Ispovijest mlade HDZ-ovke: U Vukovaru sam izgubila majku i oca, ali sam protiv osvete

U razgovoru za Index prisjetila se djetinjstva u predratnom i ratnom Vukovaru, iskreno progovara o obiteljskoj tragediji i odrastanju bez mame i tate, osjećajima koji su je preplavili kad je prvi put nakon rata došla u svoj rodni grad. Je li imala želju za osvetom prema onima koji su joj oduzeli sretno djetinjstvo i roditelje? U kakvom Vukovaru i u kakvoj Hrvatskoj ona želi živjeti? Koji je njezin životni moto, što je čini sretnom i zbog čega se politički angažirala? To su samo neka od pitanja o kojima smo razgovarali s Marijanom Balić, mladom zastupnicom koja po svemu odudara od političara s kojima smo naviknuli živjeti proteklih 25 godina. 
 

To su bile moje najljepše godine. Sestra, prijatelji, velika obitelj i sloboda. Živjeli smo na Sajmištu. Tata je radio u Luci Vukovar, a mama u restoranu "Platana". Pamtim odlaske kod bake na Budžak na vikend, u lov s tatom, na sladoled s mamom, igranje skrivača po naselju s prijateljima, igranje igrica s bratićem na Commodoreu 64, klizanje i igranje hokeja na kanalu.. vrijeme koje mi je stvorilo najljepše uspomene.
 

Kako ste znali da je rat počeo? Što su radili roditelji kad je rat počeo? Što su vaša najupečatljivija sjećanja na to razdoblje? Kako ste vi djeca prolazili to razdoblje?
 

Onome tko je živio tada ovdje nije bilo teško shvatiti da je rat počeo. Pa ni nama djeci. Kad nema slobode, kad se uvuče strah, znate da je nešto krenulo po zlu. Znali smo kada krenu zvuci sirene, što god radili i gdje god bili, moramo trčati prema podrumu u sklonište. Tamo bi nastavili s igrom i čekali da se ponovno oglasi sirena da možemo natrag van. Te su sirene sve učestalije svirale, mi smo sve manje bili vani, a naša igra postajala je drugačija.

"ŽELIM PRONAĆI SVOJU MAMU I DATI JOJ MIR"
 

Jeste li bili u Vukovaru kad je pao? Gdje ste bili i kako ste doznali da je pao? Čega se sjećate iz tih dana?
 

U trenutku kada je Vukovar pao bila sam u Šestanovcu. Sjećam se samo velike neizvjesnosti i straha. U tom trenutku shvatite da nemate više ništa.. izgubljeno je sve, obitelj, dom, djetinjstvo, grad.. preko noći postajete odrasla osoba.

Jedina fotografija iz djetinjstva. Petogodišnju Marijanu Balić sestra Danijela (lijevo) i prijateljica drže na rukama. 
Foto: Privatni album Marijane Balić

Kad ste otišli iz Vukovara? Je li netko od vaših porijeklom iz Šestanovca?  
 

Vukovar smo napustili kroz kukuruze u rujnu. Odveli su nas prvo u Slavonski Brod gdje smo proveli nekoliko dana. Tetak je potom došao po nas i odvezao za Šestanovac, odakle je bakina obitelj. Ostavio nas je i vratio se u Vukovar, gdje je dočekao njegov pad i završio u logorima.

U ratu ste izgubili roditelje, kako ste i od koga doznali da više nema mame i tate? Gdje ste bili tada? Gdje ste živjeli nakon toga, tko se o Vama brinuo?

Ne mogu se prisjetiti točnog trenutka kada nam je teta, dok smo sestra, baka i ja bile u Šestanovcu, javila da se mama i tata više nikada neće vratiti iz Vukovara. Kao dijete, s nepunih deset godina, još uvijek zaigrana, nisam osjećala u potpunosti težinu koju je ta rečenica u tom trenutku ima. Naoko, sve se dogodilo brzo, otišli smo i više ih nikad nismo vidjeli. A s druge strane sve traje tako dugo.

Moji su roditelji dali život za moju slobodu, to sam znala kao dijete i to znam i danas. Iako se moja mama još uvijek vodi kao nestala, moj je cilj pronaći je i dati joj mir. Danas, 25 godina poslije, težina odrastanja bez oba roditelja je ogromna, no znam da se moji roditelji ponose sestrom i sa mnom.
 

One najljepše. Dječje, iskrene i vječne. Prvi dani škole, slavlja kojih nikad nije manjkalo i puno, puno smijeha i radosti.

POVRATAK U VUKOVAR: "SVE JE BILO TU, A NIJE BILO NIČEGA"

Kad ste se vratili u Vukovar? Kako ste se osjećali kad ste prvi put došli u oslobođeni grad? Što vam je bilo najteže, što Vas je radovalo?
 

