiji je nivo košarkaškog znanja ispod nivoa domaće nam lige. A znamo kakve je (ne)kvalitete to natjecanje.

 

Smiješno je bilo gledati rumunjske igrače kako su se, bez pravog presinga nad njima, mučili dok su prenosili loptu na hrvatsku polovicu. Većina europskih reprezentacija koristi pravilo jednog stranca i najslabije pozicije u momčadi pokušava ojačati dovođenjem Amerikanaca koji svoj kruh zarađuju igrajući po Europi. Neki su bolji, neki su lošiji, a Giordan Watson, playmaker Cluja, toliko je užasan da se postavlja pitanje zbog čega je rumunjski savez uopće odlučio ponuditi jednom tako limitiranom igraču državljanstvo i dao mu putovnicu Europske unije. Ipak, i s takvim razigravačem Rumunjska je pobijedila Hrvatsku. 

 

Nije nevažno ni spomenuti činjenicu da su u zadnjih minutu i pol Rumunji imali čak osam poena prednosti, veliku, ali u normalnim utakmicama dostižnu prednost. U uvjetima koji su vladali u Višnjiku, gdje se igralo na svega pedesetak ubačenih poena, gdje se za svaki poen, čak i onaj s linije slobodnih bacanja trebalo pošteno oznojiti, tih osam poena bila je zaliha koja se nije mogla profućkati. Ipak, šeprtljavi Rumunji u samoj završnici susreta kao da su odlučili pokloniti pobjedu domaćem sastavu. Tko zna, možda su i oni smatrali da nije red da baš oni, košarkaški analfabeti, zabiju konačni čavao u lijes davno upokojene nekadašnje košarkaške velesile. Promašivali su bacanja, bacali su lopte izvan igrališta ili su je pak predavali našim igračima u ruke. Nije bilo dovoljno. Puno simbolike bilo je u posljednjem napadu Hrvatske. Filip Krušlin u zadnjoj sekundi ispalio je hrvatsku 26. tricu. I naravno, promašio je. S obzirom na to da su hrvatski igrači za tri gađali nestvarnih ili tragikomičnih 2-26, iluzorno je bilo očekivati bilo kakav drugi scenarij od onog koji se na koncu dogodio.

 

 

 

Nakon tri odigrana kola u kvalifikacijama za SP u Kini Hrvatska je zakucana na dno ljestvice gdje u leđa gleda ''košarkaškim velesilama'' poput Nizozemske i Rumunjske. Miljama daleko od SP-a u Kini i elite koja će tamo nastupiti. Sramota? Da. Tragedija? Naravno. No, je li ovo što se trenutno događa nužno i toliko loše? Nikako. Štoviše, čak mislim, koliko god to glupo zvučalo, da su porazi od Nizozemaca i Rumunja možda i nešto najbolje što se dogodilo hrvatskoj košarci od Darija Šarića. Zašto? Zato što ćemo valjda sad napokon progledati, prestati se čuditi svemu, prihvatiti da smo očajni i napokon se prisiliti naučiti životariti na samom dnu. Zajedno sa spomenutim ''velesilama'', s kojima smo se još jučer sprdali, a koje su nas u ovim kvalifikacijama pobijedile. Da smo razbili tu Rumunjsku s 20 razlike, a trebali smo, čak i u ovakvom sastavu, nema dvojbe da bi se našao netko tko bi tvrdio da smo napokon na pravom putu i da je ta pobjeda samo početak. Jer ako gazimo s ovakvom reprezentacijom, što će tek biti kad nam dođu NBA vedete. Kakva bi to tek zabluda bila bila. Kao što se, barem za hrvatsku košarku, pokazala izvrsnom načelno stupidna ideja FIBA-e da usred sezone ubaci termine kvalifikacija. Zašto? Zato što su nam ove tri utakmice pokazale da hrvatska košarka nisu ni Dario Šarić ni Bojan Bogdanović, ni Mario Hezonja i Dragan Bender. Hrvatska košarka isključivo je ono što se pod obručima igra u Hrvatskoj, a ako mi nismo u stanju iz domaće nam lige pronaći nekoliko imena koja su u stanju pobijediti smiješne Nizozemce i tužne Rumunje, onda najbolje da stavimo ključ u bravu, pogasimo sva svjetla i ugasimo sport kojim smo se nekad ponosili.

