Foto: FAH
TEHNIČKA ministrica Bernarica Juretić nakon svog zadnjeg i prilično smušenog upisa na Fejsu definitivno zaslužuje naziv ministrice socijalne patetike Republike Hrvatske. Ministrica je čini se, namjerno ili slučajno, pomiješala sve - i javnu dužnost, i vjeru i pitanje odgovornosti političara (što ona na ovom mjestu jest – običan političar), za javno izgovorenu riječ. Došla je priča osobno do vraga!
Ministrici svakako treba skrenuti pažnju da su novac i vrag često povezani, pa joj stoga ne bi trebalo biti krivo ako državna tijela, među ostalim i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, rade svoj posao.
Ministrica je, čini se, zaboravila što je njena javna uloga – a to je upravljanje državnim novcem i ministarstvom. Menadžment. Dakle, više se ovdje ne radi o vjeri, ne radi se ni o radu za opće dobro u nekoj udruzi, već se radi o javnoj dužnosti, čistom administrativnom poslu.
Da usporedimo s vjerskim okruženjem – posao koji trenutno Bernardica Juretić radi usporediv je s administrativnim poslom Državnog tajnika Svete Stolice ili uprave Vatikanske banke. Dakle, u pitanju je svjetovni, administrativni posao upravljanja novcem. U ovom konkretnom slučaju – upravljanja novcem hrvatskih poreznih obveznika. A tu porezni obveznici imaju pravo postavljati pitanja.
Ministar se nema što ljutiti ako se postavi pitanje sukoba interesa
Podsjetimo se. Priča je počela kada je Nacional objavio kako se Bernardica Juretić nalazi u potencijalnom sukobu interesa. Nacional u članku od 21.6.2016. piše među ostalim: "Nacional je dobio na uvid Ugovor o pružanju socijalnih usluga koji je još uvijek aktualna ministrica potpisala s humanitarnom organizacijom Zajednica Susret 11. veljače ove godine, a koji je retroaktivno stupio na snagu 23. siječnja 2016. godine. Upravo 23. siječnja Bernardica Juretić preuzela je dužnost ministrice socijalne politike i mladih, a do tada je radila u toj humanitarnoj organizaciji. Dakle, jedan od prvih poteza nove ministrice bio je potpis ugovora s organizacijom koju je ona utemeljila još 1990., a kojoj je, ako je vjerovati podacima na službenoj stranici Zajednice Susret, bila predsjednica do 22. siječnja 2016."
Na taj upis je reagiralo Ministarstvo, odgovor možete pročitati ovdje.
I sama ministrica piše na Fejsu: „Ja sam bila predsjednica udruge dok nisam postala ministrica, a tada sam dala ostavku na to mjesto i izabrana je druga predsjednica.
Kraci period, prije nego sto sam postala ministrica, bila sam i ravnateljica ustanove i, kao ravnateljica potpisala anex ugovora s Mspm. Danom moga imenovanja, dala sam ostavku i na mjesto ravnateljice u upravno vijece ustanove imenovalo je novu osobu na tu duznost, s kojm sam ja kao ministrica, potpisala ugovor.“
Ministrica Juretić očigledno nije svjesna da je takva „vremenska bliskost“ dovoljna da se pojavi sumnja u sukob interesa, sumnja koju svaki građanin ima pravo prijaviti Povjerenstvu. Povjerenstvo će onda pokrenuti postupak, prikupiti izjave i dokumente i donijeti svoju odluku, kakva god da bila.
To je ovlast i zadaća Povjerenstva. I ovlast koju svaki građanin ove zemlje ima, sumnjati u potencijalni sukobi interesa nekog političara.
Ministar mora sam prijaviti i objasniti mogući sukob interesa Ministrica je trebala biti svjesna da je ovakva bliskost datuma i povezanost funkcija nešto što uvodi sumnju u potencijalni sukob interesa – pa je trebala i sama kod potpisivanja takvog ugovora javiti se Povjerenstvu. Zakon o sprječavanju sukoba interesa je jasan: „U slučaju dvojbe je li neko ponašanje u skladu s načelima javnih dužnosti, dužnosnici moraju zatražiti mišljenje Povjerenstva za odlučivanje o sukobi interesa.“
Gotovo svakom ministru se može dogoditi takva situacija – netko može postati ministar športa, a da upravo udruga koju je dotad vodio dobije neke novce na natječaju upravo njegovog ministarstava. Ili netko može postati ministar malog poduzetništva, a firma u kojoj je donedavno radio se javi na neki natječaj upravo tog ministarstva i ispuni uvjete za sufinanciranje – sve su to životne okolnosti koje se znaju dogoditi, dapače treba pozdraviti političare koji još imaju i neki hobby, aktivni su u kakvoj udruzi ili dolaze iz gospodarstva.
