NAJNOVIJI predizborni potez aktualne vlasti donošenje je zakona kojim se regulira (čitaj: zabranjuje) rad nedjeljom.
Nažalost, čini mi se da dobrobit građana nije bila prvenstveni cilj ove akcije "zainteresiranih strana", ali ni zakonodavaca. Naime, u našoj zemlji tijekom proteklih godina donešeni su brojni zakoni koje nije trebalo donijeti, a nisu regulirana mnoga područja koja vape za pravnim uređenjem. Donešeni zakoni prečesto ne samo da nemaju duh, već im nedostaje i duša.
Međutim, glavni problem hrvatskog zakonodavstva nisu loši zakoni, nego njihovo nepoštivanje. Stara pravna uzrečica kaže da je i najgori zakon koji se primjenjuje bolji od najboljeg zakona koji se ne primjenjuje, a Hrvatska pati upravo od problema kroničnog nepoštivanja zakona koje, da se odmah razumijemo, ide od najviših institucija društva pa do organizacija i pojedinaca.
Potpuno rasulo pravne države zato predstavlja najveći hrvatski tranzicijski problem. Zbog nepoštovanja zakona Hrvatska se pretvorila u zemlju nezakonitosti, nejednakosti i nepravde. Višedesetljetno čekanje na pravomoćne sudske presude, neprovođenje pravomoćnih sudskih presuda, čak i odluka Ustavnog suda pravilo je, a ne izuzetak u svim segmentima hrvatskog društva. Loša kvaliteta sudskih postupaka i presuda dodatno je narušila povjerenje građana u sustav.
Tužno je, umjesto da se radi na funkcioniranju pravne države, donošenjem prohibitivnih zakona pokušava se nadomjestiti sveopće pravno rasulo. Zato zabrana rada nedjeljom predstavlja samo bacanje prašine u oči hrvatskoj javnosti, ali i u svoje vlastite.
Postojeći Zakon o radu jasno regulira trajanje radnog tjedna, kao i maksimalnu dozvoljenu satnicu u slučaju prekovremenog rada. Isti zakon jasno određuje da za prekovremeni rad, rad u otežanim uvjetima, te rad neradnim danima radnik ima pravo na povećanu plaću.
Sada me zanima, ako država radi svoj posao, zašto u trgovini, ali i mnogim drugim djelatnostima postoje deseci, ako ne i stotine tisuća obespravljenih radnika? Da se postojeći Zakon o radu primjenjuje, mnoga poduzeća trebala bi zaposliti više radnika i podići im plaće pa bi im rad nedjeljom postao manje isplativ, a radnicima prihvatljiviji. Da naša velebna pravna država funkcionira, tužbe stotina ili tisuća obespravljenih radnika bile bi pravovremeno riješene i praćene akcijom državnih organa, a nakon višemilijunskih isplaćenih odšteta i zatvaranja poduzeća koja krše zakone stvari bi se vrlo brzo uvele u red.
Zakon kojim se zabranjuje rad nedjeljom je loš. Prije svega od njega će štete imati poslodavci i država kojoj isti pune proračun, a vrlo vjerojatno i sami radnici. Također, treba očekivati da će trgovci u nama susjednim zemljama vrlo brzo reagirati i pokriti upravo otvorenu komercijalnu prazninu. Loše je i to što zakon obespravljuje mnoge radnike koji nisu zaposleni u trgovini, a zbog prirode posla "osuđeni" su na rad nedjeljom.
Stvarno nema smisla gurati glavu u pijesak i nasilno previđati očitu činjenicu da živimo u 21. stoljeću i da su se mnoge navike ljudi promijenile. Nedjeljni shopping mnogima tako ne prestavlja nikakv obijesni luksuz, već potrebu.
Sa smiješkom se sjećam da sam za vrijeme nedavnog posjeta Torontu doznao da su prije stotinjak godina trgovci nedjeljom na izloge morali navlačiti zastore, kako na sveti dan u ljudima ne bi poticali griješne misli.
Na kraju, riječ – dvije zaslužuju i dvostruki kriteriji hrvatskih građana, navodnih "inicijatora" najnovije zabrane. Da tri stotine tisuća hrvatskih građana stvarno drži do svojeg potpisa, nedjelje bi provodilo u crkvi, prirodi ili kod kuće, pa trgovcima ne bi preostalo ništa drugo nego da na taj dan zatvore opustjele dućane.