Barić: Srbi nisu željeli povratak pod hrvatsku vlast

POBUNJENI Srbi uglavnom nisu željeli povratak pod hrvatsku vlast, niti suživot s Hrvatima, a Hrvatska nije mogla provesti "etničko čišćenje" i masovne zločine nad Srbima jer su oni to područje napustili i prije nego je u njega ušla Hrvatska vojska, piše povjesničar Nikica Barić u svom radu "Je li 1995. godine Hrvatska počinila etničko čišćenje Srba?", koji objavljuje novi broj Časopis za suvremenu povijest (2).

"U vezi s odlaskom Srba iz Hrvatske tijekom Oluje, treba se sjetiti da je gotovo 100 tisuća bosanskih Srba nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma napustilo dijelove Sarajeva koji su dotad bili pod njihovim nadzorom", podsjeća Barić i dodaje kako je "to područje pripalo Federaciji BiH i Srbi su ga zatim napustili, iako nisu na to bili izravno prisiljeni nekom vojnom akcijom."

"Kao što je Srbima iz RSK bilo neprihvatljivo da priznaju hrvatsku vlast, tako je i sarajevskim Srbima bilo neprihvatljivo da ne žive u Republici Srpskoj", piše Barić.

Hrvatska vojska u Topuskom opkolila je velik broj srpskih vojnika i civila, napominje Barić i dodaje kako su oni s Hrvatskom vojskom dogovorili odlazak u Jugoslaviji, dok je naoružanje predano hrvatskoj strani.

Barić prenosi izjavu jednoga srpskoga zapovjednika koji tvrdi da su u koloni od Topuskoga do Lipovca "istina doživeli svašta, od provokacija, kamenovanja, otimačine automobila, međutim dogovor koji je potpisan ispoštovan je oko 80 odsto."

"To je dosta obzirom kuda smo prolazili, da su se još vodile borbe, da su Hrvati sahranjivali svoje mrtve po Sisku i okolnim mestima", navodi Barić njegove riječi.

Tu je i dio odgovora u čemu je razlika između srpskoga zauzimanja Srebrenice i hrvatske akcije Oluja, tvrdi Barić i dodaje kako za razliku od Vojske Republike Srpske, koja je u srpnju 1995. likvidirala golemi broj Muslimana zarobljenih u Srebrenici, Hrvatska je vojska "dopustila srpskim vojnicima opkoljenim u Topuskom da napuste to područje i odu u Srbiju."

U Časopisu za suvremenu povijest, koji izdaje Hrvatski institut za suvremenu povijest, među ostalim pišu i Dragan Novaković o organizaciji hadža i problemima koji su ga pratili u Jugoslaviji od 1945. do 1991., Miroslav Akmadža o pregovorima Vatikana i Jugoslavije glede protokola 1966., Tatjana Šarić o bleiburškim žrtvama na stranicama Hrvatske revije, Alan Labus raščlanjuje pisanje tiska u NDH o svjetskim ratnim zbivanjima 1941.-1945., Marino Manin o životu i djelu Giuseppa Vassilicha, Bela Makkai o mađarsko-hrvatskim odnosima u početku 20 st. na slavonskom području, Tomislav Markus o korespondenciji Strossmayera i Koste Vojnovića, Tihomir Cipek o ideji srednje Europe, Piotr Žurek o hotelu Lambert i razotkrivanju hrvatskog Branislava, Hayden White o historijskoj pripovjednosti i problemu istine u historijskom prikazivanju.

U rubrici demografsko-povijesnih rasprava Dražen Živić piše o prisilnim migracijama i etničkim promjenama u Hrvatskoj između 1991. i 2001., Ivica Pletikosić o doseljavanju stanovništva u Piran s područja današnje Republike Hrvatske, Daniel Patafa o promjenama u nacionalnoj strukturi stanovništva Rijeke i Danijel Vojak o romskom stanovništvu u popisima pučanstva.

Dunja Bonacci Skenderović i Mario Jareb reagiraju na "brojne netočnosti i proizvoljna tumačenja" hrvatskih nacionalnih simbola iznesena u članku Maje Brkljačić i njemačkoga povjesničara Holma Sundhausena u časopisu Osteuropa.

Časopis još objavljuje i prikaze novoobjavljenih knjiga.

Pročitajte više