ZA PROVEDBU zakona o zaštiti svjedoka, koji je MUP uputio u Vladinu proceduru, država bi u prvoj godini primjene trebala osigurati više od 10 milijuna kuna.
Za zaštitu svjedoka izdvojilo bi se 7,5 milijuna kuna, za osposobljavanje policijske jedinice za tu namjenu 3 milijuna kuna, a za obrazovanje državnih odvjetnika i sudaca 150 tisuća kuna.
Skupi sustav zaštite svjedoka, u svim zemljama u kojima se primjenjuje, pokazao se "vrlo korisnim" jer su osuđeni najteži kriminalci na temelju "vjerodostojnih" svjedočenja i dokaza.
"Iznos od 10 milijuna i 650 tisuća kuna jest velik ali je zaštita svjedoka svugdje u svijetu vrlo skupa", rekao je Stjepan Gluščić, predavač kaznenog prava na Policijskoj akademiji i voditelj stručnog tima za izradu zakona.
Objasnio je da je nacrt prijedloga zakona o zaštiti svjedoka gotovo jednak zakonima u drugim europskim zemljama koji se uglavnom razlikuju samo prema načinu ustroja. Za zaštitu svjedoka brinu ili posebne državne agencije ili jedinice pri policiji. Predlagatelji zakona odlučili su se za policiju, kao pretežiti europski model.
Mjere zaštite svjedoka primjenjivale bi se kada se ocjeni da svjedok zbog moguće ugroženosti neće slobodno svjedočiti u kaznenom postupku za teška kaznena djela, primjerice organizirani kriminal, i kada bi dokazivanje bilo gotovo nemoguće bez svjedočenja ugroženog svjedoka.
Prema iskustvima u drugim zemljama, prvih godina primjene zakona o zaštiti svjedoka najčešće se pojavljuje po jedan zaštićeni svjedok godišnje na milijun stanovnika, no kasnije taj broj raste do najviše četiri svjedoka, rekao je Gluščić.
Svjedoci će se štiti tjelesnom i tehničkom zaštitom te privremenim ili trajnim preseljenjem u drugo mjesto stanovanja. Također, privremenim prikrivanjem identiteta i vlasništva te promjenom dokumenata, ne i identiteta i podataka u evidencijama. Krajnji potpuni program zaštite podrazumijeva promjenu identiteta svjedoka i njemu bliske osobe.
Zahtjev za zaštitu svjedoka podnosio bi Glavni državni odvjetnik, a za promjenu identiteta bilo bi potrebno odobrenje peteročlanog Povjerenstva. Činili bi ga sudac Vrhovnog suda i zamjenik glavnog državnog odvjetnika te predstavnici Uprave za zatvorski sustav, MUP-a i vođa Jedinice za zaštitu.
Povjerenstvo bi utvrđivalo imaju li svjedočenja i dokazi koje može dati zaštićeni svjedok težinu koja bi opravdala njegovo uključivanje u potpuni program zaštite. Posebice se to odnosi na tzv. pokajnike. "Oni ulaskom u program zaštite mogu izbjeći kaznu ali kao bivši pripadnici kriminalnog miljea mogu dati i najkvalitetnije dokaze", kaže Gluščić.
Povjerenstvo bi moralo procijeniti i je li osoba zdravstveno i psihički spremna podnijeti promjenu identiteta, je li dovoljno pouzdana kako ne bi, radi medijske promocije, otkrila status zaštićenog svjedoka i novi identitet. Povjerenstvo bi trebalo voditi računa da svjedok ne traži promjenu identiteta kako bi zataškao svoju sumnjivu prošlost ili izbjegao neke obveze kao što je plaćanje velikih dugova.
Prije ulaska u program zaštite, svjedok bi morao, među ostalim, podmiriti sve svoje dugove. U program zaštite ulazilo bi se dragovoljno na temelju pisanog ugovora.
Jedinica za zaštitu osiguravala bi provedbu svih mjera, a osobi u programu zaštite morala bi osigurati potrebnu psihičku, socijalnu i pravnu pomoć. Ekonomski bi je pomagala do trenutka njena osamostaljenja. Ekonomska i socijalna potpora koja se daje ugroženom svjedoku ne bi smjela biti veća od iznosa koji je dovoljan za pokrivanje životnih troškova i uključenje u novu okolinu.
Ugovor i svi podaci o zaštićenom svjedoku za vrijeme trajanja programa pohranjivali bi se u Jedinici, a bili bi dostupni samo Povjerenstvu.
Program zaštite prestao bi istekom ugovora, smrću osobe, odrekne li se ona sama zaštite, zatim, ne poštuje li ugovor, odlukom Povjerenstva, ili ako zaštita više nije potrebna. Program bi se ukinuo i pokrene li se protiv zaštićene osobe kazneni postupak zbog počinjena kaznenog djela ili pak zatraži li to država u koju je ta osoba premještena.
Zbog opsežnih priprema, zakon bi se počeo primjenjivati šest mjeseci nakon donošenja.