 

 

Pisati o hrvatskoj košarci užasno je težak posao. Svake godine imam osjećaj da pišem isti tekst. Klasični déjà vu. Nakon svakog debakla na velikoj sceni, kroz medijski prostor ponavlja se mantra o izgubljenom kultu reprezentacije. I zvani i nezvani papagajski ponavljaju budalaštine kako je hrvatska košarka umrla skupa s Draženom te da je košarkaški Amadeus nekim slučajem živ, ovakva poniženja ne bi doživljavali. Kakva glupost. Nitko sam, pa ni Dražen, ma koliko velik bio, ništa ne bi mogao protiv sustavne eutanazije hrvatske košarke, koja ju je, uz blagoslov državnog vrha, lagano počela ubijati valjda istog dana otkako smo raskrstili s bivšom državom. Umjesto da radimo i da pratimo svjetske trendove, košarku smo predali u ruke ljudima nevjerojatno talentiranima za uništiti neuništivo i više od 20 godina pasivno smo promatrali raspad sustava tješeći se da i nama jednom mora krenuti. I pri tome smo se samo čudili i nezadovoljno vrtjeli glavama. Čak i onda kad smo, oh kako je to davno bilo, skupljali medalje.

 

 

U Barceloni 1992. Hrvatska je bila svjetski hit. Dražen, Toni, Dino i ostali igrali su finale olimpijskog turnira protiv najveće momčadi koja se ikad u bilo kojem sportu okupila na jednom mjestu. Sjajan rezultat, ali mnogi su bili kritični prema igri Skansijeve momčadi jer, dovraga, kako se jedna takva strašna ekipa dovela u situaciju da u polufinalu skoro izgubi od nekakvih Belostenjina, Vetre, Tihonenka i Volkova. ''Ako Amerikanci svakog deru s 40, mi onda moramo sve ostale barem 20'', tako nekako tvrdili su dežurni kritičari. Godinu dana kasnije na Euru u Njemačkoj, ni mjesec dana nakon najveće tragedije u povijesti hrvatskog sporta, ekipa koju je vodio Mirko Novosel zabijala je daleko najviše poena na turniru (96 u prosjeku), uvjerljivo je pobijedila u šest utakmica (uključujući i domaćina i budućeg prvaka Njemačku), a jedan nesretni poraz od Rusa u polufinalu Hrvatskoj je oteo zlato. Čak ni nevjerojatnih 40 razlike u utakmici za treće mjesto protiv Grčke nije bilo dovoljno da se u domovini utišaju kritike zbog ''sramotnog'' poraza od bezveznih Rusa kojima su, pazite, najbolji igrači tamo neki Babkov i Bazarevič. Na SP-u u Torontu sljedeće godine slična priča. Ovaj put je reprezentaciju vodio Pino Gjergja, a jedna loša utakmica, opet u polufinalu i ponovno protiv Rusa, koštala nas je finala s Amerima. U borbi za broncu opet Grčka i ponovno uvjerljiva pobjeda. Dovoljno za zadovoljstvo? Naravno da ne. Euro 1995. bilo je posljednje natjecanje na kojem smo uzeli odličje. O tom turniru znate sve, ako ništa, onda zbog sad već slavnog napuštanja postolja da državni vrh ne bi morao slušati ''Hej Slaveni''. Poraz u polufinalu od Litve u Hrvatskoj nitko nije tumačio tako da nas je pobijedila nevjerojatna ekipa predvođena Sabonisom i Marčiulionisom, tada bolja od nas, već smo ''namjerno izgubili'' samo da u finalu ne zaigramo protiv Jugoslavije. Jer kako bi se oprali od poniženja da nas Srbi pobjede? Nikako. Uzeli smo broncu, a za odličje smo opet, treći put u nizu, a ovaj put pred njihovim navijačima, dobili Grke. Suma sumarum, četiri velika natjecanja zaredom, četiri medalje, ali i četiri trenera koja su ''neuspjehe'' platili glavom. Skansi je otišao nakon srebra u Barceloni (istina, Skansi je tada dobio u ruke Kukoča i nikad jači Benetton s kojim je 1993. trebao osvojiti Europu, tako da je pomalo nategnuto njega svrstavati u isti koš s nasljednicima mu, no činjenica je da je ipak i on otišao s kormila reprezentacije nakon Barcelone), Novosel nakon bronce u Munchenu, Pino nakon trećeg mjesta u Torontu, a Aco nakon Atene. Nekad smo tjerali izbornike nakon svjetskih i europskih bronci, a danas gubimo od Rumunja

