POJMA nemam i ne zanima me baš kako će general Slobodan Praljak proći pred Haaškim sudom. Nek’ mu je sa srećom, rekli bi braća Srbi. Ali mi paše što je trenutno iza rešetaka i što danas, baš danas, neće biti na slobodi. Jer danas je svečana proslava obnove Staroga mostarskog mosta. Inauguracija spomenika za kojeg je Praljak rekao da vrijedi manje od djelića prsta nekog njegovog vojnika, to jest, da bi ga srušio (ponovno?) za manje od jednog prsta hrvatskog bojovnika. I nekako mi se čini pravednim da, makar simbolično, netko tko je sudjelovao u rušenju mosta bude kažnjen tako što se neće moći šepuriti Hercegovinom ili Zagrebom, svejedno, pričajući gluposti o mostu koji je morao biti srušen.
Jer nije fer da baš svi koji su se veselili ili pravili važni tim kulturocidom budu lišeni barem malo one sramote koja nas je preplavila kao onaj val koji se dignuo iz Neretve kada je u njenu zelenu utrobu pao ranjen onaj kojeg su željeli izbrisati, poništiti.
Nemam zato, ovom prilikom, puno za reći. Taman da odam počast svima onima kojima je bilo zadano vratiti ga u život.
Stari most je bio ponos Mostara i svih onih koji su prelazeći preko njega ili zadivljeno ga gledajući, znali da svjedoče neobičnom povezivanju istoka i zapada, vjera, nacije i kulture.
Odrastao sam gledajući bakrorez Staroga mosta na zidu obiteljske kuće i poštujući Mostarce jer su voljeli svoj most. U dalekoj Argentini sam sanjao da ću jednom kročiti njime i da će to biti potvrda, neobrisiva, da sam tu, tamo gdje se ganga, gdje se jadranski galeb još uvijek osijeća doma, tamo gdje su odrasli oni neki moji dragi prijatelji koji su me naučili voljeti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, moje domovine, ali iz daleka.
I neopisivo se radujem njegovom povratku jer sam svih ovih godina izbjegavao otići u Mostar, grad kojeg neobično volim, samo da se ne bi susreo s prazninom između kamenih kula Tare i Halebije.
Falili su mi i oni seljaci koji su, kako reče Predrag Matvejević, prolazili njime s prtinom na leđima, ovaca koje su za sobom ostavljale bijele pramenove, koza i brabonjaka što su ostale za njima, jogunastih mazgi i mula, uporne magaradi, mršavih konja kojima zvone kopita, nanula kojima mlade žene klepeću po kamenim pločama.
Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga rušiti neki Srbi, a dovršili neki Hrvati, domaći talibani.
Ali eto ga, opet među nama. Nedostaje mu samo patina koju je imao. Vratit ćemo i patinu. Samo da opet krene ljubav. Da ga generacije opet predano gaze. Mostom će prolaziti s jedne strane na drugu – slobodni građani, oslobođeni nacionalnih, vjerskih i inih predrasuda. Na njemu neka jedno vrijeme, kao opomena, ne bude mjesto onima koji ga nisu voljeli. Ali će i njih most prihvatiti. Jer je on naša duša. On je dio nas. Naš alter ego. A mi ne možemo i ne smijemo prezirati vječno.
Drago Pilsel