POMPOZNO objavljivane priče i debate o "slomu pravne države", "slomu sustava", mogućnosti "vladavine prava", "pravnim presedanima", "pravnim ovim&onim" koji se od subote do danas provlače po hrvatskim medijima dobili su rezime u jučerašnjoj emisiji "Otvoreno", u kojoj su gostovali novinar Ivan Zvonimir Čičak, Ante Nobilo, odvjetnik Krunoslava Fehira i Dražen Matijević, odvjetnik Branimira Glavaša. Poslovična nesposobnost Mislava Bage, koji je emisiju vodio, da ijednom gostu postavi pravo pitanje nije ništa novo. Ali, njegovo jučerašnje petljanje koje je Glavašev odvjetnik vrlo lako rezao u korijenu i okretao u svoju korist ukazuje na jedan obrat koji je Glavaš, zajedno sa svojim odvjetnicima, uspio postići u zadnjih četrdesetak dana.
Na početku slučaja Glavaš, i sve do prije nekoliko dana, bile su suprotstavljene dvije retorike. S jedne strane išlo je proglavaševsko busanje u prsa junačka, zaklinjanje u Obranu Države, izražavanje sumnje oko upitnosti, moralnosti valjanosti suđenja jednom Hrvatskom Generalu (a.s.), dakle, jedan vid patetične retorike kakvu su malo više potencirali sami Glavaševi pristaše negoli on sam. S druge strane stajala je mirna retorika pravne utemeljenosti i činjenične opravdanosti Glavaševog suđenja, kakvu su potencirali i antiglavaševski nastrojeni pojedinci i grupe, a i oni koji su oko cijelog slučaja ostajali neutralni ili "neutralni".
I onda Glavaš počinje štrajkom glađu, čiji je rezultat, uz zaista impresivnu demonstraciju volje, zapravo cijeli jedan obrat retorike, koji ukazuje na blagi obrat odnosa snaga. Odjednom Moralne Vertikale dižu buku i halabuku o Pravu i Pravdi, a Glavaševi odvjetnici vrlo hladno i odmjereno stvar drže na razini pravnog procesa, bez pretjeranih emocija i buke. Dapače, čini se kao da svaki argument koji se izbaci ide njima u korist, protiv žešćih napada podižu kaznene prijave (kao one protiv Davora Butkovića i neimenovanog dužnosnika vlade RH), a na zamjene teza, kakve su mnogi počeli koristiti, jednostavno ne odgovaraju.
Zapravo se nakon ovog štrajka glađu, te svih peripetija koje su se događale prije, u i oko pritvora, počinje činiti kako Glavaš ima šanse da se obrani. Da nema, tj., da još uvijek misli da nema, kao što je vrlo vjerojatno mislio prije, jednostavno bi nastavio s retorikom kakvu je njegov tabor propagirao prije, a koja je htjela od njega napraviti mučenika za nekakvu opću stvar.
Naime, u čemu je ključ cijele te stvari? Glavaš zapravo ima prilično dobru obranu. Po navodima njegovih odvjetnika, od nešto više od šezdeset svjedoka koje su ispitali u istražnom pustupku, niti jedan nije okrivio Glavaša ni za "Selotejp", ni za "Garažu".
Jedini svjedok koji optužuje Glavaša je Fehir, a postoji prilično opravdana dvojba o Fehirovom kredibilitetu. Ono čega se Glavaš prije najviše bojao, i to s razlogom, je bilo koliko će njegovo suđenje biti pošteno. Naime, svatko bi se u njegovoj situaciji zapitao hoće li Fehirov iskaz biti sucu dovoljan razlog da Glavaša zatvori.
Vrlo jednostavno, politički i medijski pritisak, a zasigurno i opravdana sumnja i Glavaša i njegovih odvjetnika u uplitanje osoba s visokih položaja u sam proces suđenja, predstavljala je veliku brigu oko organiziranja obrane.
Ono što je Glavaš uspio isposlovati štrajkom glađu jest pitanje njegovih ljudskih prava.
Kao prvo, argumenti koje njegovi odvjetnici spominju oko opravdanosti pritvora i tog, sad pomalo već epskog, štrajka glađu kao odgovora na pritvor i kršenje njegovog prava na slobodu, nisu nevaljani niti neopravdani.
Kao drugo, izjave koje su se pojavile o tome kako će Glavaš na sudu imati priliku obraniti svoju nevinost, a koje su nesmotreno u medijima dali mnogi, među ostalima i predsjednik Mesić, zapravo su as u rukavu obrane. Naime, pretpostavka nevinosti, jedno od temeljnih kaznenopravnih načela, jasno kaže da je svatko nevin dok mu se krivnja ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom. Po tom načelu smije se dokazivati krivnja, ali nema nikakve potrebe da se dokazuje nevinost. Nečija potreba da dokazuje svoju nevinost, pa čak i pomenuta ovako usput, ukazuje na totalitarističko poimanje prava i slobode pojedinca, i to itekako ide u korist Glavašu. Njegovi odvjetnici se nakon takvih izjava nalaze u situaciji da predsjednika Hrvatske (na primjer) uče osnovama prava. Istodobno pokazuju kako je takvo totalitarističko shvaćanje ono što čini štetu njihovom klijentu.
Dakle, Glavaš uspješno pretvara svoj pomalo diskutabilni štrajk galđu, koji je mogao biti iskorišten protiv njega (tako što ga se moglo optužiti za opstruiranje procesa) u jedan od svojih aduta.
Također, katastrofa koja se odvijala s HDZ-ovim glasanjem za, glasanjem protiv, pa opet glasanjem za odluku mandatno-imunitetnog povjerenstva oko skidanja zastupničkog imuniteta, te sve one sudske zavrzlame s podnošenjem zahtjeva, kad se zbroje s ovim novim događanjima, dovode Glavaša u položaj iz kojeg može:
a) argumentirano (a ne samo retorički kao dosad) tvrditi da se protiv njega vodi nepravedan postupak;
b) usmjeriti veliku pažnju javnosti na svoj proces;
I a) i b) pomažu Glavašu, koji se sigurno bojao da će politički i medijski pritisak učiniti suce pristranima, da iza sebe ima povećanu medijsku pažnju koju će njegovi odvjetnici zasigurno iskoristiti da bi čisto pravno pokušali ishoditi oslobađajuću presudu. Za što imaju dobru šansu. A, ovih nekoliko poteza koji su nedavno povučeni iz Glavaševog kampa, po prvi put daju Glavašu, bar trenutno, prednost u cijelom slučaju.
Naravno, ostaje nam vidjeti kako će se stvari dalje razvijati. Veliku ulogu imat će i Glavaševo ponašanje nakon što se bude počeo pojavljivati u javnosti. Kad krene ta faza, imat ćemo jasniju sliku događanja.
Zasad su HDZ i neki mediji uspjeli dobrano potkopati svoj položaj, a Glavaš je, metaforički gledano, ustao iz mrtvih. Čak se čini da je sve uspio iznenaditi jednako kao kad je nakon izlaska iz HDZ-a osvojio izbore u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji.
Jovan Dragišić