Foto: A. Bukljaš
IAKO su svi mediji prenijeli zadnje istraživanje Crobarometra, prema kojemu je SDP u samo mjesec dana pao u popularnosti za ogromnih 4%, gotovo nitko se nije usudio nastaviti sa zaključkom: ako se odnosi snaga bitno ne promijene, Hrvatska demokratska zajednica će biti jasan pobjednik izbora, a Tomislav Karamarko će biti novi hrvatski premijer.
Rezultati istraživanja su ovdje
Kada pogledamo sadašnje odnose između stranaka, dodamo brojne stranke i neovisne liste koji neće proći izborni prag, te kada D'Hondtov izborni sustav „pogura“ najjaču listu – stvari su jednostavne: Hrvatsku će u razdoblju 2016.-2020. godine voditi Tomislav Karamarko i Hrvatska demokratska zajednica sa svojim koalicijskim partnerima.
Razlika lijeve i desne koalicije postaje sve veća i sve je manje za vjerovati da Vlada Zorana Milanovića ima snage, volje i pameti progurati neke jake reformske poteze u narednih pola godine, kako bi se uspela na ljestvici popularnosti. Sadašnja Vlada ne samo da je propustila povući poteze koji bi joj donijeli popularnost – primjerice smanjiti broj županija koje su primarno HDZ-ova politička poluga ili barem simbolično smanjiti broj javnih službenika (uz primjerenu otpremninu, koju oni koji su u realnom sektoru ostali bez posla ne mogu ni sanjati); već je sadašnja Vlada povukla i nove poteze koji se ne mogu okarakterizirati nego glupim – kao što je povećanje trošarina na gorivo.
Štoviše, potezi kojim se Zoran Milanović htio svidjeti desnim glasačima, kao što je imenovanje konzervativnog Vedrana Mornara za ministra – ne samo da nisu donijeli (i neće!) desne glasove, već su izazvali i odbojnost dijela vlastitog biračkog tijela. Koje će sada glasati za neke treće.
SDP djeluje umorno i bez reformskih kapaciteta
SDP-ova Vlada došla je prije tri i pol godine u stilu kao da dolaze vladati Danskom ili Finskom – uređenom državom koja bez problema upravlja sama sobom, i gdje se ministri bave finim udešavanjem već udešenog sustava. Međutim, Hrvatska je nešto sasvim drugo: opljačkana, izgubljena sve više raseljena i depresivna zemlja u dugogodišnjoj krizi, koja traži jasne i snažne reforme i gdje se Vlada ne može svidjeti svima.
Svidjeti svima se pokušao i bivši predsjednik Ivo Josipović, pa znamo gdje i kako je završio, politički gubitnik koji će u svojem petogodišnjoj karijeri državnog vođe moći pričati studentima na marginama predavanja kada s vrati na Pravni fakultet u Zagrebu (kritičarima: Josipović je zaista dobar u tom poslu).
Milanovićeva Vlada se pokazala plašljivom i nedostatnom za udariti šakom i stol i krenuti u prave reforme. Od istinskih reformi, pamtiti ćemo jedino onu ministrice Anke Mrak Taritaš i projekt legalizacije bespravno sagrađenih kuća u Hrvatskoj. Nakon doslovno sto godina nereda, stotine tisuća objekata će se uredno naći u knjigama. Koliko god postupak bio dug i složen – kuća s papirima vrijedi bitno više od kuće bez papira taj potez će biti jedini koji će vrijednost imovine mnogih hrvatskih građana podignuti za nekoliko desetaka tisuća eura.
Ostalo – nešto su htjeli, nešto su se totalno spetljali (Obiteljski zakon gdje su i studenti prava nalazili enormne ustavne propuste), a na kraju su se počeli povlačiti – bilo je evo oko promjene registarskih pločica: kako Karamarko okom, tako Milanović skokom! Time je Karamarko u biti pokazao tko je već pravi šef u Hrvatskoj.
