Foto: Jackolan1 (Wikipedija)
KAO MLADI pomoćnik tadašnjeg francuskog premijera Lionela Jospina kasnih 1990-ih, Manuel Valls bio je nazočan sastancima na kojima su britanski premijer Tony Blair i njemački kancelar Gerhard Schroeder nastojali uvjeriti njegova šefa da im pomogne u redefiniranju europske ljevice.
"Valls je shvatio", rekao je Denis MacShane, bivši britanski ministar za Europu i Blairov saveznik koji ga je tada upoznao.
"Ali je i znao da ako se izložite kao reformator, francuska Socijalistička stranka ima jako dobro podmazanu giljotinu."
Valls, koji ne skriva svoje predsjedničke ambicije, sada je to učinio. Stranci koja se odlučno odupire promjenama prošli je tjedan poručio da se mora reformirati ili će umrijeti i čak se u javnosti poigrao idejom o promjeni njezina imena.
Obrušio se uz to na neke socijalističke svetinje, sugerirajući da bi duge naknade za nezaposlenost i ugovori o radu koji jako štite radnike mogli biti revidirani, po uzoru na reforme kakve su njemački i britanski ljevičari već odavno prihvatili.
Sve to događa se u prijelomnom trenutku i za stranku i za Francusku. Socijalisti su na vlasti prvi put u zadnjih deset godina, a ostatak Europe sve više zabrinjava što su, nakon dvije godine u Elizejskoj palači, Francois Hollande i njegovi saveznici malo toga učinili kako bi pokrenuli drugo gospodarstvo u eurozoni.
Neki u stranci komentiraju da je Valls proglasio rat. Ako je to doista tako, ishod bi mogao oblikovati francusku gospodarsku politiku u iduće tri godine i odrediti hoće li socijalisti biti doista vjerodostojni kandidati na idućim predsjedničkim izborima 2017.
"Manuel Valls srlja u sukob", rekao je Christian Paul, jedan od vođa skupine pobunjeničkih socijalističkih zastupnika koji pružaju otpor, kako tvrde, Vallsovu zaokretu udesno.
"To je jako darvinističko. Nisam siguran tko će na kraju preživjeti", rekao je.
'Učiteljska stranka'
Glavne europske ljevičarske stranke udaljile su se od svojih marksističkih korijena jedna za drugom: njemački socijaldemokrati 1959., španjolska Socijalistička radnička stranka 1979. i britanska Laburistička stranka 1995. Talijanska postkomunistička ljevica promijenila je i ime i ideologiju i postala vladajuća stranka lijevog centra.
Francuski socijalisti slijedili su ih 2008. gotovo zaboravljenim programom kojim su priznali tržišno gospodarstvo. No u zemlji koja je rasporedom sjedenja u svojoj nacionalnoj skupštini nakon revolucije 1789. politici podarila termine 'lijevo' i 'desno', socijalisti se tek trebaju u potpunosti pomiriti s kapitalizmom.
Budući da se dio Francuza kontinuirano poistovjećuje s desnicom, socijalistima je uvijek bilo teško osvojiti vlast i zadržati je. Nekoć ismijavani kao 'učiteljska stranka', moraju se boriti za glasove na ljevici s raznolikom skupinom protuglobalista, ekologa i drugih.
Prije Hollandea, Francois Mitterand bio je jedini socijalistički predsjednik moderne Francuske, a većinu mandata od 1981. do 1995. proveo je u neugodnoj podjeli vlasti sa suparnicima i nestabilnim savezima s komunistima i drugim krajnje lijevim skupinama.
Nakon deset godina konzervativnih premijera od 2002., povratak na vlast socijalistima je opet bio težak. Osim poraza na lokalnim izborima i izborima za Europski parlament, napustile su ih tisuće razočaranih članova.
"U deset godina koliko je bila u oporbi, Socijalistička stranka nije uradila domaću zadaću potrebnu kako bi se pripremila za vlast", požalio se Valls na malom briefingu za strane novinare u svojem uredu prošli mjesec. "Trebamo pouzdanu ljevicu."