No, zato i imamo zakonski uređen postupak. Stvar je zakonski potpuno jasna – čim postoji dvojba, političar se treba se javiti Povjerenstvu. I dodati ćemo – obavijestiti javnost na način da se jasno kaže što i zašto se potpisuje. Jer, ponavljamo – ministar upravlja tuđim novcima, našim novcima, novcima poreznih obveznika. I da, obvezan je objasniti što i zašto se troši. Nisu to njegovi privatni novci pa da ima pravo na neku diskreciju oko trošenja.
Je li to nauk pape Franje?
Ministrica Juretić već je postala poznala po nedavnoj izjavi nakon sjednice Vlade: „Nek crknu!“.
Moramo primijetiti da ova izreka na jeziku nekako odskače od visokih kršćanskih moralnih vrijednosti, no sada je ministrica otišla još dalje – doslovno prijetnjom zviždaču. Ministrica piše: „Naravno, neka dobra iz kuce je taj ugovor proslijedila zaintersiranoj javnosti, vjerojatno ne razmisljajuci da se na koncu sve sazna i da se za to dobiva otkaz.“
U iole normalnoj državi, za ovakvu prijetnju zviždaču ministrica bi odmah dobila otkaz, no ionako je kao tehnička ministrica već u odlasku. Moramo primijetiti međutim da ministrica kao prvo očigledno nema pojma o pojmu „zviždač“, a nadalje ministrica nije Službenički sud koji bi u ovom slučaju presudio o eventualnoj odgovornosti službenika. Podsjetiti ćemo ministricu, „Odlukom o ustrojavanju službeničkih sudova i višeg službeničkog suda“ ustrojeni su službenički sudovi u Rijeci, Splitu, Osijeku i Zagrebu te Viši službenički sud u Zagrebu. Pitanje eventualne odgovornosti nekog službenika je njihov posao, a nikako ministrice, posebno ne tehničke ministrice kojoj kadrovski poslovi više nisu nečim čime se treba baviti.
Postavlja se oko svega toga dva dodatna pitanja. Ministrica u svoj upisu piše: „Ja ovo razmisljam samo kao Bernardica koja je tim imenom postala clanom jedne zajednice u kojoj ce biti, ako Bog da, do smrti i s tim imenom umrijeti. Sve ostalo je prolazno. Nismo se rodili kao ministri, a mozda ni da budemo ministri. Ali smo se rodili da budemo ljudi. Da covjek covjeku bude brat, prijatelj.... A ne vuk!!!“
Prvo pitanje, kako se s time uklapa verbalno „Nek crknu!“ ili pisano „Naravno, neka dobra dusa iz kuce je taj ugovor proslijedila zaintersiranoj javnosti, vjerojatno ne razmisljajuci da se na koncu sve sazna i da se za to dobiva otkaz.“? Jesu li to bratske, prijateljske izjave ljubavi i praštanja?
Gdje je, ministrice tu nauk pape Franje koji često ponavlja: „Tko sam ja da vam sudim?“ Čini se da je Bernardica Juretić sebi uzela povlasticu da sudi, povlasticu koju nema ni svjetovno, a biti ćemo slobodni reći – nema ni vjerski.
Drugo je pitanje – ako je sve čisto i jasno – zašto uopće spominjati tko je dao ugovor u javnost? Taj ugovor jest i treba biti javna stvar, kao i svi drugi ugovori ovog ministarstva.
Imamo pravo znati
Ministrice Juretić, sav, ali sav novac kojim upravljate je novac poreznih obveznika. Dakle, naš novac i mi imamo pravo znati kako se troši, tko ga dobiva i na koji način. Tajna su osobni podaci, ali nikako troškovi i ugovori jednog ministarstva. Izuzetak mogu biti samo vojska i tajne službe – zato oni imaju i posebna civilna tijela nadzora.
Dakle, ako je ugovor uredan i legalan – onda treba biti i javan i nitko se ne treba ljutiti ako netko pita za objašnjenje bilo koje stavke tog ugovora – jer plaća se našim poreznim novcem. I porezni obveznici imaju pravo postavljati pitanja. Kome to nije pravo, ne treba ići na javnu dužnost.