 

Nakon ''brončane'', na red je došla ''luzerska'' generacija, kako smo joj tepali. Generacija koja je dva puta igrala četvrtfinale olimpijskih igara, jednom bila u četvrta u Europi te nekoliko puta plasirala se među osam u Europi (porazi u četvrtfinalima 2005., 2007. i 2009. za antologiju su), 15 godina sustavno je pljuvana, podcjenjivana, vrijeđana. Danas, gubimo od Rumunja.

 

 

Za početak nije dovoljno iz godine u godinu, iz ciklusa u ciklus, mijenjati trenere i nadati se da će onaj sljedeći ispraviti greške svojih prethodnika. ''Riba smrdi od glave'', kaže narodna. I to je točno. Treba liječiti uzrok, a ne posljedicu. Nije dovoljno samo promijeniti trenera, ljude u Savezu, igrače… To su samo kozmetičke promjene koje malo toga mogu promijeniti ako napokon ne promijenimo odnos prema košarci. U Hrvatskoj je košarka odavno neželjeno dijete, kopile koje nas za vrijeme velikih natjecanja samo podsjeća da smo nešto gadno zabrljali, a nitko ne voli kad mu se svako toliko grijesi iz prošlosti guraju pod nos. U Hrvatskoj je košarka nestala s malih ekrana. U Hrvatskoj su nestali ljudi s tribina. Košarka je predivan sport, ne zovu je zaludu ''kraljicom igara'' i naravno da će i mlađe generacije uživati u njoj.

 

 

Međutim, za razliku od nas nešto starijih, današnji klinci nisu opterećeni ni Dankom Radićem ni Ivanom Šukerom, pa ni Dinom Rađom i Stojkom Vrankovićem, fućka im se što smo nekoć bili sila i što su Jugoplastika i Cibona harali Europom. Takvima je hrvatska košarka egzotika, povijesni artefakt koji pripada TV kalendaru ili povijesnim mozaičnim emisijama. Klinci rođeni kasnih 80-ih i mlađi ne zamaraju se neuspjesima hrvatske košarke ni na te poraze ne gledaju defetistički poput nas starijih. Zašto i bi? Što oni imaju s hrvatskom košarkom? Baš ništa. Na svoje oči nisu vidjeli kako igraju Dražen i Toni niti hrvatsku košarku uopće mogu igdje vidjeti. Oni koji vole košarku danas mogu svake noći uživati u potezima NBA majstora i vjerojatno se čude nama koji svake dvije godine kosu čupamo zbog neuspjeha hrvatske reprezentacije u sportu koji, realno, s onim koji se igra preko bare previše sličnosti i nema. I ne treba ih zato kriviti. Krivnja leži isključivo na onima koji su tu našu nesretnu košarku potpuno otuđili i odnarodili. 