Prvi put kada sam došla u Vukovar, a to je bilo gotovo sedam godina nakon što smo napustili grad, teško je riječima opisati osjećaj koji me je obuzeo u tom trenutku. Sve je bilo tu, a nije bilo ničega. Kada smo odlazili iz Vukovara, pamtim kuću i sjenicu u kojoj smo se kao djeca igrali, pamtim mirno i uređeno naselje, ispunjeno dječjom igrom i smijehom. No, vrativši se u Vukovar, moj je dom bio samo sjena dječje uspomene. Zatekli smo strašni muk u naselju, bez dječjeg smijeha i svaku kuću ranjenu gelerima. Tada vas obuzme velika tuga, jer sve ono što je građeno godinama, netko je uništio gotovo preko noći. Jedino me radovalo jer sam znala da sam blizu svojim roditeljima.
 

Nakon rata godinu dana sam provela u Šestanovcu, gdje sam završila četvrti razred, a potom smo se preselili k teti, tetku i sestrični u Zagreb gdje sam završila osnovnu i srednju školu te fakultet. Oslonac u svemu sam mogla pronaći u mojoj obitelj - brojnoj i baš onakvoj kakva obitelj treba biti. Naravno, najviše od svih, potporu mi je pružila moja sestra Danijela, koja je od mene starija tri godine.

Kako je na vaše stradanje reagirala okolina, jeste li osjećali da imate podršku ili ste se suočavali i s nerazumijevanjem?

Tko to nije doživio taj to ne može razumjeti. To je činjenica koja me zasigurno činila drugačijom od drugih. Pogađalo me i kao i svako dijete pitala sam se zašto, jesam li ja nešto krivo učinila, jesam li ja dovoljno dobra da bih mogla imati mamu i tatu kao ostala djeca. Ali ja znam da svatko nosi svoj križ i zato ne žalim. Imala sam sreću okružiti se divnim ljudima koji me razumiju, koji čitaju iz jednog mog pogleda i bez ijedne izrečene riječi.

ŽIVOTNI MOTO: RIJEŠIT ĆEMO SVE I SVE ĆE BITI DOBRO
 

Završila sam Ekonomski fakultet u Zagrebu, smjer financije. Tete i tetak su svo ovo vrijeme uz mene i pomažu mi i savjetuju me u svim životnim odlukama. Sve što se dogodilo natjera vas da se osamostalite i učini vas snažnijom osobom, ali jako sam sretna i zahvalna na mojoj obitelji. I danas živimo, radujemo se i tugujemo zajedno.
 

Najsretnijom me čine moji nećaci Ivana, Korina, Noa, Nika, Vita i Petar. Moj moto je "Riješit ćemo i sve će biti dobro, jer sve je na zemlji rješivo".

Što vas je motiviralo da se politički angažirate?

Moji roditelji su dali svoj život za slobodnu Hrvatsku, a najmanje što ja mogu je dati svoje vrijeme, znanje i srce za bolju Hrvatsku. Vjerujem da svojim angažmanom i trudom mogu raditi na nizu izazova s kojima se susreće Vukovar, ali i cijelo hrvatsko društvo te na taj način pridonijeti boljoj budućnosti naše domovine.

Tu predanost poslu i društvenu odgovornost imam i zahvaljujući Andreju Plenkoviću s kojim sam usko surađivala u Bruxellesu na mjestu voditeljice njegovog ureda u Europskom parlamentu. Raditi s Andrejem bilo je sjajno iskustvo. Silna je energija koju ulaže u radu s mladim ljudima i njegova želja da posebno mladim otvara puno prilika i prostora za djelovanje.

"OSVETA BI ME POISTOVJETILA S AGRESOROM, BIO BI TO OSOBNI PORAZ"

Jeste li se suočavali sa željom da se osvetite onima koji su vam uništili djetinjstvo i razorili obitelj? Kako ste to prebrodili?

Nikada. Ne osjećam mržnju ni prema kome. Osveta bi me poistovjetila s agresorom koji je došao s ciljem da uništi i otme tuđe i to bih doživjela kao osobni poraz. Svojih roditelja uvijek ću se sjećati, a sve žrtve Domovinskog rata i hrvatski branitelji koji su dali svoje živote za neovisnu i samostalnu Hrvatsku moraju ostati u trajnom sjećanju našeg društva. Ono što me više brine i s čime je nemali broj nas Vukovaraca razočaran jest gospodarsko i socijalno stanje grada danas. Izvješće gradonačelnika Penave na sjednici Vlade u Vukovaru stvarna je i realna slika grada danas, čiji je broj stanovnika s 44 tisuće pao na 28 tisuća.

Nezamislivo je da 25 godina poslije i dalje ne možemo pouzdano utvrditi konačan broj žrtava i nestalih i u nacionalnom interesu je da se to pitanje pod hitno riješi. Odgovornost svih nas je da Vukovaru pružimo znatno bolju perspektivu koju zaslužuje, a ne sliku zaboravljenog grada-slučaja, koji je i nerijetko nezasluženo poprište ideoloških razmirica.