Vojna disciplina i obuhvaćanje cijelog društva
Hrvatska demokratska zajednica se sustavno priprema za osvajanje vlasti – vidjelo se to već na predsjedničkim izborima. Praktično vojna disciplina, aktiviranje ogromnog broja članova, čvrsto upravljanje cijelom strankom po gotovo policijskom modelu – glavni tajnik HDZ-a, Milijan Brkić iznimno je uspješno mobilizirao stranku i tisuće aktivista po cijeloj Hrvatskoj. Brkić je uostalom u tome profesionalac – unatoč za njega iznimno glupoj epizodi s „kompiliranjem“ diplomskog rada čovjek se istakao kao uspješan i dobar ratni zapovjednik i organizator, te mu tu ni najžešći kritičari nisu uspjeli naći ijedne mrlje.
HDZ svakako ima, kada se treba pripremati za izbore, nešto što SDP ili bilo koja druga stranka u Hrvata nemaju: ogroman broj ljudi koji svoju osobnu egzistenciju mogu zahvaliti samo ili upravo HDZ-u. Ako ste u nekom manje razvijenom dijelu države, gdje vam je upravo HDZ omogućio radno mjesto u gradu ili županiji ili komunalnoj firmi znači doslovno razliku između socijalnog slučaja i relativno dobro situirane osobe. Još ukoliko ne spadate u stručnjake ili osobe konkurentnih zanimanja (a takvi obično ne spadaju) – sasvim vam je jasno da za svoju egzistenciju možete zahvaliti upravo i samo stranci.
Takvi kadrovi su onda spremni ako treba i tri vikenda držati štand, lijepiti plakate ili nagovarati rodbinu da svi iziđu na izbore i glasaju upravo za – HDZ. Takav potencijal nema niti jedna druga stranka. Štoviše, lijevi i liberalni glasači su često „mudrijaši“ koji iz nekih svojih razloga neće izići na izbore.
Nadalje, HDZ čini se uspješno slijedi obrazac nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske – jedno je partija, ali tu je i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, gdje su svi ostali. Jasno je – to i jest oblik ponašanja koji se može očekivati od stranke u koju je prešlo na desetke tisuća članova nekadašnjeg SKH, o čemu smo već pisali.
Bit je: ne ostaviti niti jedan dio društvenog života izvan kontrole. Infiltrirati se svugdje gdje se može ostvariti politički utjecaj. Jasne su veze između Šatora u Savskoj i HDZ-a, makar sada oko šatora HDZ očigledno traži izlaznu strategiju. Zadnjih tjedan dana u novinarskim krugovima se čuje da je HDZ iz pozadine pomogao i prosvjede Udruge franak te postavio i neke „svoje ljude“. Nije potvrđeno, ali nije ni nevjerojatno – to je taj model rada. Povezati sve društvene strukture u akciji promjene vlasti. Ne treba naravno dodatni ni hrvatsko mitsko „paraobavještajno podzemlje“ koje se okreće kako vjetar puše – štoviše čak i predviđaju kako će se vjetar okretati.
HDZ radi upravo ono što je radila pripremajući se za vlast Šestorka 2000. godine – mobilizira sve u jednom cilju. I stranku i društvo i vanjske saveznike, pri čemu i Crkva u Hrvata ima važnu savezničku ulogu.
Kakav bi premijer bio Karamarko?
Tomislav Karamarko pripada među prave „političke“ ljude, čija cijela karijera je usko vezana uz politiku i vlast, uostalom dva najpoznatija bivša šefa su mi Josip Manolić i Stjepan Mesić (možda upravo iz tog razloga, što je poznato za koga je radio, Karamarko verbalno vodi rat s „crvenima“).
Ukoliko postane premijer – biti će jedan u nizu tipičnih „političkih“ premijera, dakle onih koji su cijelu karijeru gradili izvan gospodarskog sustava, upravo izvan onoga što bi trebalo pokrenuti Hrvatsku i što je jedino što bi nas moglo izvući iz krize. Dobro, ne mora ni to biti presudno, ni Angela Merkel nije dugo radila u svojoj struci (fizičarka je), no činjenica je da Karamarko sigurno neće vladati u stilu HDZ-ovih gospodarski jakih premijera iz 90-tih godina: Gregurića, Valentića ili Mateše.
Koliko god čudno zvučalo, Karamarko bi mogao vladati čisto politički i kabinetski – najbliže premijeru Ivici Račanu. Takav tip upravljanja ne dovodi reformiste već stranačke ljude (što smo uredno vidjeli u Koaliciji 2000.) i preferira poslušnike u odnosu na sposobne, no neovisne kadrove.