Iznos od 3870 kuna po korisniku također može biti upitan
Piše dalje na Fejsu ministrica: „Susret ima trenutno ugovor s ministarstvom za 102 mjesta, u tri objekta ali, na zalost, zbog promijenjene strukture ovisnika, terapijske zajednice nisu pune, pa ni u Susretu. Ministarstvo placa pi broju korisnika, a ne broju objekata, jer nije ugovoreno puno za prazno nego se fakturira za broj korisnika koji je u odredjenom mjesecu bio smjesten po rijesenju centra za socijalnu skrb. Cijena smjestaja je 3.870,kn. Prosjecno je faktura za nekih 60-65 korisnika, kako koji mjesec. No, o cijeni, broju i sl.moglo bi se puno raspravljati. To nekom drugom prilikom. Trenutno su otvorene samo dvije terapijske zajednice i to u Cisti Velikoj i Ivanovcu kod Okucana. Ako Bog da da bude vise korisnika, otvorit ce se i Paucje i Ciovo.“
Naravno da nije ugovoreno puno za prazno, zar bi i to trebalo? I usput, što to znači: „Ako Bog da da bude vise korisnika, otvorit ce se i Paucje i Ciovo.“ Više korisnika? Nije li cilj da bude manje korisnika, tj. manje ovisnika?
Iako se to provlači od prijašnjih vlada – ne možemo ne primijetiti prilično velik iznos po korisniku. Mjesečno 3870 kuna ne zaradi jako velik broj hrvatskih građana, a umirovljenik koji prima ovaj iznos skoro da se smatra imućnim… Zbog čega bi porezni obveznici morali plaćati ovako visoke iznose ovisnicima koji su se sami doveli u situaciju u kojoj se nalaze? Zašto ne bi ti ovisnici plaćali sami, kao u američkim klinikama za odvikavanje?
U zemlji u kojoj su naknade za osobe s invalidnošću jako niske – prilično veliki novci se daju za ljude koji su se sami doveli u situaciju svoje bolesti. Možete naravno reći da su i oni bolesni, i jesu – ali možda mi građani želimo više davati civilnim invalidima u kolicima, slabovidnima ili bolesnima koji nisu mogli utjecati na svoju bolest, a ne onima koji su do svog bolesnog stanja došli tražeći odgovore u boci ili u drogama? Sve su to stvari, pa dakle i rad tih udruga i njihovi troškovi po korisniku, stvar rasprave – na koju imamo pravo sve dok troše porezni novac, a ne privatne donacije.
Na rad ministra građani imaju pravo kritike
Ministar je državni dužnosnik i političar – i kao takav predmet kritike, od one svog rada do one kakvu frizuru nosi. Kome se takva javnost, pa i mogućnost neopravdane i ponekad pretjerane kritike ne sviđa – ne mora biti ministar, to je vrlo jednostavno.
Ministrica piše i slijedeće: „U vrijeme kada svi moramo biti ujedinjeni, kako bismo konacno ovu zemlju, u ljubav prema kojoj se kunemo, postavili na cvrste noge, mi jedni drugima jame kopamo. Pa nas je jedva cetiri miliona. Deseta zemlja na svijetu smo po starenju. A medjusobno se "razapinjemo".
Ujedinjeni? Ovo je višestranačka demokracija, nema tu „ujedinjenosti“. Ima preko 100 stranaka od kojih svaka ima svoje ideje, ima i tih četiri milijuna ljudi koji svatko ima svoj stav i svoje mišljenje – i štoviše, ima i vlast i oporba i ako je netko ministar, onda će ga jedni hvaliti, a drugi kuditi. To je upravo ljepota demokratskog sustava. Ujedinjenost se javlja kada je rat ili kakva druga katastrofa – dok se država normalno razvija, civilizirani sukobi mišljenja, ideja, pa i metoda i smjerova razvoja nužni su i preporučljivi. Ministar je samo manager koji upravlja narodnim novcem, ni manje ni više, a narod ima pravo dati svoje mišljenje i svoj stav o tome. I ne treba biti jedinstven.
Kome ne odgovara kritika, kome ne odgovara javnost ugovora i kome ne odgovara da za praktično sve može otići na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa – niti ne treba biti ministar, već uredno može raditi svoj posao izvan politike.
Stoga ministrici Bernardici Juretić želimo skori odlazak s mjesta ministrice, mjesta koje funkcijski čini se ne razumije, kao što čini se ne želi razumjeti ni činjenicu da je samim pristankom na to mjesto postala običan političar čiji je rad podvrgnut javnoj kritici.
To vam se ministrice zove – demokracija.
Napomena: Citati s Facebook stranica ministrice Juretić prenijeti su u izvornom obliku, bez redakture teksta.