"Ne postoje zidovi između različitih načina izražavanja", pisao je Cocteau, čiji su eklekticizam neki smatrali rasipanjem.
Izložba, otvorena do 5. siječnja, obuhvaća 900 predmeta, od kojih 335 crteža, gotovo isto toliko fotografija, dvadesetak slika poznatih umjetnika, pedesetak rukopisa, predmeta i skulptura te tridesetak audiovizualnih instalacija.
Pjesnik, pisac, crtač, kritičar, koreograf, čovjek filma i kazališta, voditelj francuske glazbene scene, avangardist i neoklasicist, nepopravljivi monden i maskirani neznanac: svi aspekti Cocteaua predstavljeni su kroz sedam tematskih dijelova izložbe.
U uvodnom dijelu nalazi se tridesetak autoportreta pročišćenih linija iz serije "Tajne Jeana Ptičara", koje je umjetnik nacrtao 1924. nakon smrti pisca Raymonda Radigueta, a otkrivaju simbiozu između pisanja i crteža, karakterističnu za njegovo djelo.
Središnji dio izložbe, "Parade" i "Podudarnosti", predstavljaju Cocteaua i njegovo doba: umjetnički Montparnasse, gdje radi uz Guillaumea Apollinairea i Maxa Jacoba, Picassa i skladatelja Erika Satiea, skandal vezan uz balet "Parade", njegove nesuglasice s grupom Dada i "nesporazum" s književnikom Andreom Bretonom, divljenje prema Picassu.
Slijedi niz velikih rezova i književno-grafičke inovacije koje ilustrira časopis "Riječ", te djelo "Potomak" (1919.), koje na izuzetno moderan način spaja napise i crteže.
Stav za vrijeme njemačke okupacije kvari mu imidž, jer kod okupatora traži potporu kako bi izbjegao cenzuru. S druge strane, on svjedoči u korist pisca Jeana Geneta, uzaludno se ponižava da bi spasio Maxa Jacoba iz koncentracijskog logora i privlači kritike pro-nacističkog časopisa "Je suis Partout".
Nezaobilaznog Cocteaua portretiraju najveći umjetnici, od Modiglianija do Andyja Warhola, od Picassa, Mana Raya, do Dore Maar i Raoula Dufyja.
Uz Cocteaua vidljivog u javnosti, na Francuskoj akademiji i televiziji, postoji i "nevidljivi čovjek", koji se boji smrti, skriva se u svojim "autoportretima bez lica" (1910.-1913.), iza maski Antigone, Orfeja i mitoloških likova. Taj tjeskobni Cocteau nalazi odmora u snu, izvoru inspiracije nadrealista, opijumu, ili u djetinjstvu, primjerice u "Ljepotici i zvijeri" (1946.).
Projekcija "Ljepotice i zvijeri" te još četiri dugometražna filma koja je Cocteau režirao, kao i filma "Neposlušna djeca", u režiji Melvillea, prema Cocteauovu scenariju, upotpunit će retrospektivu.