Jedina fotografija iz školskih dana u Vukovaru. Marijana Balić je peta, s lijeva u posljednjem redu.
Foto: Privatni album Marijane Balić

 

Jeste li zadovoljni kako se danas živi u Vukovaru? Smatrate li da je naše društvo ostalo dužno tom gradu i vama Vukovarcima?
 

Nisam. Vukovar može bolje. Budimo se, ide nabolje ali još uvijek sporo. Stalno nas pokušavaju vratiti u prošlost zato jer ne dopuštaju da pronađemo istinu. Istina je samo jedna - zna se tko je žrtva i tko je agresor. I sada je vrijeme za korak dalje - da se ta jedna jedina istina prihvati, ne da bi se generirala mržnja ili poticalo na osvetu nego da krenemo dalje. S obzirom na razmjere brojnih materijalnih razaranja, nedužno stradalih branitelja i civila i velik broj raseljenog stanovništva,

Vukovar je danas ipak konsolidiran i obnovljen grad, ali sada je nužno da napravimo veliki iskorak i fokusiramo se na stvaranje novih radnih mjesta u Vukovaru. Uvijek govorim da je krajnje vrijeme da osim u emotivnom i simboličkom smislu, Vukovar postane pravi nacionalni projekt u koji će se usmjeriti veća ulaganja, više razvojnih projekata i osigurati kvalitetniji i dinamičniji odnos sa središnjom razinom državne vlasti.

Pozitivna poruka u tom smislu je i održavanje jedne od prvih sjednica nove Vlade u Vukovaru na kojoj se, za razliku od brojnih dosadašnjih obećanja, i usvojio niz konkretnih odluka s jasnom financijskom i razvojnom potporom Gradu - poput odluke o darovanju nekretnina u vlasništvu RH Gradu Vukovaru i obnovi vukovarskog Vodotornja. Grad zaslužuje i svoju priliku da nam 25 godina nakon njegovog pada glavni prioritet postane gospodarski razvoj i značajno bolji životni standard građana. Tako gledam i na svoju novu ulogu kao zastupnice u Hrvatskom saboru te želim nastaviti surađivati s gradonačelnikom i prijateljem Ivanom Penavom, županom Božom Galićem i biti od pomoći svim Vukovarkama i Vukovarcima u stvaranju bolje poslovne klime u gradu, usvajanju novog Zakona o Vukovaru kao gradu posebnog pijeteta i nizu drugih aktivnosti.

"ŽELIM ŽIVJETI U SRETNOM VUKOVARU OKRENUTOM PREMA BUDUĆNOSTI"
 

Smatrate li da djeca Hrvata i Srba u Vukovaru i dalje trebaju ići u odvojene vrtiće i škole?
 

Treba istaknuti da djeca u Vukovaru idu u iste škole i iste smjene, ali su podijeljeni po razredima s obzirom na kojem jeziku imaju nastavu. Osobno držim da današnje generacije djece moramo što manje opterećivati ostavštvinom agresije na Vukovar i ne dopustiti politizaciju njihovog školovanja. Budućnost Vukovara je suživot, ali u pravom smislu te riječi, i primjerenije je da djeca idu zajedno u razred ili skupinu, a ako postoji potreba može se poslije nastave omogućiti djeci da slušaju predmete na svom jeziku.

Općenito govoreći, potrebno je smiriti strasti i pustiti vremenu da mirna reintegracija bude u praksi primjer mirnog života nakon krvavog stradanja i žrtve Vukovara. Ja sam često u Strasbourgu, i ondašnji ljudi često podsjećaju kako je trebalo gotovo pedeset godina da se barem simbolično njemački jezik vrati u javnu uporabu. A danas je Strasbourg primjer dobrih odnosa i prijateljstva francuskog i njemačkog naroda.
 

U kakvom bi Vukovaru vi željeli živjeti? U kakvoj Hrvatskoj?
 

Kao i velika većina Vukovaraca - u sretnom Vukovaru okrenutom prema budućnosti, u kojem mladi imaju priliku za kvalitetno obrazovanje i ne trebaju napuštati grad. Vukovar koji će s nizom fiskalnih i drugih olakšica biti privlačan domaćim i stranim investitorima i povoljan građanima za pokretanje vlastitih biznisa i zapošljavanje.

Osobno ću se posvetiti i zajedničkom cilju da Vukovar zaživi i kao naš stari barokni grad s velikom kulturnom baštinom, najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, ali i moderan europski grad koji je sposoban kvalitetno povlačiti razvojna sredstva iz fondova EU za brojne projekte potrebne Gradu.

Rat i teška stradanja i patnja naših ljudi ostaju zabilježena vječno i nezaboravno u našim mislima, a odgovornost današnje generacije i prije svega, nas izabranih političara, jest da Hrvatska kao uspješna članica EU i NATO-a ostvari veći i dugoročni gospodarski rast i razvoj. Hrvatska koja u punini koristi svoje nebrojene potencijale i svim građanima omogućava dostojan život te mogućnost za posao i brigu o svojim obiteljima. I Vukovar koji je zauvijek i u svakom smislu - hrvatski ponos.