 

 

Onda se pitamo zašto Srbi - a sa Srbima se volimo u sportu uspoređivati - sebe smatraju zemljom košarke. Zato što oni nisu dopustili da im se otme košarka. Da budemo na čisto, i u Srbiji, kao i u svim tranzicijskim zemljama nastalim raspadom bivše države (osim možda u Sloveniji), kriminal je na velika vrata ušao u sport. Ljudi s margine društva rat i poraće iskoristili su za bogaćenje, a sportski klubovi bili su im idealna platforma za pljačku. Međutim, Srbi svoju košarku nisu dali. I kod njih se svašta u klubovima događa, pojedinci mutne prošlosti premreženi političkim vezama ušli su u klubove, ali navijače s tribina uspjeli potjerati nisu. I dok se u Hrvatskoj za finale prvenstva države između Cedevite i Cibone po obližnjim kafićima u blizini Draženova doma besplatno dijele karte, samo da bi nekoga bilo na tribinama, u Srbiji 10 tisuća fanatičnih navijača uživo gleda svaki derbi između Zvezde i Partizana, a još pamtimo reakciju zbunjenih košarkaša CSKA i Barcelone kad su u Euroligi doživjeli atmosferu beogradskih tribina.

 

 

Tražiti isključivog krivca za sadašnje stanje nema smisla. To je Sizifov posao. Jer nemoguće je za ovaj debakl okriviti samo jednog ili samo nekoliko pojedinaca. Niti su to Stojko i Dino, niti je to nesretni Ivica Skelin, koji je u ove tri utakmice dokazao da je zalutao u reprezentaciju. Aktualnom Savezu mogu zamjeriti eventualno dvije stvari. Odabir Skelina za izbornika, jer premda je trener Splita možda i najmanji krivac za ovo što se dogodilo, njegove reakcije na klupi, nespretne izjave nakon poraza i akutni nedostak bilo kakve karizme, dokaz su da nije bio dobar izbor. Čak ni za ovakvu ekipu kojoj ni Gregg Popovich ne bi mogao puno pomoći.

 

 

Druga stvar što se Rađi i Stojku može predbaciti činjenica je da su podlegli pritisku nekih medija koji su nakon prva dva poraza u ovom kvalifikacijama panično i paranoično tražili povratak nekih igrača kojima se Savez (uz blagoslov tih istih medija) zahvalio nakon posljednjeg Eurobasketa u želji za pomlađivanjem reprezentacije. Pristavši na kompromise ostali su i bez bodova, ali što je puno važnije i bez kredibiliteta. Međutim, jesu li zaista Rađa, Stojko, pa čak i taj Skelin doista krivi što nismo u stanju u domaćoj ligi pronaći nekoliko igrača koji su u stanju makar na silu dobiti Nizozemce i Rumunje? Jesu li oni krivi što je domaća košarka u zadnjih desetak godina uspjela izbaciti samo Darija Šarića kao istinsku globalnu zvijezdu? Treba li ih se doista izjednačavati s onima koji su odnarodili i privatizirali hrvatski nogomet? Mislim da ipak ne.

 

Igrači kao neposredni proizvođači najmanje su zaslužili uvrede, jer boljih od ovih nemamo. A tko je kriv zato što ih nemamo, pitanje je za milijun dolara. Krimen nosimo svi koji smo na ovaj ili onaj način sudjelovali u kreiranju hrvatske košarkaške politike svih ovih godina. Naravno, netko veći, netko manji, ali krivnja za krah nekoć najuspješnijeg nacionalnog brenda na svima nama je. Igračima, funkcionerima, trenerima, političarima, novinarima, navijačima. Kako smo se ponašali prema košarci svih ovih godina, ona nam je jednakom mjerom uzvratila. I to je pošteno. Karma je kurva. S druge strane, ovo što se događa u hrvatskoj košarci, pa i ukupnom domaćem nam sportu, samo je preslika svega toksičnog što se nekako u sličnom vremenskom periodu dogodilo u čitavoj Hrvatskoj. Kao društvo dotaknuli smo samo moralno dno, pa zašto bi onda sport bio izuzetak?