Foto: Privatni album, Marko Lukunić/Pixsell
IVAN ZVONIMIR ČIČAK imao je gotovo cijeli jedan prosječni ljudski vijek da mu padnu hlače. Pale su mu, za njegovih šezdeset i osam godina, u trenutku dok je kočoperno, pred novinarima, držao netom dobiveno odlikovanje predsjednice Republike. Scena Ivana Zvonimira Čička u gaćama, s odlikovanjem, efektno simbolizira njegovo lažno, izvitopereno zauzimanje za ljudska prava, jednako kao i čitavu menažeriju okupljenu u jednoj pompoznoj udruzi koja ozbiljnošću odavno ne može prebaciti nisko postavljenu letvicu cvjećarnice grupe TNT iz popularnog stripa.
Na sličan način kako je glasovita cvjećarnica paravan za detektivsku skupinu diletanata, tako je i HHO, već odavno, paravan za produžavanje javnog života nakupini taština i neispunjenih ambicija.
Tko je tko
Ivo Banac, rashodovani je feralovac i nekadašnji ministar u vladi Ivice Račana koji je tek po izlasku iz iste počeo uočavati samo njegovu geniju (i geniju opskurnih desničarskih portala) očite procese povratka komunizmu. Evidencija je postajala sve evidentnija (ili, stanje se pogoršavalo) pa je rečeni Banac proteklu godinu završio putujući Hrvatskom upozoravajući da bauk komunizma putuje Hrvatskom.
Igor Peternel je kemičar, stručnjak za otpadne vode i dezinsekciju, kojeg dio zaposlenika na javnoj televiziji iz samo njima dokučivih razloga, tretira kao političkog analitičara. Karijerno dobacivši do docenta na karlovačkom veleučilištu, Peternel se, ne tako davno, entuzijastično krenuo vrzmati po Iblerovom trgu, ali je ondje ostao posve neprimijećen, pa će se danas od glasina da je bio član SDP-a braniti (valjda najdosadnijom konvertitskom) rečenicom: "Formalno nikad nisam bio član stranke jer nisam formalizirao članstvo uplatom članarine."
Na čelu hrvatske cvjećarnice stoji egomanijak koji je donedavno svoju izuzetnost, na televiziji, naglašavao nošenjem košulje s leptir-mašnom nedavno je zamijenivši s ništa manje ekstrovertnom - trenirkom.
Osobna promocija i vođenje kampanje za KGK
Ivan Zvonimir Čičak, širem občinstvu prepoznatljiv po neobično visokoj frekvenciji upotrebe lične zamjenice ja (s pripadajućim oblicima: mene, me, meni, mi) spreman je za javno, medijsko samoreklamiranje nastupiti čak i u emisiji autora koji iz nekog razloga o sebi voli misliti kao o pripadniku više rase, a koji će se ranije o njemu izraziti biranim: „Čičkolina, (...) obična šlampava prostitutka na hrvatskoj političkoj pozornici.“ Kako, međutim, Bujanec ne može toliko nisko pasti, koliko se Čičak može nisko spustiti to nije prepreka da potonjeg gledamo u emisiji prvog.
Svoj društveni značaj, stečen u velikoj mjeri na članstvu u udruzi koja se zaogrnula nazivom organizacije s kojom nema nikakve veze – kao da sutra osnuju udrugu Ujedinjenih naroda, pa, među sobom, izglasaju generalnog sekretara i predsjednika skupštine – ovaj će trojac iskoristiti za osobnu promociju i s njome povezano vođenje predizborne i postizborne kampanje Kolinde Grabar Kitarović.
Peternelov dream team
Igor Peternel, jedan od rijetkih koji je javno obznanio kojem će kandidatu dati svoj glas na predsjedničkim izborima učinio je to, za nekog tko je član, štoviše potpredsjednik udruge za ljudska prava, na posve bizaran način, onim što se od devedesetih naovamo žanrovski formiralo kao lista za odstrel lokalnih Srba i jednako nepoželjnih Hrvata: "Želim predsjednika kojeg žele i Željko Jovanović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Dejan Jović, Davor Butković, Oliver Frljić, odlikovana Vesna Teršelič, Rada Borić, Urška Raukar, Sandi Blagonić, Zoran Pusić i Savo Štrbac – to je moj dream team."