Vanjski promatrači mogli bi postaviti pitanje misli li Valls doista ozbiljno, s obzirom na to da je njegova vlada upravo iznevjerila svoja obećanja da će francuski deficit svesti u dopuštene okvire i izložena je pritisku europskih partnera da učini više kako bi reformirala francusko gospodarstvo.
No pritom se zanemaruje činjenica da bi upravo ta dva pitanja mogla razoriti stranku.
"Činjenica da je ljevica sve svoje snage usmjerila u potčinjavanje svih drugih političkih ciljeva štednji je opasna, besmislena i apsurdna", rekao je bivši ministar gospodarstva Arnaud Montebourg, kojeg je Valls smijenio u rujnu zajedno s još dvoje neposlušnih ministara.
"Moramo shvatiti da obični ljudi ne mogu plaćati cijenu krize; oni su ti zahvaljujući kojima gospodarstvo funkcionira."
Opasnost od raskola
To stajališta ukazuju na glavnu razliku između Hollandea i Vallsa s jedne strane i kritičara unutar stranke s druge koji odbacuju predsjednikov zaokret ove godine na ekonomiju ponude koja predviđa smanjenje poreznog opterećenja poslodavaca uz istodobno rezanje javne potrošnje.
Iako priznaju da zaduživanje u jednom trenutku mora stati, tvrde da bi daljnje smanjivanje deficita u trenutku kada nezaposlenost iznosi deset posto a rast je manji od jedan posto bila izdaja temeljnog načela ljevice da se mora pomagati potrebitima.
Osim toga, naznake da Valls popušta kad je riječ o potrebi da se reformira jako regulirano francusko tržište rada usmjerene su na neka od postignuća kojima se francuska ljevica najviše ponosi.
"To je pitanje socijalne pravde", rekao je zastupnik Paul. "Nemojmo potcjenjivati sporna pitanja."
Valls se za sada drži, jedva. Prvi dio proračuna za 2015. prošao je prošli tjedan parlament, doduše tijesno jer je 39 zastupnika bilo suzdržano. Bruxelles se o prijedlogu proračuna mora tek izjasniti, a vlada tvrdi da daljnje uštede nisu moguće, no provest će one koje je zacrtala.
"Nećemo popustiti zbog tridesetak zastupnika", istaknuo je Valls. "Idemo dalje. Vjerujem da će proračun proći."
Takvih sukoba bit će još u tjednima koji dolaze, primjerice oko proračuna za socijalnu politiku za iduću godinu te planiranih promjena pravila o zastupanju interesa radnika na radnom mjestu kojima se želi smanjiti troškove za poslodavce.
No najeksplozivniji okršaji mogli bi se dogoditi iduće godine kada se stranka bude pripremala za izbor svojeg kandidata za predsjedničke izbore 2017. i program koji će ponuditi.
Hoće li 52-godišnji Valls ući u ring ili pričekati bolje vrijeme ovisi velikim dijelom o sudbini Francoisa Hollandea, koji će morati vratiti gotovo posve izgubljeno povjerenje javnosti ako se ozbiljno misli natjecati za drugi mandat.
Mogući suparnici mogli bi mu biti i Arnaud Montebourg, koji je unatoč svojoj nepredvidljivosti bio treći na stranačkim predizborima za predsjedničke izbore 2012. te Martine Aubry, bivša ministrica u Jospinovoj vladi koja izbjegava razgovore o predsjedničkim ambicijama, ali se prošli tjedan zauzela za program "nove socijalne demokracije."
Iz svojeg ureda u sjedištu Socijalističke stranke na lijevoj obali Seine, predsjednik stranke Jean-Christophe Cambadelis tvrdi da su prave razlike između glavnih protagonista manje nego što se misli.
Ali priznaje da si stranka ne može dopustiti štetan interni sukob pred očima javnosti i riskirati da joj predsjedničkog kandidata u drugom krugu ponovno izgura krajnje desna Nacionalna fronta, kao Jospina 2012.
"Takav šok mogao bi izazvati velike potrese u Socijalističkoj stranci, čak raskol", upozorio je. "Ne želim biti onaj koji će ovdje ugasiti svjetla."