Dosta je uostalom pročitati što je napisala Martina Dalić prilikom odlaska iz HDZ-a: „Za mene je daljnje sudjelovanje u takvom okruženju nemoguće jer sam danas potpuno uvjerena da se stvari neće promijeniti. HDZ nema dovoljno snage niti odlučnosti iskoračiti izvan ustaljenih političkih obrazaca koji se svode na puko ponavljanje da je Vlada nesposobna, dnevno političko kritizerstvo i bavljenje prošlošću. U ekonomskom timu HDZ-a nema koordinacije, nema vodstva, nema jasnog smjera i konkretnog bavljenja stvarnim uzrocima ove dugotrajne krize. Hrvatska ne može podnijeti još jednu nepripremljenu vladu koja se bavi sama sobom i zadržava samo na površini problema.“
Bavljenje površinom problema
Upravo su ove riječi Martine Dalić, koja sigurno bolje od nas poznaje Tomislava Karamarka, važne u procjeni takve buduće Vlade Republike Hrvatske. Došli su na vlast. Super. Slavlje. Nema više „crvenih“, nema više „petokraka“, nema više „zatiranja Hrvatstva“, nema više „omalovažavanja politike Franje Tuđmana“. Slažu se nova ministarstva.
U ovako nezgodno vrijeme, ministri će postati stranački vjerni ljudi – kojima će brzo postati jasno da svaka veća reforma znači zadiranje u upravo ona područja gdje stoje najodaniji HDZ-ovi aktivisti i članovi: državne firme, javne ustanove, lokalne samouprava, županije, lokalne komunalne firme… Reforma bi značila upravo oslabljivanje onoga HDZ-a kakvog znamo i uništavanje upravo one supstance koja HDZ čini tako izdržljivim već 25 godina! I zato reforme neće biti.
Tomislav Karamarko je dakle na korak da postane hrvatski premijer. I ne učini ništa. Pogodnost će mu biti što će kamate u Europi biti i još nekoliko godina niske i što će se Hrvatska moći i dalje zaduživati. Neka manja „stiskanja“ će napraviti – to uostalom HDZ može napraviti lakše od SDP-a, jer eto drže taj okvir „rodoljubne“ stranke. Isto kao što će politički Milorad Pupovac puno bolje prolaziti kada bude na vlasti HDZ, jer tada ćirilični natpisi i slično puno lakše prolaze. To je onda „velikodušnost“ i „nacionalni interes“.
Sretna nova 2020.!
Ukoliko se nešto bitno ne izmijeni – Hrvatska će 2016. godine dobiti novu, HDZ-ovu Vladu, sastavljenu uglavnom od „pravih“ političara, možda i s manje radnog iskustva u gospodarstvu od ministara aktualne Vlade. Malo ćemo više vidjeti zastava i domoljubne priče – no hrvatska realnost se, to je očigledno bitno neće promijeniti. Potezi koje će HDZ povlačit će biti vrlo slični potezima sadašnje Vlade, samo bez prepirki oko rodoljublja. Ovaj HDZ koji će preuzeti državu biti će sličan onome iz 90-tih – ali bez jakih ekonomista na vrhu, koji su 90-tih barem državni dug držali pod kontrolom. Nije da HDZ nema kvalitetnih ljudi, ima ih, kao što ih ima i SDP i druge stranke. No, kod ovakvog vođenja stranke, nitko neće te ljude uzeti oko sebe. Birati će se podobni i više nego sada.
Zoran Milanović će naravno u ovom scenariju izgubiti mjesto predsjednika SDP-a i sjesti će u saborske klupe, odakle će moći vježbati retoričke figure. Za sve ostale – tko ne spada u uski krug političkih oligarhija, a radi u javnom sektoru – neće se puno toga promijeniti. Možda plaća ode još malo dolje, u pokušaju da se deficit svede u neke prihvatljive okvire. No, ako ste u realnom sektoru ili tek ulazite u svijet rada – očekuju vas još četiri godine jada i nesigurne egzistencije. Reforme, koje bi Hrvatsku približile razvijenim državama Europske unije jednostavno neće biti provedene.