DAVOR HUIĆ, predsjednik udruge poreznih obveznika Lipa, na svom Facebooku komentirao je povećanje plaća svim zaposlenima u državnom i javnom sektoru za značajnih šest posto. Zapravo, Huić se zapitao gdje su svi oni koji će to povećanje plaća platiti kroz poreze. Tako je posebno prozvao Hrvatsku udrugu poslodavaca koja, smatra on, gubi bitku za bitkom kad je riječ o polemiziranju sa sindikatima u javnosti.
Njegovu podužu objavu prenosimo u cijelosti.
"Dosta smo rekli o katastrofalnim posljedicama odluke vlade da nakon što su plaće u javnom sektoru rasle 12 posto dodaju još tih 6 posto u jednoj godini, ali fokusirajmo se sad na trenutak malo na politi-ekonomsku stranu cijele te priče.
Pitanje je sljedeće - zašto se sindikati i država (koji su očigledno tu na istoj strani), uvijek tako lagano provuku skandalozne i štetne odluke poput ove? Gdje su oni koji bi tu trebali biti na drugoj strani, građani koji gledaju kako im vlada i sindikati uništavaju budućnost, porezni obveznici kojima su iz džepa upravo uzeli 2 milijarde kuna (sniženje stope PDV-a koje se neće dogoditi), i na koncu poduzetnici, koji će isto morati platiti ceh u višim porezima i neefikasnoj administraciji.
"Zašto je HUP toliko notorno neefikasan?"
Građani i porezni obveznici su relativno neorganizirani (uz izuzetak Lipe koja to nešto pokušava), ali što je sa poslodavcima, koji imaju organizaciju koja bi trebala zastupati njihove interese - a to je jasno HUP (Hrvatska udruga poslodavaca), i koji su treći element u tom hrvatskom tripartitnom socijalnom partnerstvu. Dakle, pitanje je sljedeće - zašto je HUP toliko notorno neefikasan u zastupanju interesa svojih članova, zašto ih sindikati i vlada izigraju kad god im puhne u glavu.
Ja imam tu jednu svoju teoriju, a ona se sastoji u opažanju da većina ljudi u tom HUP-u, dakle ekipa koja to vodi, ne kuži osnovnu stvar - da se pojedinačne bitke koji oni vode (za malo fleksibilniji zakon o radu, za malo niži porez na dobit, za malo manje regulacije ovdje ili ondje) odvijaju u jednom okruženju koje je načelno neprijateljsko prema tim idejama.
Ne možeš dobiti single argument u okruženju u kojem su vrijednosti postavljene tako da eliminiraju taj argument. Dakle oni vode pojedinačne bitke argumentima koji su racionalni u jednom racionalnom kontekstu, ali ti argumenti ne mogu preživjeti jedan dan kad se iz sobe za sastanke GSV-a (Gospodarsko-socijalnog vijeća), prenesu u javnu arenu.
A svaka debata o politikama se prije ili kasnije prenese u javnu arenu, a ako se to ne dogodi, sindikati će se potruditi da to naprave, jer znaju da tu domenu više-manje kontroliraju. Jednom kad se to dogodi, političari su "na zadnjim nogama" i gledaju i osluškuju što se događa, i sigurno se neće uvući u neku igru u kojoj će im sindikati navući na vrat bijes javnosti, i stvar je gotova.
"HUP gubi sve bitke"
Iz zadnjih 20 godina aktivnosti HUP-a jasno je da su prilično neefikasni, i da sve bitne bitke gube, i vrijeme je da promjene strategiju ako žele veći utjecaj na društvena zbivanja.
Glavna stvar koju ti ljude ne shvaćaju da se oko njih vodi kulturni rat, rat ideja, i da oni u tom ratu ne stoje dobro. Nisam vidio niti jedan jedini pokušaj naših kapitalista da kreiraju neku protutežu potpunoj dominaciji lijevih, antitržišnih i antireformskih snaga.
Gdje je centristička, reformska (liberalna) stranka koja bi imala potporu (i lovu) krupnog ili manje krupnog businessa? Gdje je neki pro-tržišni, proreformski think-tank koji bi štancao analize i prijedloge politika (druga strana ima ekonomske institute, sindikati imaju svoj "think-tank" koji štanca čistu propagandu); Gdje je potpora nekom liberalnom mediju, komentatorima koji bi branili pro-growth mjere, gdje je potpora nekoj liberalnoj političkoj akademiji (ljevica ima svoju, desnica ima svoju), i tako dalje i tako dalje.
Gdje je infrastruktura za borbu u javnom prostoru za ideje koje će nas vući naprijed a ne nazad u socijalizam.
Jer, to je upravo tamo kamo idemo - imamo državu koja je sve jača i utjecajnija, koja uzima sve veći dio resursa (kroz poreze), koja kontrolira sve više i više procesa (oko dvije trećine ekonomskih procesa je pod direktnom kontrolom države); koja zapošljava sve više ljudi (sve više ljudi radi u javnom sektoru); koja će u jednom trenutku kontrolirati apsolutno sve, ako te trendove ne preokrenemo.
Ali to se neće dogoditi kroz lobiranja iza zatvorenih vrata i na sastancima GSV-a. To se može samo tako da se na svoju stranu dobije javnost, da su upustiš u kulturni rat, i probaš nametnuti vrijednosti slobode, rada, osobne odgovornosti i odmaknuti se od ovoga što imamo sad.
Dakle, moraš otvoriti raspravu o tome zašto su u GSV-u samo sindikati javnih službi; pa zar nema radnika izvan javnog sektora; zašto predstavnici uskih interesnih skupina imaju pristup medijima i prostor kao zastupnici "rada", kad rade na štetu većine radnika u RH; kako je moguće da imaju takav pristup medijima, koji je u totalnom nesrazmjeru s njihovim brojem i važnošću za Hrvatsku: zašto ti sindikati kontinuirano u javnost plasiraju pogrešne (lažne) podatke (o potplaćenosti ljudi u javnom sektoru recimo), i plasiraju nebulozne teorije (o neliberalnom kapitalizmu kojeg u Hrvatskoj nema niti u tragovima).
"Ako vam nije dosadilo da vas Ribić izradi kad mu padne na pamet, nastavite kao do sada"
Dakle, ako se propustiš suprotstaviti tim sindikatima oni će te pojesti za doručak, kao što uostalom i redovito rade. Pa, gospodo iz HUP-a, ako vam nije dosadilo da vas jedan Vilim Ribić izradi kad mu padne na pamet, onda vi samo dalje nastavite kao do sada.
To potpuno neshvaćanje okruženja u kojem se odvija debata se najjasnije vidi u tome da ti naši kapitalisti uglavnom doniraju škole i bolnice, ali kad naprave iskorak u politiku onda se odluče poduprijeti ljevičarski think-tank, ili pak Subversive festival recimo, dakle radikalno lijevi skup na kojem gostuju bivši teroristi RAF-a (Frakcija Crvene armije), notorni ljevičari i antikapitalisti kao što su Cipras i Varufakis i tako dalje.
Dakle, ti u kulturnom ratu gubiš 9:1, ali ipak odlučuješ poduprijet ekipu koja ti radi o glavi. Ako to nije neshvatljivo, ne znam što jest", piše Huić.