Dok je u jednim novinama upozoravao kako je "Govor mržnje kompletno (...) prisutan i svatko tko drukčije misli potencijalna je meta napada" na drugom je mjestu članovima jedne antifašističke udruge poručio da su seronje kojima želi da ne postoje. Osokoljen, Peternel će, u kratkom će razdoblju, povjesničara Hrvoja Klasića javno, hrabro i nedvosmisleno, prokazati kao “nećaka komunističkog čelnika“, novinarku Slavicu Lukić razotkriti kao najobičniju "ženu Milorada Pupovca". (Metafora tumora koju je tom prilikom upotrijebio bila je tu tek da pojača dojam: malo što izaziva konsenzualno slaganje oko nužnosti odstranjenja kao što je to tumor).
Nakon što je progovorila o kriminalnim radnjama Zdravka Mamića, Peternel je novinarki Romani Ebel javno zaprijetio otkrivanjem njezinih nalogodavaca. Izvor njegova pravedničkoga gnjeva postao je jasan u trenutku kada se ispostavilo kako je Mamićeva zaposlenica, direktorica za međunarodne odnose u Dinamu, s plaćom bitno većom od one docenta na karlovačkom veleučilištu, Peternelova supruga.
Kolinda Grabar Kitarović prepoznala je njegov rad za njezino „opće dobro“, pa ga je pozvala na svečani predsjednički prijem, gdje se ovaj aktivist za ljudska prava imao prilike družiti s Tomislavom Merčepom i sličnim prominentima. Štoviše, predsjednica se ondje i fotografirala s njim, pa je ovaj, još za trajanja prijema, putem društvenih mreža mahnito krenuo raspačavati fotografiju koja prikazuje njegovo, ozareno, krijepećim prisustvom Predsjednice, blaženo lice. Prizor najbolje sažima svevremenska latinska izreka: „Per aspera ad astra“, koja se u hrvatskom jeziku odavno parafrazira sa: kroz čičke do pičke.
I dok se ovaj endemski „aktivist za ljudska prava“ zabavlja sastavljanjem crnih listi i zaštitom lika i djela poslodavca svoje supruge, preostala se dvojica ritmično izmijenjuju u emisiji čiji klimaks predstavlja prokazivanje političkih neistomišljenika po etničkoj pripadnosti. To da se „aktivisti za ljudska prava“ pojavljuju u emisiji Velimira Bujanca, deklariranog fašista kojemu nedostaje nešto od probitačnosti Tomislava Merčepa da bi bio nevin-dok-mu-se-ne-dokaže-suprotno, vrhunski je cinizam koji najbolje oslikava kako nezajažljiva ambicija pretvara ljude u klaunove, a „uvažene profesore“ u moralne idiote.
Jučer tražeći prazne niše za vlastite veličine u društvu SDP-ovaca i Mesića, danas združeni u navijanju za KGK i HDZ koji im uzvraćaju pokroviteljstvima i odlikovanjima, Banac, Peternel, Čičak, uz priručnog Bujanca, Hrvatsku svode na ortački deal, višestruku, uzajamnu transakciju između davatelja, ujedno i primatelja usluga, uspješno malo poduzeće besprizornika.
Fotografija Ivana Zvonimira Čička u gaćama s odlikovanjem, metafora je društva u kojem treba ostati u gaćama da bi postali ono što odavno već jeste – skandal; ona je kvintesencija priče o zeligovskim aktivistima i konvertitima, lažnim novinarima i fašistima. U njoj valja uživati, njoj se valja vraćati; uvijek nanovo ceriti se njezinim likovima onako kako se oni, već dva i pol desetljeća, cere nama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala